Mostarski sajam na marginama politike

Malo priče o robnoj razmjeni, puno naslikavanja, puno regulacija podređenih kolonama ulaštenih automobila, napokon krila na mostarskom aerodromu i jurnjava pod rotacijama uz Neretvu, kazna za parking predsjedatelju Vijeća ministara, kratki je presjek velike parade šminke, tlapnje i kravata u Mostaru pod sjenom gospodarskog sajma.

Kao i ranijih godina, osim ovih pandemijskih u kojima nisu bila dozvoljena okupljanja, Mostar se za vrijeme gospodarskog sajma u napuhanim medijskim izvješćima predstavlja kao središte regije. No, tih je sajamskih dana grad samo središte uglancanih limuzina koje jezde svježe pometenim, običnih dana često zanemarenim, ulicama u kojima na sastanke jure pod pratnjom lideri, liderice i oni koje zaduže šefovi da ih predstavljaju.

Tako je i ove godine, kao i svih do sada, mostarski sajam poslužio kao pozornica za političke susrete i govore, politička naslikavanja iza prazne gospodarske priče i političke poruke koje onima kojima se šalju ništa ne znače. Čisto da se zna tko je glavi i da je ekonomiji, koja posrće, ipak mjesto u sjeni onih koji pričaju da nam žele svima bolje.

Šalju se poruke koje nemaju veze s gospodarstvom jer lideri, liderice i oni koje zaduže šefovi da ih predstavljaju i nemaju veze s gospodarstvom i planovima za gospodarstvo kojemu spas treba više nego ikad. O tome će se, kao i do sada, sami pobrinuti gospodarstvenici, kojima šuplja priča ne pomaže u poslu.

Slanje poruka o regiji

Ispred mostarskih mikrofona tako se odašilju poruke o regiji koju nasilu treba ugurati u Europsku uniju, o životima i suživotima, o plitkim političkim temama koje, ako im budu imali hrabrosti reći, gospodarstvenicima samo predstavljaju veliku prepreku u njihovu poslovanju i ograničenje u njihovu širenju i stvaranju nekakvih drugačijih carstava od kojih bi pak stanovnici imali kakve, takve koristi.

Mostarski sajam gospodarstva, na kojem se obećavaju širenja poslova izlagača, opet je pretvoren u sajam politike pa se iskoristio svaki trenutak da se zapolitiči i odasla kakva poruka i sklopi kakav deal.

Tako je mostarska pozornica iskorištena da Mađarska pošalje poruku Europskoj uniji koja joj istodobno zamrzava novac kako Europa griješi nad nama i s nama, da se Srbija pohvali ulaganjima – koja mi ne vidimo od silnog mantranja o miješanjima u nutarnje stvari – i upozori kako se ne smije dirati u njezine investicije, da Republika Srpska kaže da je gore Srbima u Mostaru nego Hrvatima u Republici Srpskoj uz šutnju domaćina, da Hrvatska kaže kako Hrvatima u BiH mora biti bolje, da Mostar kaže da želi biti otvoren prema svima iako se jedva otvara sam prema sebi.

Poslana je tako i poruka domaćina Dragana Čovića i njegova gosta, hrvatskog premijera, Andreja Plenkovića, kako se mora ”obnoviti savezništvo i partnerstvo između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH”. Samo što nitko od partnera nije bio tu da ih čuje. Oni, naravno, imaju svoje sajmove na koje opet neće biti pozvani drugi partneri. I tako ukrug.

I više nego jasne poruke koje šaljemo sami sebi

S druge strane, poruke koje šaljemo sami sebi su i više nego jasne. Samo se pravimo slijepi. Tako, recimo, premijer Bosne i Hercegovine, odnosno predsjedatelj Vijeća ministara BiH, ne sjedi s premijerkom Srbije nego pred njom sjedi njegov stranački šef. U pričama o gospodarstvu nema entitetskih i državnih ministara koji se bave gospodarstvom pa nitko ne zna gdje su sa svojim govorima i idejama, ako ih imaju, ministri razvoja, poduzetništva i obrta, poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, energije, rudarstva i industrije, financija i trgovine. Tek se tu i tamo, opet u naslikavanjima a bježanjima od mikrofona, ukaže kakav dužnosnik u trećem ili četvrtom redu iza svih onih koji su sebi važniji od naše ekonomije.

S druge strane, nismo u Mostaru vidjeli neke ”ozbiljne” igrače koji sudjeluju u političkom životu i životarenju ove zemlje i bez kojih se političiti ne može. Za njih pak nije bilo mjesta pa je ispalo da ako su pozvani jedni, tu ne mogu biti drugi i obrnuto. Svatko, je li, ima svoj sajam.

Tako je iskorištena još jedna prilika da se iz Mostara jasno, ako ne baš tako glasno, mnogima kaže gdje im je mjesto u bosanskohercegovačkim, ali i regionalnim, odnosima. Na marginama sajma, kako to izvijestiše neki mediji, održavali su se politički sastanci iako je ustvari sajam na margini političkih sastanaka. U Mostaru se tek tu i tamo čulo iznošenje hladnih govorancija o robnim razmjenama, ali su slabo odjekivali bilo kakvi uvjerljivi planovi o ozbiljnom gospodarskom uzdizanju.

Novalićeva (ne)sreća s izjavama

I dok se i organizatori bore s govorom na otvaranju i brojkama pa se objavljuju ”oko-cifre”, jedini koji je pokušao nešto govoriti o gospodarstvu je federalni premijer Fadil Novalić koji sreće sa svojim izjavama ima kao i s potpisima na nabavkama. Njega, ma koliko želio ozbiljno zvučati i ozbiljno baratati brojevima koji bi nas mogli utješiti, nitko ne shvaća ozbiljno.

Rekao je kako ”je uz rast BDP od 7,5 posto stanje već bolje nego u predpandemijsko stanje” te se pohvalio kako je njegova vlada pomogla poduzetnicima. A onda je pak nesvjesno priznao da im ta pomoć ne bi pomogla u preživljavanju da nije njihove ”žilavosti”.

”Vratili smo sva radna mjesta i pomakli ekonomiju na najvišu razinu u povijesti. Ne mislimo na tome stati. Sajam govori da postoji optimizam”, rekao je Novalić u Mostaru koji se naslušao optimizma, iako će malo tko znati o kojim se radnim mjestima govori, o kojim razinama i na koju se povijest misli.

Jer, kod nas, ima više povijesti nego što su ispisane i više pobjednika nego što se povijesti piše i više zaposlenih nego onih koji stvarno nešto rade. Ako pod posao ne računamo naslikavanje na štandovima i kušanje svega što je besplatno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.