Debata o ruskom ratu u Ukrajini

Rat u Ukrajini, kao i svi ratovi, nastao je iz grijeha – užasnog grijeha koji je do sada uzrokovao smrt hiljada, uništenje cijelih gradova i raselio milione, sa neopisivim posljedicama za globalnu sigurnost.

Ali čiji je to grijeh?

Sigurno nije ukrajinski. Insistiranje neiskusnog predsjednika ove države na članstvu u NATO-u možda nije bilo mudro, ali to nije bio zločin.

Mora da je onda ruski, očito. Ili je možda, iako ne tako očito, to bio grijeh Amerike.

Washington i njegovi stručnjaci smatraju da je Putinov Kremlj izvor sveg zla. Oni optužuju ruskog predsjednika za njegovanje autoritarnih i imperijalnih ambicija koje podsjećaju na one imeprijalne Rusije iz 19. stoljeća, i za vođenje krvavog rata kako bi rasparčao ili pripojio velike dijelove suverene države, Ukrajine. Tvrde da u tom procesu on destabilizira Evropu i mijenja svjetski poredak.

Koji poduhvat.

Moskva i njeni stručnjaci, s druge strane, vide Washington kao izvor sve međunarodne zlonamjernosti, koji se miješa u ukrajinsku politiku i koristi Kijev kako bi potkopao rusku sigurnost. Oni tvrde da je širenje NATO-a do ruske granice stavilo Moskvu u takvu poziciju da nije imala izbora već da interveniše kako bi odbranila svoje vitalne interese i zaštitila Ruse od „ukrajinskih nacista“ koje podržava Zapad.

Poprilično nategnuto.

Ko je ovdje, dakle u pravu, a ko u krivu?

Odgovor leži u staroj paraboli o čovjeku koji ode kod seoskog starješine da se požali na svog komšiju. „U pravi si“, kaže starješina. A kada dođe komšija sa sličnom pritužbom, starješina kaže da je i „on u pravu“. Ali, „kako obojica mogu biti u pravu?“ pita starješinin sin, „kada u pravu može biti samo jedan!“ „I ti si u pravu, sine moj“, kaže starješina.

Iako nisam starješina, i ja smatram da bi obje strane mogle biti u pravu, a nadam se da sam i ja u pravu.

Rusija je uistinu izvršila invaziju pod lažnim izgovorima. Da je imala bilo kakvih stvarnih pritužbi na Kijev ili Washington, Moskva je mogla krenuti puten UN-a ili međunarodnim legalnim putem. Imala je utjecaj da to efikasno uradi. Umjesto tog je odabrala rat – sirovi i zastarjeli konvencionalni rat.

Ukrajina je neophodna za preporod ruskog carstva

Kremlj vrlo dobro zna da je veliki dio problema u Ukrajini rezultat njegovog djelovanja. Kremlj je pomogao pokrenuti ovu epizodu pripajanjem Krima i podsticanjem na secesiju u istočnim pokrajinama kako bi destabilizirao državu nakon što se Kijev okrenuo prema Zapadu početkom 2014.

Ruski lider je u više navrata jasno istakao kako Ukrajina ima posebno mjesto u ruskom srcu i da je on ne namjerava pustiti.

Putin vjeruje, kako je objasnio u članku objavljenom prošlog ljeta, „Rusi i Ukrajinci su jedan narod – jedna cjelina“. Ovo bi bio krasan sentiment da nema imperijalne prizvuke u svom središtu.

To je sadizam zamaskiran u „grubu ljubav“. Ukratko, Ukrajina je neophodna za preporod ruskog carstva.

Dešavanja u Ukrajini također su dio šablona. Kremlj je intervenisao u bivšim republikama Sovjetskog saveza kao što su Gruzija, Moldavija i Kazahstan, u sklopu iste imperijalne ambicije.

Putin tvrdi da djeluje defanzivno protiv neprijateljske američke intervencije u rusku sferu utjecaja. On je kritikovao, čak i osudio „svetski poredak zasnovan na pravilima“ predvođen Zapadom, ili prije nered pokretan neprestanim kršenjem međunarodnog zakona, uključujući miješanje u unutrašnja pitanja država širom svijeta.

Optužio je SAD da insistira na stavljanju Ukrajine i Gruzije na neposredni put prema članstvu u NATO-u 2008, a potom da je pokrenuo tzv. Majdansku revoluciju u Ukrajini u kojoj je svrgnut ruski saveznik Viktor Janukovič, 2014. Danas, Putin krivi Washington da cinično produžava rat tako što naoružava Ukrajinu u ratu preko posrednika, da oslabi Rusiju i njenu vojsku.

Ali Putin je riješen da zaustavi tzv. „šarene revolucije“ protiv ruskih saveznika u bivšim sovjetskom republikama.

