Dok Beograd i Skoplje liječe rane, Moskva ne priznaje Carigrad

Šta je pozadina historijskog pomirenja Srpske i Makedonske pravoslavne crkve i jesu li događaji u posljednjih desetak dana u odnosima dviju sestrinskih crkava krenuli prema kanonskom jedinstvu?

U crkvenim izvorima i u Skoplju i Beogradu nagađa se da stvar nije samo crkvene već i političke prirode (Foto: Al Jazeera)

Nakon što je vaseljenski patrijarh Vartolomej (Bartolomej) iz Carigrada priznao samostalnost Ohridske arhiepiskopije odnosno Makedonske pravoslavne crkve, Srpska crkva ponovo je ponudila Makedonskoj punu autonomiju, poslije 55 godina raskola, identičnu onoj iz 1959. godine koju je ovaj put ohridski arhiepiskop Stefan na iznenađenje velikog dijela i srpske i makedonske javnosti – prihvatio.

Poslije niza iznenađujućih događaja i preokreta, u Hramu Svetog Save u Beogradu održana je i zajednička liturgija koju su služili patrijarh srpski Porfirije i arhiepiskop ohridski i makedonski Stefan kao historijski čin pomirenja, kako ju je nazvala Beogradska patrijaršija i put kao konačnom dobijanju tomosa, dokumenta o autokefalnosti, kako se ovaj događaj doživljava u Sjevernoj Makedoniji.

Patrijarh Porfirije, poslije zajedničke liturgije Srpske pravoslavne crkve sa Makedonskom pravoslavnom crkvom, rekao je da je “zacijeljena rana raskola koja je trajala 55 godina”.

„To je bila duboka rana, čekali smo da se zacijeli, ovo je dar Božiji“, rekao je on, dok je arhiepiskop Stefan, poglavar Makedonske crkve, izjavio da je sa SPC-om uspostavljeno kanonsko jedinstvo što znači “jedinstvo sa svim pravoslavnim crkvama”.

Jesu li događaji u posljednjih desetak dana u odnosima dviju pravoslavnih sestrinskih crkava zaista krenuli prema njihovom kanonskom jedinstvu i jesu li i koliko ovi procesi konvergentni sa turbulentnim prilikama u okruženju i svijetu, ipak je prerano za preciznije a pogotovo ne konačne odgovore.

Tajni susret sveštenika u Nišu

Odluka Vaseljenske patrijaršije od 9. maja jest izazvala novu buru u pravoslavnom svijetu, ali koja ni izbliza nije bila razorna kao ona iz 2018. godine kada je Fenar (kvart u Istanbulu u kojem je sjedište patrijarha Vartolomeja) priznao Ukrajinsku pravoslavnu crkvu, a Ruska crkva zbog toga prekinula sve odnose s prvim među jednakima pravoslavnim patrijarhom.

Dok su se pravoslavne crkve međusobno optuživale za kršenje kanona, a Ruska crkva u potpunosti prekinula odnose sa Vaseljenskom patrijaršijom u Carigradu, mnogi vjerski analitičari već su uveliko govorili o najvećem raskolu među pravoslavnim hrišćanima poredeći ga čak i sa podjelom na istočnu i zapadnu hrišćansku crkvu 1054. godine.

Srpska pravoslavna crkva upravo je obilježila 100 godina ujedinjenja odnosno djelovanja pod tim imenom, a od novog patrijarha Porfirija javnost je očekivala i izjašnjenje o najnovijoj odluci Carigradske patrijaršije koja je u prvi mah doživljena kao novo suprotstavljanje patrijarhu Kirilu i Ruskoj pravoslavnoj crkvi, više nego bliskoj ruskim vlastima oličenim u Vladimiru Putinu.

A onda su počele curiti informacije sa tajnog sastanka najviših sveštenika Srpske i Makedonske crkve u Nišu, kako je u maniru najvećih ekumenskih diplomata, u kakve svakako treba ubrajati i patrijarha Porfirija, postignut dogovor o prekidu raskola Beogradske i Ohridske patrijaršije koji je trajao 55 godina.

