Izbori bez aprilskih iznenađenja

Predsjednički izbori u Francuskoj i parlamentarni u Sloveniji govore o konsolidiranim demokratijama i političkoj kulturi dviju članica Evropske unije.

Izbori u Francuskoj i Sloveniji prošli su bez iznenađenja, piše autor (EPA - Ilustracija)

Tri tjedna nakon izbora u Mađarskoj i Srbiji, koji nisu donijeli neka velika iznenađenja, bez iznenađenja su prošli i izbori u Francuskoj i Sloveniji. Ipak, kao što je pobjeda FIDES-a i njegova predsjednika Viktora Orbana bila uvjerljivija od očekivanja, a rezultat Vučićeve Srpske napredne stranke, koja je ostala bez apsolutne parlamentarne većine, bio nešto slabiji od pretpostavljenoga, i pobjeda liberalnih demokrata, predvođenih Robertom Golobom, u Sloveniji uvjerljivija je od očekivanog, a liberalni predsjednik Emmanuel Macron pobjedu nad desno – radikalnom izazivačicom ostvario je s manjom prednošću nego prije pet godina, ali i nešto manjom od očekivanoga.

Ima li neke zakonitosti, povezanosti između ovih izbornih rezultata? Vjerojatno ne. Izbori u Francuskoj i Sloveniji govore o konsolidiranim demokracijama i političkoj kulturi dviju članica Europske unije. Pokazalo se da francuski izborni model i dalje polučuje rezultate koje su njegovi kreatori željeli kad su ga stvarali, to jest da jača centar političke arene, potiskuje radikalne političke opcije i garantira političku stabilnost. U trenutnim (geo)političkim okolnostima to je izrazito važno i za stabilnost Europske unije i za euroatlantizam.

Liberalni predsjednik Macron, doduše, već će se u lipnju  suočiti s novim izazovom, parlamentarnim izborima, a o njihovu ishodu ovisit će kakav će zapravo biti njegov predsjednički mandat. Naime, francuski polupredsjednički sustav funkcionira tako da u uvjetima kad predsjednik Republike kontrolira parlamentarnu većinu, sustav djeluje kao predsjednički, a kad je ne kontrolira, sustav djeluje kao sustav parlamentarne vlade. Dakle, kad kontrolira većinu, Predsjednik je nosilac izvršne vlasti, a kad je ne kontrolira, on je tek nosilac reprezentativne funkcije, a nosilac izvršne vlasti je vlada kao kolektivno tijelo izvršne vlasti.

Iako je margina njegove većine na predsjedničkim izborima bila izrazito mala, mala je i vjerojatnost da bi Macron mogao ostati bez kontrole izvršne vlasti. Neugodna je činjenica da je francuska stranačka scena destabilizirana, da su i lijevi i desni centar u krizi, te da uz liberalni centar, glavnu ulogu igraju desni i lijevi radikali, ali valja očekivati da će u drugom krugu izborni sustav odigrati svoju ulogu, potisnuti radikale i ojačati centar političke arene, te time osigurati Macronu da uspostavi parlamentarnu većinu.

Ipak, dugoročno bi demokratske političke opcije u Francuskoj, opcije “ustavnog luka”, morale ozbiljno razmisliti o tome što će donijeti naredni izborni ciklusi. Slabljenje stranaka ustavnog luka i jačanje populista i radikala moglo bi dugoročno ugroziti demokratski politički poredak u Francuskoj, a desni radikali približavaju se tome da bi izborni sustav, koji ih je do sada potiskivao na parlamentarnu marginu, mogao početi raditi u njihovu korist. Naime, prije dvadeset godina kandidat desnih radikala poražen je od kandidata desnog centra Jacquesa Chiraca sa 82 : 18 posto glasova, prije pet godina Macron je porazio Marine Le Pen sa 66 : 33 posto, ove je godine rezultat 58 : 41 posto, a pritom je izborna apstinencija viša od uobičajene.

Važnost Macronove pobjede

Za sve kojima je europska integracija na srcu, Macronova je pobjeda izrazito važna, upravo kao što će biti važno da on održi i kontrolu nad parlamentarnom većinom u lipnju. On je zagovornik “više Europe”, a Le Pen je najavljivala kako bi njena strategija “suverenizma” odmah dovela u pitanje zajedničku energetsku politiku Europske unije koju u uvjetima ruskih prijetnji treba jačati, a ne slabiti. Naravno, Le Pen je kao i većina protudemokratskih desnih radikala Putinova klijentica, ruski totalitarni režim financira njenu stranku, čak i djelomice neskriveno, a upravo su energetska zajednica i zajednička energetska politika ključni europski trn u Putinovoj peti.

