Genocidni identitet

Kako je Kremlj jasno i otvoreno obznanio u svojim saopćenjima, njegovi napori na ‘denacifikaciji’ Ukrajine silom su zapravo kampanja genocida.

Smrt i zločini koje smo već vidjeli u Buči i drugdje bit će vrhovni izraz ruskog identiteta ako se nastavi genocid u Ukrajini, navodi autor (EPA)

Zločin genocida uključuje dokazan pokušaj uništenja „u cjelini ili dijelom“ nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe – brisanja svakog traga od nje, kulturno i fizički. Cilj se postiže metodama kao što su masovna ubistva, silovanja, otmice i prinudni abortusi i sterilizacija. Iako djeca mogu biti preobrazovana da usvoje potpuno novi identitet, njihova stara kultura se sistematski briše iz knjiga i drugih medija, sa ciljem negiranja da su njihovi preci čak ikada i postojali.

Kada pomislimo na genocid, mi naravno žalimo žrtve. Fizičko nasilje koje se ne može ni opisivati, brisanje identiteta – pretvaranje cijelih naroda u mitove – je istinski tragično. No, ovaj fenomen se u potpunosti može razumijeti samo kada se pogleda na njega i iz perspektive počinitelja. Genocid je odigrao ključnu ulogu u nacionalnim historijama brojnih država. I ponekad je rezultat narodne svjesne i volje odluke da se identificira – da definira sami bit svoje državnosti – kroz uništenje druge grupe.

Želim podići empatično ogledalo za neke od počinitelja najtežih genocida. Želim govoriti o trajnim posljedicama narodnostima – osjećaju zajednice i grupnog identiteta – oni koji su počinili genocid upravo kao izraz vlastite nacionalnosti. Želim se fokusirati na specijalni status takve zaostavštine.

Rođenje u krvi

Tokom 19. i početkom 20. stoljeća, Njemačka je bila jedan od najcjenjenijih centara svjetske kulture i civilizacije. Rodila je neke od najvećih mislilaca o tome šta čini čovjeka: Kanta, Goethea, Hegela, Schellinga, Einsteina između ostalih. Mnogo je velikih umova došlo iz ove države srednje veličine koji su nam u naslijeđe ostavili viziju boljeg svijeta.

Moj otac i njegovi roditelji su bili Nijemci. Strastveno su voljeli svoju domovinu i bili jako ponosni na njenu veličinu. No, oduzeto im je državljanstvo; bili su protjerani zbog zločina jer su Jevreji. Neki Nijemci su odlučili da se njemački nacionalni identitet može razumijeti samo kroz izdvajanje i suočavanje sa identitetom mog naroda, Jevreja. Sa jačanjem Adolfa Hitlera, Njemačka je zaključila kako je ubijanje Jevreja dio njemačkog identiteta.

U mojoj državi, Sjedinjenim Američkim Državama, genocid je počinjen nad domorodačkim narodom i to će zauvijek biti mrlja američkog naslijeđa, bez obzira na pokušaje desničara da negiraju ili isperu historiju. No, nekoliko država je napravilo svjesnu odluku da zasnuju nacionali identitet na aktivnom učešću u genocidu. Država koja se odluči za takav put dobija stalno mjesto u analima horora. Njemačka nije bila prva tamo.

Američka Konfederacija, na primjer, bazirala je svoj nacionalni identitet na praksi ropstva. U svome zloglasnom „Temeljnom govoru“, potpredsjednik Konfederacije Alexander Stephens je proglasio kako su „temelji naše nove vlade postavljeni, njen kamen-temeljac počiva na velikoj istini da crnac nije jednak bijeom čovjeku; da je ropstvo – potčinjavanje superiornoj rasi – prirodan i normalan uvjet. Naša nova vlada je prva, u historiji svijeta, koja je zasnovana na toj fizičkoj, filozofskoj i moralnoj istini“.

Stephens je jasno poručio kako je esencijalna priroda konfederacijskog bitka odlučena zdušnom potporom imovinskom ropstvu koje nije u biti zlo, već pozitivno dobro. Konfederativni identitet je stoga u biti sramotno što pomaže da se objasni zašto se tek poneko identificira kao pripadnik Konfederacije danas. Sramota od same prirode to eliminira kao održivo političko stanje.

Drugačije je sa Njemačkom. Skoro nijedan Nijemac danas ne želi živjeti kao Arijevac jer bi to bilo da žive kao Konfederativac. No, Nijemci i dalje žive kao Nijemci i stoga moraju nositi zaostavštinu pretaka koji su izražavali njemački identitet kroz genocid. Nastavljanjem življenja kao Nijemci, oni nose ogroman teret. Ako Nijemci odbace svoj teret ili odbiju živjeti više sa njime, oni će opravdati duboku i opravdanu historijsku sumnju u svoju državu.