O tome je prvi progovorio vladika zvorničko-tuzlanski Fotije, a potom je i Porfirije u svojoj poslanici na redovnom majskom arhijerejskom Saboru SPC potvrdio da je “sa Crkvom u Makedoniji nakon 55 godina uspostavljeno crkveno jedinstvo odnosno da je raskol prevaziđen”.

Postalo je očigledno da su dogovoru prethodili dugotrajni pregovori daleko od očiju javnosti, kako vjerujuće tako i one druge, te da za njihove učesnike ne bi bilo nikakvo čudo da se u Nišu ili u Beogradu pojavio i sam Vartolomej koji je očigledno i sam učestvovao u dijalogu.

Šta je dogovoreno

U isto vrijeme, Srpska pravoslavna crkva je prvi put decidirano potvrdila kako će u doglednom periodu dodijeliti autokefalnost sjevernomakedonskoj jerarhiji, sveštenstvu i vjernicima. Ukoliko se to desi, makedonski vjerski poglavari više i neće morati ići po tomos o autekefalnosti kod Vartolomeja nego po saglasnost svih pravoslavnih crkava.

Obje crkve su se složile, baš kao što stoji i u odluci vaseljenskog patrijarha, da će se Makedonska pravoslavna crkva zvati Ohridska arhiepiskopija bez upotrebi riječi Makedonija. Kanonska jurisdikcija crkve se ograničava na teritoriju Sjeverne Makedonije bez djelovanja u njenoj dijaspori.

“Sabor nema namjeru da poslije rješavanja statusa uslovljava novu sestrinsku Crkvu ograničavajućim klauzulama u pogledu opsega njene jurisdikcije u matičnoj zemlji i u dijaspori, uz preporuku da pitanje svog zvaničnog naziva riješi u neposrednom bratskom dijalogu sa jelinofonim i ostalim pomjesnim pravoslavnim crkvama”, saopštila je SPC.

Naravno, oglasio se i Sinod Makedonske pravoslavne crkve – Ohridske arhiepiskopije koji je sa vanrednog zasjedanja izrazio duboku zahvalnost vaseljenskom patrijarhu Vartolomeju i saopštio da nastavljaju razgovore sa SPC, kako je Carigradska patrijaršija i preporučila, sve do uređivanja svog konačnog statusa.

Zanimljivo je i da se vrh Makedonske crkve složio sa imenom crkve koje se opisuje kao ime koje “osigurava vjekovni crkveni kontinuitet”.

Na osnovu činjenice kako je Sinod SPC prihvatio sve predloženo, nije teško zaključiti da osim zadovoljstva zbog dogovorenog Skopju preostaje strpljivo čekanje rješavanje konačnog statusa odnosno dobijanje autokefalnosti kao glavnom i jedinom cilju. O tome će se, kako je dogovoreno, morati izjasniti sve pravoslavne crkve. Dok se to ne desi makedonski sveštenici će u liturgijama imati samo obavezu spominjanja Porfirija kao patrijarha. U svemu drugom imaće potpunu autonomiju.

Preokret ili konačni raskol

Da pravoslavlje potresaju duboke promjene, uprkos pomiriteljskim tonovima u odnosima Srpske i Makedonske crkve, najdramatičniji i najtragičniji je primjer je rat u Ukrajini u kojoj postoje čak tri pravoslavne i međusobno suprotstavljene crkve i posebno, što dodatno komplikuje kao što je već spomenuto, sukob Moskovske i Carigradske patrijaršije.

Kada se tome pridodaju pitanje izmiješanosti odnosa nacionalnog i vjerskog, jedinstva pravoslavnih i njihovih međusobnih veza, pitanje dijaspore i sve drugo što predugo čeka na razrješenje, dolazi se do današnjeg trenutka u kojem i pravoslavni i čitav svijet što prije moraju pronaći način da ugase vatru ispod lonca koji vri i prijeti da eksplodira.

