Francuska i kada je demokratija partija ruskog ruleta

Demokratija je prerasla u igru ruskog ruleta. Nekada smatrani rutinskom praksom iskazivanja ljudskih prava, slobodni izbori su sada postali opasna igra na sreću i stalno donose opasnost od dolaska na vlast antiliberalnih i antidemokratskih snaga.

Nakon što se deceniju nakon Hladnog rata širila, liberalna demokratija se posljednjih dekada našla na udaru populističkih i reakcionarskih snaga, od dolaska na vlast Vladimira Putina 2000. godine do jačanja Donalda Trumpa 2016., pa sve do jačanja ekstremne desnice na obje strane Atlantika.

Tokom ovog procesa, sve veći broj država, poput Mađarske, Turske, Austrije, Indije i Brazila između ostalih, okreće se ka harizmatičnom autoritarizmu i populističkom iliberalizmu.

A ovog mjeseca su mnogi strahovali kako će Francuska istim putem.

Utjeha u tradiciji i mitovima

No, na sreću, francuska liberalna demokratija je preživjela predsjedničke izbore, a veliki dio Evrope je otpuhnuo sa olakšanjem. Pa, barem za sada ili do narednog puta ili puta nakon toga kada ekstremna desnica napokon može uspjeti „probiti stakleni plafon“ sa opasnim implikacijama za kontinent i šire.

Po definiciji, kada neko otpuhne onda je to znak nemira: što više otpuhne, to je veći nemir.

A Francuzi, kao i građani drugih modernih demokratija, su istinski nemirni ovih dana jer su se suočili sa opasnom idejom izbora ekstremnodesničarske liderke na mjesto predsjednika koji je po Ustavu moćan.

Iako su razlozi za nemir i zebnju osjetljivi, kao što su nesigurnost poslova i stalne društvene promjene, život u modernim društvima teži nervozi bez obzira na okolnosti, pa mnogi zbog toga traže utjehu u tradiciji, religiji i mitskoj prošlosti slavne harmonije.

Nezadovoljni trenutnim stanjem i strankama establišmenta, više od trećine francuskih birača nije glasalo ili je predalo prazan papir, a dva od pet koji su glasali su bez srama birali antievropsku, antiliberalnu, antimuslimansku, da ne kažemo neofašističku političarku Marine Le Pen za predsjednicu.

To je zaprepašćujuće. Ali je i neodbranjivo.

Ujedinili kontinent

Zaprepašćujuće jer je, uprkos podršci cijelog francuskog i evropskog establišmenta, kao i većine političkih stranaka i finansijskih elita, Macron sakupio relativno manje glasova od bilo kojeg predsjednika od 1965. godine, odnosno tek 37,9 posto.

Neodbranjivo jer Francuzi ne bi smjeli kriviti imigrante i manjine za svoje probleme. Čak i da se to da objašnjavati kroz ekonomsku nesigurnosti i nacionalnu malaksalost, to nije opravdanje.

To je od najviše važnosti jer su Francuzi inače trendseteri i ukupni pobjednici u Evropi i na Mediteranu.

Premda su djelovali zajedno sa Nijemcima, Francuzi su ujedinili kontinent kao niko prije posljednjih nekoliko decenija, učinivši Evropsku uniju najmirnijim, najnaprednijim, najliberalnijim i najdemokratskijim blokom na svijetu.

A tokom tog procesa je Francuska povratila veliki dio međunarodnog prestiža, izgubljenog u svjetskim ratovima, te pratila kako raste njen geopolitički utjecaj zajedno sa širenjem i konsolidacijom EU-a.

A od početka pandemije i finansijskih problema sa njom, Francuska je prošla bolje ekonomski od većine evropskih nacija, a EU je bolje djelovala od većine drugih regija.