Nacistička propaganda je uvjerila Nijemce da je cilj postojanja Nijemaca uništenje Jevreja sa lica zemlje. Nijemci su tako usvojili koncepciju njemačkog identiteta koji je neraskidivo isprepleten sa Jevrejima koji su definirani kao smrtni neprijatelji. Današnji Nijemci u srcima znaju da je njihov nacionalni identitet nepromjenjivo izmijenjen historijskom odlukom njihovih predaka.

Čak i decenijama nakon nacističkih zločina, mnogi Nijemci i dalje imaju osjećaj sramote jer su Nijemci. Kada se upoznajem sa Nijemcima, oni nekada osjećaju stid i često se pretvaraju da ne mare ili ne primjećuju da su njihovi djedovi definirali svoje njemaštvo kroz ubilačku mržnju prema mojim precima. Njemačka je i uvijek će biti definirana ranijom svjesnom odlukom da se direktno i ponosno identificira kao narod koji je uništio evropske Jevreje. Historija i moralnost zahtjevaju takvo vječno sjećanje.

Racionaliziranje iracionalnog

Šta može nagnati ljude da povežu svoj nacionalni identitet sa otvorenim genocidom nad drugim narodom? Definicijom, genocidna retorika izdvaja određenu društvenu grupu i opravdava njeno unišenje. „Antagonistički ideološka socijalna grupa“ je skupina onih čije samoodređenje uključuje jako negativan kolektivni odgovor na drugu grupu. Genocidni govor stvara najekstremniju vrstu antagonistički ideološke socijalne grupe, njegujući negativni emotivni prizvuk na specifičan način. Razvijajući lažne narative o historiji, on definira postojanje ciljane grupe kao egzistencijalnu prijetnju. „Genocidna antagonistička ideološka socijalna grupa“ je stoga ona čiji je identitet zasnovan na stavu da je njeno vlastito postojanje ugroženo drugom grupom.

Opravdavanje entuzijastičnog, otvorenog genocida je kompliciran proces i ovi veoma apstraktni koncepti su ključni da bi se razumio. No, primjeri mogu apstraktno konkretizirati. Ruska zvanična novinska agencija RIA Novosti je 3. aprila 2022. objavila članak pod nazivom „Šta Rusija treba uraditi sa Ukrajinom?“. Historičar Timothy Snyder je prikladno opisao ovaj tekst kao „Ruski priručnik o genocidu“, istakavši kako je to „jedan od najotvorenijih genocidnih dokumenata koje sam vidio“. Pošto je on eminentni historičar masovnih ubistava, procjena Snydera ima svoju težinu. On ukazuje da se suočavamo da jednim od najeksplicitnijih primjera genocidnog govora koji je ikada napisan.

Od početka, ruski predsjednik Vladimir Putin opravdava svoj rat u Ukrajini kao kampanju „denacifikacije“. Priručnik razotkriva ovo opravdanje sa gnusnim detaljima. Nakon što je opisao Ukrajinu kao „neprijatelja Rusije i alatku koju Zapad koristi da uništi Rusiju“, on razvija široku argumentaciju kako bi podržao ovu tvrdnju.

Čitateljima se ukazuje kako je Zapad napustio svoje tradicionalne evropske vrijednosti u korist „zapadnjačkog totalitarizma, nametnutih programa civilizacijske degradacije i razaranja, mehanizama pokoravanja supersili Zapada i SAD-a“. Posmatrana kroz ove poglede, Rusija je „posljednji autoritet koji štiti i održava vrijednosti historijske Evrope (Starog svijeta) koje zaslužuju da budu sačuvane i koje je Zapad napustio, izgubivši bitku za samog sebe“.

Tokom govora „Komunizam sa skinutom maskom“ 1935. godine, ministar nacističke propagande Joseph Goebbels opisuje boljševizam sličnim terminima, premda sa Jevrejima kao metama. „U svojim konačnim posljedicama“, dalje upozorava, „on označava uništavanje svih komercijalnih, društvenih, političkih i kulturnih postignuća Zapadne Evrope u korist deracinirane i nomadske međunarodne kabale koja je našla svoje predstavljanje u judaizmu“. Jednako kako je Goebbels prikazivao naciste kao zaštitnike tradicionalnih vrijednosti Zapada protiv kosmopolitske, dekadentne ideologije, tako radi također i aktuelno rusko vodstvo koje promovira svoju viziju bezvremenog i neuništivog Ruskog Mira.

