Kandidat iz frižidera: Majstor za vanredne situacije

„Još samo što iz frižidera ne iskoči“, bio je najčešći komentar mnogih građana Srbije kojima je dozlogrdilo do degutantnosti neumjereno cjelodnevno pojavljivanje Aleksandra Vučića na televizijama sa nacionalnom pokrivenošću, ja l’ kao predsjednika Srbije, ja l’ kao šefa vladajuće Srpske napredne stranke, svejedno.

Koliko se samo puta „obratio naciji“ sa ili bez pravog povoda, koliko minuta ili sati dnevno je „komunicirao“ sa građanima, novinarima ili političkim protivnicima u kojoj oni (građani, novinari i politički protivnici) nikad ne mogu izreći i vlastita mišljenja ili postaviti kontrapitanja, ne znaju ni istraživači javnog mnjenja kojima bi to trebalo biti dio profesionalnog posla.

Sve dok nije izašao – iz frižidera! U bizarnom TV spotu ponavljanom do iznemoglosti u predizbornoj kampanji! Mlađa žena u drugom stanju, ona iz TV spota, jedva je sva u čudu, držeći se za vrata svog hladnjaka, stigla prozboriti: „Stvarno ste izašli iz frižidera!“ Nije bila i jedina.

U šoku su ostali i Vučićevi rivali i u takvom stanju ostali sve do kraja izbornog dana dok im stari i novi predsjednik, a ne Republička izborna komisija kako zakon nalaže, nije saopštio da su „pukli“ na nedjeljnim izborima.

Talentovan za marifetluke

Nemam pojma je li ova propagandna epizoda sa Vučićem iz frižidera bila ključna za još jednu njegovu ubjedljivu pobjedu (dobio glasove više od 2,2 miliona birača), ali sam siguran da je imala priličnog uticaja iako se posve sigurno ne proučava ni u jednoj marketinškoj školi. Ima jedna riječ u narodu koja upravo označava i objašnjava to što Vučić ima, a njegovi dosadašnji izazivači nemaju i zove se – marifetluk. Koji u početku izgleda sasvim providan, ali ponekad donese sasvim neočekivane poene jer se dopao širokoj publici.

Tu istu publiku valja podsjetiti kako je stari-novi predsjednik Srbije pored redovnih škola odavno savladao i druge marifetluke kao dio svakodnevnog posla i postao KV majstor za vanredne situacije, pogotovo ako je riječ o poplavama, olujama, svjetskim krizama, ratovima… Jednostavno, talentovan je za brze reakcije i nadmašio svog velikog učitelja Vojislava Šešelja koji, opet, nije ušao u parlament, a namjeravao je biti ni manje ni više nego novi premijer.

Publiku odnosno čitatelje valja podsjetiti kako je možda i presudno na ishod nedjeljnih izbora mnogo prije izbora uticao i izbor evropskih posrednika za dijalog vlasti i opozicije (vidjeti tekst /opinions/2021/10/2/je-li-evropa-vec-legitimizirala-pobjedu-vucica-na-izborima). Opozicija u Srbija je tom prilikom dobila takvu evropsku pljusku da se od nje nikad nije oporavila.

Nije to rečeno baš direktno, ali se između redova moglo pročitati kako je Evropi i njenim briselskim službenicima mnogo bliža Vučićeva stabilokratija nego zamagljena demokratija opozicije koja je definitivno proćerdala dvije godine da se konsolidira i mnogo spremnija uhvati ukoštac s autokratskom vlašću. Nije im to rečeno direktno u lice, ali je sigurno kako stavovi tipa “ne u NATO” ili “Kosovo je Srbija” svakako nisu oni kojima se može nauditi Vučiću.

Za marketing tri puta više nego svi ostali zajedno

Pa, šta je to sve presudilo da se u Srbiji ni poslije predsjedničkih, palamentarnih i lokalnih izbora – ništa ne promijeni? Prije svega, to su strogo kontrolirani mediji i politički marketing ubjedljivo na strani vlasti, uključujući i spot o izlasku kandidata iz frižidera, svakako rat u Ukrajini, pa tek onda brza pruga do Novog Sada, otvaranje Kliničkog centra u Beogradu, „pobjeda“ nad koronom ili poslovični kilometri autoputeva, nove fabrike ili radna mjesta.

Činjenica je da su brojni provladini mediji, elektronski ili štampani, uključujući i javne servise ogroman prostor i otvorenu propaganda “poklonili” (ni u Srbiji nema besplatnog ručka) upravo Vučiću i njegovim satelitima sve vrijeme puhali u leđa utrkujući se u broju panigirika postojećoj vlasti i njenom glavnom eksponentu. Istovremeno, svaki kritičkiji pristup koji se mogao čuti u nezavisnim medijima proglašavan je opozicijskim u čemu je prednjačio REM, navodno nezavisno regulatorno tijelo za elektronske medije. Proširivanje ovog organa nezavisnim ličnostima, na insistiranje evropskih posrednika, pokazalo se kao potpuni promašaj.

Činjenica da su se neki opozicioni lideri par puta pojavili na do tada za njih “zabranjenim” kanalima u samom finišu kampanje pokazala se kao kontraproduktivna za samo opoziciju. Jer se ti mediji, kako sada izgleda, ni za jotu nisu promijenili u svojim uređivačkim politikama.

Drugo, ništa manje važan, jest podatak da je vlast u politički marketing uložila tri puta više novca nego svi ostali učesnici izbornog procesa zajedno. Pomenuti spot o izlasku Vučića iz frižidera jedne imaginarne beogradske porodice bila je tek samo jedna od mnogobrojnih promocija predsjednikovog lika i djela. Cifre su u milionima evra budžetskog novca, dakle novca svih građana.

Nekom rat, nekom brat

Svega desetak dana poslije raspisivanja izbora u Srbiji i početka izborne kampanje, u Ukrajini je izbio rat. Rusija je napala svoje zapadne komšije što je, naravno, postal glavna informacija u cijelom svijetu, pa i Srbiji.

I opet je Vučić reagovao brže od opozicije. Namah je svoj glavni predizborni slogan “Zajedno možemo sve” prometnuo u tri sasvim druge riječi: “Mir. Stabilnost. Vučić.” Što se pokazalo mnogo učinkovitije od “Ujedinjeni za promene iz korena” najveće opozicione grupacije.

Uz to, više nego upadljivo je bilo izbjegavanje opozicije da se otvorenije i sa manje odgovornosti pošto nje na vlasti, očituje o ruskoj invaziji ili eventualnoj podršci Ukrajini u odbrani svog integriteta i suvereniteta.

I ovaj put se potvrdilo kao i u svakom ratu da je, kako bi to narod rekao, rat samo nekom rat, a nekom brat. S obzirom na godinama podgrijavano prorusko i putinofilsko raspoloženje u Srbiji, nije teško pretpostaviti kome je u ovom slučaju rat bio rat, a kome brat. Rat je sve ranije pripremljene aktivnosti opozicije banalizovao i učinio efemernim pogotovo u situaciji kada je hazjajin poput svog elterega iz Sjeverne Koreje počeo spominjati i mogućnost svjetskog i nuklearnog sukoba.

Naravno, ni Vučić ni opozicija nemaju nikakve veze sa masakriranjem Ukrajine, ali je ovaj prvi baš kao i u slučaju pandemije korona virusa reagirao munjevito i prilagodio se globalnim prilikama kako u svom tako i u interesu građana i zemlje koju predstavlja.

Mnogi se neće složiti s ovom ocjenom i djelimično će biti u pravu, ali je prosječnom srpskom glasaču podastrta upravo ovakva slika. Da ju je on (srpski glasač) prihvatio potvrđuju upravo objavljeni rezultati izbora. Na tu sliku neće uticati podatak da je kolektivna imunizacija na covid-19 zapravo zaustavljena na pola puta kao što je neće promijeniti naprimjer odluka da Beograd uvede sankcije Moskvi zarad svog evropskog kluba, a da istovremeno poštuje sve ranije dogovore s Putinom. Ne bi to bilo nikakvo iznenađenje jer slične stvari radi i Njemačka, ali i neke druge članice EU.

Nije sve tako crno za opoziciju

Apsolutni pobjednik predsjedničkih izbora je nesporan, ali je i njegova Srpska napredna stranka žrtva kampanje u kojoj je postojao samo jedan čovjek – Vučić. Izgubila je apsolutnu većinu u državnom parlamentu (pad sa 188 na 120 mandata) dok je u Skupštini Beograda osvojila 48 mandata (imala 63) i sada sve i da hoće ne može sama formirati vlast. Utješno je da kandidata za novi brak s vlašću ima čak i među opozicijom.

Može li se i kako opozicija, prije svega ona koja je bojkotovala prethodne parlamentarne izbore i koja je i iznudila vanredno izjašnjavanje građana, poslije ovog poraza oporaviti i vratiti u politički ring?

Odgovor može biti samo djelimično pozitivan jer mnogo faktora i dalje ide naruku Vučiću, uključujući čak i pobjedu Fidesza Viktora Orbana u Mađarskoj.

Ujedinjena opozicija Srbije se vratila u parlament sa 38 poslanika, dok je zeleno-lijeva koalicija “Moramo” prvi put uvela svojih 11 poslanika u zdanje ispred kojeg se igraju “Konji vrani” Tome Rosandića. Prva i najgora stvar koju mogu uraditi jest proglašenje takvog ishoda za pobjedu. To što će nekoliko desetaka opozicionara slijeva ili sa lijevog centra primate zarade glasače skoro da i ne zanima.

Pogotovo u situaciji, kako to i sam Vučić ocjenjuje, kada je Srbija opasno zakoračila udesno, misleći valjda na tri ultradesničarske i proruske stranke koje su takođe ušle u parlament (Nada, Dveri i Zavetnici). Kao da on nije smjestio svoj desni centar podaleko i svakako desno od centra i kao da nije i sam desničar. Uostalom, kao i njegov pajtos Ivica Dačić koji je samo nominalno socijalista i kobajagi ljevičar.

Ako misle stvarno osvojiti vlast, opozicionari moraju odmah krenuti u kreiranje zajedničke i odgovorne politike u kojoj neće biti mjesta za karijeriste raznih fela (vidjeti lekciju kako je propala Demokratska stranka). Ne treba ta nova politička platforma biti sveto pismo, ali bi svakako bila obavezujuća za sve članice te koalicije. Pogotovo zbog toga što je, sudeći prema najavi srbijanskog predsjednika, već pripremljen teren za njegovu abdikaciju sa mjesta lidera stranke.

Neće to biti dovoljno za uspjeh. Niti ponavljanje Vučićevih riječi, upravo ovim redosljedom, kako će mu najvažnije u novom petogodišnjem mandatu biti evropski put Srbije, jačanje saradnje sa susjednim državama i održavanje prijateljskih veza sa Rusijom i Kinom ili bolji standard građana.

Moraće pokrenuti inicijative za više od toga i osloniti se na lidere koji to znaju i mogu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.