To je win-win situacija po svakoj definiciji. Što dodaje nove elemente misteriji…

Farsičan izbor

Zašto relativno moćnoj, naprednoj i produktivnoj naciji čak i na um pada ideja o retrogradnom, neofašističkom vladaru? Zašto dodati zlobu i mizeriju državnom stresu i borbi kada postoje demokratskije i praktičnije solucije?

Jasno je da francuski problemi, sami po sebi, nisu ekonomski niti „evropski“, oni su istinske političke prirode, a to je krajnja propast iznurenih stranaka desnog i lijevog centra, kao i neuspjeh Macronovog centrizma da suzbije jačanje ekstremne desnice.

Le Pen voli istaći kako Francuska mora izabrati između patriotizma i internacionalizma ili između nacionalizma ili liberalizma. No, to je farsična suprotstavljenost koja predstavlja lažni izbor.

Francuzi mogu bili istovremeno i nacionalisti i internacionalisti, patriote i liberali. Oni mogu biti Francuzi, Evropljani, Zapadnjaci i Mediteranci, svake ili nijedne religije. Oni također se mogu usprotiviti ruskoj invaziji na Ukrajinu, kao i boriti za muslimanska i prava drugih manjina.

Oni mogu ili trebaju biti patriote bez da su bjelački rasisti. Patriotizam je ljubav prema svojoj državi, a ne opsesija mitovima iz prošlosti.

„Sloboda, jednakost, bratstvo“ je više od parole, više od nasljedstva; to je najveći francuski doprinos modernosti; nešto što je upisano u državni Ustav i stoga mora biti na domaćoj sceni zaštićeno, a na vanjskoj političkoj sceni promovirano.

No, Le Pen, kojoj je draža imperijalna prošlost Francuske od republikanskog Ustava, uspjela je tamo gdje je Macron jako podbacio, a to je u obraćanju strahovima ljudi, premda uz najave „ponovnog pravljenja Francuske velikom“ kroz šuplja obećanja koja ne može ispuniti i davanju čekova za koje kao predsjednica nema pokrića.

Ekonomija kapanja

U stvarnosti, postoji limit ko bilo koji predsjednik ili predsjednica može ili treba uraditi za svoju državu u današnjem globaliziranom svijetu gdje su vrhovna vlast kapital, trgovina i investicije. Ništa drugačije nije u Francuskoj gdje je javni sektor toliko dominantan da bi bilo koja dalja državna intervencija žrtvovala produktivnost i konkurentnost na oltaru političke efikasnosti.

No, Macron je dao obećanja bogatima, dok je izdao zahtjeve radničkoj klasi, ponudivši porezne olakšice i druge ustupke imućnijima, a od manje imućnih je tražio da rade više za manje plate.

To nije pošteno. Ekonomija kapanja je odavno odbačena kao način stvaranja i širenja bogatstva i prosperiteta, a zapravo je produbila nejednakost.

Francuzi možda imaju manje radnih sati od nekih naprednih ekonomija, ali su daleko produktivniji od većine i nalaze se ili iznad ili između SAD-a i Njemačke.

Trebamo biti jasni, Francuzi nisu ozlojeđeni zbog onoga što nemaju ili što nisu zaradili; oni su ljuti zbog mogućeg gubitka onoga što imaju u obliku teško zarađene ekonomske sigurnosti i socijalne zaštite.

Predsjednikova je uloga i odgovornost osigurati francuskim radnicima garancije koje zaslužuju u narednih pet godina, ništa manje zbog osvajanja drugog mandata uz njihovu podršku.

Slobodan od političkog pritiska, Macron mora biti korektan prema svim svojim sunarodnjacima tokom drugog mandata u uredu. U suprotnom, Francuska će ponovo biti zbunjena sa puščanom cijevi uz sljepoočnicu 2027. godine, naročito ako Amerika 2024. odluči ponovo riskirati sa osvetoljubivom Trumpovom vladavinom.

Ako Francuska krene stranputicom, tako će i Evropa s vremenom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.