Ruski novi identitet

„Šta Rusija treba uraditi sa Ukrajinom?“ nudi pseudo-historijsku litaniju teških nepravdi koje je Rusija doživjela od Zapada. „Rusija je uradila sve moguće da spasi Zapad“, tvrdi se, ali „je Zapad odlučio da se osveti Rusiji zbog pomoći koju mu je nesebično pružala“. U ovoj priči, Ukrajina je primarna alatka zapadne izdaje i identifikacija ove države kao nezavisne nacije reflektira rast „ukronacizma“.

To je, objašnjava nam autor, naročito loša verzija nacizma: „Ukronacizam predstavlja daleko veću prijetnju svijetu i Rusiji od Hitlerove verzije njemačkog nacizma“. Ukrajinski identitet je „protivruska kreacija koja nema vlastitu civilizacijsku supstancu“. Njegova centralna karakteristika – esencijalna priroda ukrajinske nacije – je njen antagonizam prema Rusiji. Stoga je, „za razliku od, na primjer, Gruzije ili baltičkih država, historija pokazala kako je nemoguće da Ukrajina postoji kao nacija-država i svi pokušaji ‘izgradnje’ takve nacije-države prirodno vode do nacizma“.

Dokument potom opisuje sve poteze koji čine „denacifikaciju“ Ukrajine. Oni uključuju „masovne istrage“ kako bi se ustanovila lična odgovornost za „širenje nacističke ideologije“ (ukrajinski suverenitet) i „podržavanje nacističkog režima“ (propisno izabrane ukrajinske Vlade i imenovanih zvaničnika). Kazne za ove prestupe uključuju prinudni rad, zatvaranje i smrt. Denacifikacija također traži „oduzimanje edukacijskih materijala i zabranu obrazovnih programa na svim nivoima koji sadržavaju nacističke ideološke vodilje“ (sve gdje se spominje ukrajinski identitet).

Fokusirajući se na rusku historijsku ulogu vis-a-vis Zapada, dokument nudi novu konceptualizaciju ruskog identiteta. Tačnije, on definira Ruse kao genocidnu antagonističku ideološku socijalnu grupu. Biti Rus je biti posvećen potpunom uništenju Ukrajine i ukrajinskog naroda. „Denacifikacija“ Ukrajine je najčišći izraz ruskog identiteta. Prema toj logici, ruski identitet se najbolje ističe činjenjem brutalne i nasilne osvete.

Opravdavanje ruskih djela u Ukrajini traži izmjene onoga što znači biti Rus upisivanjem genocida u nacionalni identitet. Biti Rus je naslađivati se u uništenju Ukrajine. Cijena ove promjene bit će upisana svima onima koji se identificiraju kao Rusi, zauvijek.

Užasno naslijeđe

Poput moga oca, i ja volim domovinu predaka, Njemačku, koja mi je nedavno vratila državljanstvo, kao i mojoj djeci. Volim njenu filozofiju, literaturu i savremenu ulogu kao borca za mir na svijetu. Uprkos tome, moja prva pomisao kada upoznajem nekog Nijemca je to da bi njegovi preci vrlo rado podržavali moje i ubijanje moje porodice. Moja prva pomisao je to da je Njemačka svjesno izabrala da bude genocidna antagonistička ideološka socijalna grupa kako bi se definirala kao narod koji će na kraju uništiti Jevreje.

Nisu u tome uspjeli. Ali su ubili osam mojih praujaka i praujni i svu njihovu djecu. Oni su u gasnoj komori ubili moju prabaku u konc-logoru i moga oca, kome je bilo šest godina, su na ulici Berlina pretukli da je bio obliven krvlju. Preci mojih njemačkih sunarodnjaka su bili odlučili da je to ono što Nijemci rade.

Znam da današnji Nijemci žele zaboraviti ovu historiju – da ostave prošlost u prošlosti. Nijemci su sačuvali njemaštvo, uz nepokolebljivo mijenjanje one koncepcije toga koju su imali njihovi djedovi. Mo, još uvijek ima straha i sramote u njihovim očima kad god pokušaju promijeniti temu razgovora od mračne zaostavštine njihove države. Toga će uvijek biti jer genocid neće biti i ne može biti nikada zaboravljen.

Ako se ruski genocid u Ukrajini nastavi i ako rekonceptualizacija ruskosti uspije, tvrdnje o ruskom identitetu će zauvijek dozivati sjećanje, ne na Puškina ili Tolstoja, već na oduševljeno uništavanje čitavoga naroda. Smrt i zločini koje smo već vidjeli u Buči i drugdje bit će vrhovni izraz ruskog identiteta. To je izbor – identitet povezan sa užasnim naslijeđem – koji današnji Rusi prave za svoje potomke.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Project Syndicate