Autorica beogradskog Vremena je potpuno u pravu kada zaključuje kako samo od mudrosti aktera i njihove spremnosti da ne gledaju svoje uske interese, bilo da se radi o nacionalnim težnjama i pretjerano dobrim vezama sa vlastima, ličnoj sujeti ili geopolitičkim ciljevima, zavisi hoće li će kriza biti preokret na dobro ili konačni raskol. I ne samo u odnosima Beograda i Skopja nego i skroz na istok u odnosima s Moskvom. Tamošnja patrijaršija kao najveća i najmnogoljudnija odavno manje ili više otvoreno želi postati vodećom u cijelom pravoslavnom svijetu pozivajući se upravo na tu veličinu uz umanjenje značaja Fenara koji, ponekad, djeluje kao “istočni papa” remeteći autokefalnost kao osnovni princip sistema pravoslavnih crkava.

Ne samo zbog toga, Ruska crkva je saopštila kako Srpskoj crkvi i dalje priznaje isključiva kanonska prava u Sjevernoj Makedoniji.

Tajna večera u Predsjedništvu Srbije

Da su burni događaji mnogo više od vjerskih sukoba i pomirenja potvrdio je već i skup članova Sinoda SPC kod predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, samo dan uoči historijskom pomirenja sa Makedonskom crkvom, koji su mnogi već nazvali “tajnom večerom u Predsjedništvu Srbije”. Primijećeno je, opet, kako skupu nisu prisustvovali svi episkopi jer su “tajnu večeru” preskočile vladike Grigorije i Maksim, diseldorfski i sjevernoamerički, dok se otvoreno spekulira kako se i crkva priprema za amortizovanje budućih odluka Srbije, prvenstveno onih najtežih u vezi s Kosovom i eventualnim uvođenjem sankcija Rusiji.

Porfirije je izvijestio Vučića kako “ogromna većina bratije SPC dijeli mišljenje da predsednik Srbije pokazuje odgovorno ponašanje”.

”Mi svi osjećamo da su vremena komplikovana i da su više nego teška, svakog dana liježemo i ustajemo sa pitanjem kada će doći kraj sukobu u Ukrajini”, rekao je patrijarh i dodao kako to nije samo geopolitički sukob, nego sukob sistema vrijednosti, sukob civilizacija.

I dok srpski patrijarh dočekuje makedonsku braću riječima pomirenja i dobrodošlice, ima i ono što se zove nezvanično a takođe dolazi iz krugova vrlo bliskih Crkvi. Tako se, naprimjer, ne isključuje mogućnost da tzv. grčke crkve kojima je Vaseljenska mnogo bliža od Moskovske patrijaršije, upravo na primjeru Makedonske crkve udaraju packe pravoslavnoj slovenskoj braći zbog osnivanja erzahata Moskovske patrijaršije u Africi kao odgovor Carigradu na stvaranje nekanonske crkve u Ukrajini 2018, uprkos više vijekova starom carigradskom tomosu o ruskoj crkvenoj jurisdikciji u ovoj bivšoj sovjetskoj republici.

U crkvenim izvorima i u Skoplju i Beogradu spekulira se da stvar nije samo crkvene već i političke prirode i da ima veze sa Rusijom, Zapadom, ali i predstojećim potezima novo-stare naprednjačke vlasti u Srbiji koja navodno ozbiljno računa na patrijarha Porfirija, kako bi se amortizovalo eventualno reagovanje SPC u slučaju da se zvanični Beograd odluči na uvođenje sankcija Moskvi koliko već u junu ili da pusti Kosovo niz vodu kriveći za to rusku državu politiku.

Vijest o stupanju Carigradske patrijaršije u euharistijsko jedinstvo sa MPC pod imenom Ohridska arhiepiskopija prvi je objavio grčki crkveni portal Orthodox Times, a prva čestitka stigla je iz zvanične Atine. Iako je nekadašnja SFRJ sa Grčkom imala vizni režim ne samo zbog Brozove podrške grčkom partizanskom pokretu već i zbog neriješenog makedonskog pitanja, aktuelni grčki premijer Kirijak Micotakis poručio je da je odluka Fanara „potvrda vjekovnog višestruko negiranog makedonskog nacionalnog identiteta“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera