Američki mediji i propusti u izvještavanju o ukrajinskom ratu

Izvještavanje američkih medija o ruskom ratu protiv Ukrajine odražava neuobičajen konsenzus Washingtona u osudi ruske strane, demoniziranju predsjednika Vladimira Putina i stvaranju legende od predsjednika Volodimira Zelenskog.

Možda će neki smatrati da američki mediji rade sjajan posao u izvještavanju o ukrajinskom ratu s bojnog polja, ističući zastrašujuće ljudske gubitke, dok će, u isto vrijeme, drugi smatrati američke medije pristrasnim te kako prave propuste zbog velike simpatije prema ukrajinskom narodu, zbog čega gube dosta objektivnosti u svom medijskom pokrivanju.

Novinari u američkim medijima često se bave time “šta Ukrajinci žele” i ignoriraju “šta želi Rusija” ili “kako smo stigli do tačke da započne borba i invazija”.

Prije svega, sve istaknute američke medije predstavljaju brojni novinari u mnogim ukrajinskim gradovima, a većina ih se javlja iz glavnog grada Kijeva i grada Lavova, koji je privremeno postao poput alternativnog glavnog grada. Ponekad se pojedini dopisnici javljaju iz primorskog grada Odese i niza drugih gradova, međutim, rijetko se pojavljuju u regiji Donbas (istočna Ukrajina), što je jedna od zona borbenih operacija koje se vode na ukrajinskoj teritoriji.

Malo prostora antiratnim aktivistima

Mnogi američki novinari predstavljaju fotografije i izvještaje sa ratišta, oslanjajući se u velikoj mjeri na izjave civilnog stanovništva, s fokusom na prizore ljudske patnje; bilo da je riječ o uništavanju gradova i stambenih zgrada, ili o milionima izbjeglica koji putuju prema susjednim zemljama ili se nalaze u blizini graničnih punktova nakon što stignu do njih, ili o raseljenim ljudima koji se kreću unutar ukrajinske teritorije u potrazi za sigurnošću.

Američke informativne mreže posebno se oslanjaju na mišljenja analitičara i stručnjaka, od kojih mnogi imaju poslovne i finansijske veze sa američkom Nacionalnom sigurnosnom agencijom i kompanijama za proizvodnju oružja. Ove mreže rijetko pružaju prostor antiratnim aktivistima ili stručnjacima koji razumiju rusku tačku gledišta, kao što je poznati profesor međunarodnih odnosa John Mearsheimer sa Univerziteta u Chicagu. Američke novinske mreže gotovo sistematski izbjegavaju, ili su se možda složile u tome, da ne ugošćuju nikoga ko bi predstavljao ruski stav.

Američke mreže se oslanjaju na stavove desetaka, a moguće i stotina Ukrajinaca koji se protive invaziji, što je logično, ali uporno ignoriraju glasove Ukrajinaca koji podržavaju invaziju. Iako su oni manjina, i dalje su važan dio sad krize koja traje.

Čudno je da mreže ne ugošćuju nijednog lokalnog Rusa koji podržava predsjednika Vladimira Putina, niti dopuštaju da se pojave američki stručnjaci koji se ne slažu sa pristupom administracije Joea Bidena u upravljanju krizom i pružanju podrške Ukrajini.

Mnogi od ovih stručnjaka ne razumiju historijske detalje trenutne krize, pa je ne stavljaju u njen ispravan historijski kontekst, a nedostaju im i relevantna iskustva u Rusiji i Ukrajini. Govor mnogih eksperata i analitičara sličan je, usred ponavljanja konstanti u Washingtonovom stavu o krizi, sa nadmetanjem u izboru najsnažnijih izraza osude Rusije i njenog predsjednika Putina.

Neozbiljno shvatanje ruske zabrinutosti

Mediji su propustili spomenuti kontekst koji je doveo do ilegalne invazije, jer je važno razumjeti kako smo došli do ove situacije, za čiji, barem mali dio, snose odgovornost Washington i Sjevernoatlantski savez (NATO) jer nisu bili spremni ozbiljno shvatiti rusku zabrinutost za sigurnost.

Rusija je, dokumentirajući to brojnim istragama zapadnih izvora, podsjetila svijet na obećanje Sjedinjenih Američkih Država, Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske iz 1991. da neće širiti NATO ni centimetar na istok, u zamjenu da Sovjetski Savez dopusti Njemačkoj da bude ponovo ujedinjena država.

Američki mediji uglavnom ignoriraju historiju pokretanja invazija na Rusiju sa zapadne strane njenih granica, što bi moglo pomoći da se razumije zašto Rusi žele da im se obeća da neće biti uključivanja Ukrajine u antiruski savez. Američki mediji, na primjer, ne spominju gubitke Rusije (Sovjetskog Saveza) tokom Drugog svjetskog rata, za koju se procjenjuje da je izgubila više od 26 miliona ljudi, ili oko 13 posto svog stanovništva 1939. godine.

Američki mediji se također ne bave ni upozorenjem tadašnjeg ambasadora u Rusiji Williama Burnsa, koji je sada direktor Centralne obavještajne agencije (CIA), upućeno Washingtonu o opasnosti koju predstavlja insistiranje na mogućnosti članstva Ukrajine u NATO-u. Upozorio je da bi to moglo dovesti do građanskog rata u Ukrajini i izložiti Rusiju krizi na njenim granicama u kojoj će možda morati intervenirati. Umjesto da pokušaju spriječiti da se ova situacija dogodi, Sjedinjene Američke Države su djelovale na načine koji su doveli do ove očekivane krize.

Sjedinjene Američke Države nisu jedna od zaraćenih strana u borbama koje se vode unutar ukrajinske teritorije, osim što Washington pruža ukrajinskoj strani mnogo različitog oružja i pomoći kako bi podržao njen otpor agresorskim ruskim snagama.

Heroj i zli protivnik

Iako Sjedinjene Američke Države nisu bile vojno uključene (barem do sada) u borbe, glavne novinske mreže svakodnevno emitiraju konferenciju za štampu glasnogovornika američkog Ministarstva odbrane Johna Kirbyja o najnovijem razvoju dešavanja na terenu i u sklopu operacija na frontovima unutar Ukrajine!

Mnogi stručnjaci koriste retoriku za koju se može reći da je eskalirajuća i koja podstiče direktnu vojnu konfrontaciju sa Rusijom, posebno po pitanju podrške i zahtjeva za uvođenje zone zabrane letova iznad Ukrajine, a da pri tome ne nailaze na protivljenje voditelja programa. Mnogi američki TV voditelji pretjeruju kada govore o “slabosti i brutalnosti ruske strane, te snazi ​​i ljudskosti ukrajinske strane”. Postoji prikaz sukoba u kojem je jasno definiran negativac napravljen za medijsku upotrebu u liku predsjednika Putina. S druge strane, bivši komičar, ukrajinski predsjednik Zelenski svake večeri igra u ulozi heroja na američkim mrežama, dok njegov zli protivnik, naoružan nuklearnim oružjem, sjedi usamljen i sumnjičav prema onima oko sebe na kraju dugog stola u Kremlju.

Mnogi televizijski voditelji na raznim američkim mrežama ogrnuti su “moralnim ruhom”, a to nas vraća na problem dvostrukih standarda u prikazivanju žrtava i pogođenih na obje strane. U prvi plan su došle predrasude koje podržavaju hipotezu o moralnoj dužnosti kako bi se opravdale uvriježene pretpostavke o dobru i zlu, heroju i zlikovcu, žrtvama i neprijateljima. Prema tome, ne samo da nije moguće objektivno predstaviti sve strane, već nije moguće ni odgovoriti na to kako je druge strana došla do odluke da povede rat i započne osvajanje.

Više od mjesec i po od početka borbi, Ukrajina je ostala najvažnija priča iz inostranstva u američkim medijima, i nema sumnje da će izvještavanje o ratu kad-tad početi postepeno da slabi. Međutim, taj proces bi mogao biti postupan i dugotrajan, pogotovo ako američke mreže dobro usmjere pažnju na “priče i izvještaje ljudi”, što i dalje privlači milione gledatelja koji se zanimaju za ljudsku dimenziju, umjesto toga da se prikazuje kako se borbe odvijaju, jer se sada prikazuju samo slike uništenih gradova i sela, ili slike gubitaka u ljudstvu i opremi koji su naneseni ruskoj strani.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.