Upravo u ovoj konkretnoj tački Putin strateškog saveznika nalazi u kineskom moćniku Xi Jinpingu, koji je nezadovoljan zbog stalnog američkog uplitanja u kineska, kao i šira azijska politička i sigurnosna pitanja, u ime demokratije i ljudskih prava.

Štaviše, i da bi Americi dala priliku da kuša vlastiti lijek, Rusija se umiješala u američke izbore, stavljajući zapadnjačke demokratije u defanzivu nakon pobjede Donalda Trumpa.

Drugim riječima, Putin radi sve za što optužuje SAD, ali na siroviji način. Da, SAD jeste cinično iskoristio Ukrajinu protiv Rusije, ali meni se čini da je američko miješanje bilo prije izgovor nego razlog da Rusija izvrši invaziju na Ukrajinu.

Polarizovana i militarizirana okolina

Sve u svemu, očigledno ima malo istine i puno pretjerivanja i u američkom i u ruskom stavu. Sve to povlači za sobom pitanja o nastupu medija u takvoj polariziranoj i militariziranoj okolini.

Ipak, samo su slobodni mediji u stanju da propituju državnu moć i propagiraju činjenice o ratu.

Nimalo me ne iznenađuje što je u autoritarnoj Rusiji vlada zastrašivala i ušutkivala kritičare rata koji vodi, ali šokiran sam otrovnim napadima na kritičare američke vanjske politike od strane kolega novinara i građana, optužujući ih da su „petokolonaši“ na „Putinovoj platnoj listi“.

Nisam siguran koje je gore, novinari koji su prisiljeni da se drže službenog stava, ili da to dobrovoljno rade, čak i entuzijastično, kako bi uspjeli u Washingtonu ili Londonu.

Nažalost, svjedočimo ponavljanju katastrofalnog izvještavanja o Zaljevskom ratu od prije dvije decenije, gdje je većina utjecajnih anglosaksonskih mainstream medija stala slijepo i nesmotreno na stranu zvaničnog stava.

Iz nekog razloga, mnogi od tih istih entuzijastičnih novinara iz fotelja i stručnjaka koji podržavaju američke vojne intervencije, koji su sve pogrešno shvatili u vezi katastrofalnog rata u Iraku, ponovo osjećaju potrebu da podstaknu zapadne establišemente i prosvijetle ih vojnim uvidima.

Ali zašto ovi utjecajni ljudi nastavljaju prodavati informacije ili prije dezinformacije od vojnih i obavještajnih službi? Opet i iznova?

Zašto bi bilo koji novinar, pogotovo novinar iz redakcije, davao savjete o tipu oružja potrebnom protiv Rusa u Ukrajini, kada u stvarnosti sve što ti novinari znaju o vojnoj strani aktuelnog rata u Ukrajini dolazi od američkih i zapadnjačkih vojnih i obavještajnih službi – istih onih koje su pružale netačne informacije o „iračkom nuklearnom oružju“?

Stvarni razlog je očigledan: oni se obraćaju javnosti, ne generalima, pa čak ni donositeljima odluka; normalizirajući američku podršku ovom ratu i oblikujući javno mnijenje u pogledu njega. To je samonametnuti zločin protiv novinarstva koji potkopava povjerenje javnosti u liberalnu dmeokratiju.

Korištenje medija kao oružja

Kada zapadnjačke vlade izraze moralno zgražavanje, ovi utjecajni novinari zahtijevaju veće snebivanje nad Rusijom. Kada američka vlada da veliki vojni i finansijski doprinos Ukrajini, od kojih je najnoviji 33 milijarde dolara, utjecajni mediji traže od administracije da da još veći doprinos i da više rizikuje, znajući dobro da postoji rizik od nuklearnog rata?

Isto tako, kada predsjednik Biden nazove Putina ratnim zločincem i kaže da mora biti svrgnut, medijski stručnjaci ga nadmaše nazivajući Putina zlom, čistim zlom, i insistiraju da Bijela kuća ne povlači Bidenov komentar o promjeni režima, insistirajući da je lapsus neophodni šamar.

Ovime ne želim reći da medijski stručnjaci ne trebaju zagovarati princip otpora, oslobođenja i pravde. Oni to moraju. Ili, da novinari nisu briljirali u svom izvještavanju o ratnim tragedijama. Znatan broj njih jeste.

Kada je u pitanju rat, mediji su neophodni da rasvijetle stvar, a ne da raspiruju vatru; da pružaju više činjenica a manje meteža; da daju analize rata, a ne borbene strategije; i da, da promoviraju mir, a ne da podstiču na nasilje.

Korištenje medija kao oružja više prilični autoritarnom režimu nego demokratiji. To slabi šanse za diplomatiju i otežava da se dođe do ili prihvatni mirovni sporazum kada za to dođe vrijeme, kao što mora. Zbog svih Ukrajinaca. Zbog svih nas.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.