Kao i u Francuskoj, i u Sloveniji je na izborima trijumfirala liberalno demokratska politička opcija, novonastala politička stranka Pokret Sloboda, s uvjerljivih 35 posto glasova. U parlament je ušlo samo pet političkih stranaka, i to uz Pokret Sloboda, Slovenska demokratska stranka Janeza Janše, članica Europske pučke stranke, kojoj pripada i treća stranka po snazi, demokršćanska Nova Slovenija (NSi), a uz njih su u parlamentu Socijalni demokrati i Ljevica.

Ovo su već četvrti parlamentarni izbori u Sloveniji na kojima trijumfira novonastala politička opcija. Najprije je to bila 2011. Pozitivna Slovenija Zorana Jankovića, nakon toga Stranka Mire Cerara (poslije Stranka modernog centra) 2014., pa Lista Marjana Šarca 2018. godine.

Niti Janković, niti Cerar niti Šarec više nisu relevantni akteri u parlamentarnoj areni, a njihove su se stranke odreda pokazale kao stranke jednog izbornog ciklusa. Slovenska parlamentarna arena, naime, obilježena je paradoksom: iako je stranka, koju je predvodio veliki slovenski premijer, poslije predsjednik Republike, Janez Drnovšek, Liberalno demokratska stranka (LDS), odavno nestala iz političke arene, raspavši se u frakcijskim sukobima samouvjerenih lidera koji su sudjelovali u vlasti iza Drnovšekovih pleća, biračko tijelo, koje je formirao Drnovšek, do danas je ostalo konsolidirano i na svakim parlamentarnim izborima traži onoga tko bi mogao popuniti prazninu koja je u liberalnoj politici ostala nakon Drnovšekova odlaska.

Politički medeni mjesec u Sloveniji

Teško je predvidjeti je li Golob još jedan akter koji će trajati samo jedan izborni ciklus, ali uvjerljivost njegove pobjede (prema prvim rezultatima, odnos između njegove stranke i Janšina SDS-a je 35,8 : 22,5 posto, odnosno 42 : 26 zastupničkih mandata) i činjenica da vladu može formirati sa samo jednim partnerom, relativno slabom strankom SD (samo 7 zastupničkih mandata) te da za sastavljanje većine neće ovisiti o nepouzdanoj Ljevici, smanjuje rizike kojima su bili izloženi Golobovi prethodnici.

Nakon prvih izbornih rezultata scenarij, koji se odvio nakon izbora prije četiri godine kad je nakon pobjede Liste Marjana Šarca uslijedio raspad njegove parlamentarne većine i formiranje alternativne većine pod Janšinim vodstvom, ne čini se izglednim. Zato je ovaj izborni poraz neugodan za Janeza Janšu, jedinoga slovenskog političara koji je kao relevantan akter na sceni preživio razdoblje od početka političkog pluralizma 1990. godine.

Janšinom SDS-u dugoročno na ruku ne ide niti činjenica da, iako još uvijek s velikom prednošću, više nije neprikosnoven i dominantan u političkom polju desno od centra, jer NSi više nije stranka na rubu parlamentarnog cenzusa, nego je postala trećom strankom po snazi u slovenskoj parlamentarnoj areni, snažnija od nekoć važne SD. Pred Golobom je u političkom smislu razdoblje medenog mjeseca, ali ovaj će energetičar upravo u svom polju ekspertize odmah nakon preuzimanja vlasti biti suočen s velikim izazovima.

Janša je golem problem slovenske visoke ovisnosti o ruskim energentima pokušavao rješavati svojevrsnom trilateralom s Hrvatskom i Italijom, a to kakav će biti Golobov odgovor bit će i najava toga kakva će suštinski biti slovenska politika u odnosu na zajedničke europske ciljeve. Popuštanje Janšinog pritiska na medije i neovisnost pravosuđa donijet će politički medeni mjesec, ali bez efikasne energetske politike politička pastorala neće dugo potrajati.

Tendencija ‘više Evrope’

Srbija još uvijek ostaje “black box”, jer nije jasno kako će režim u Beogradu odgovoriti na ključno pitanje: odnos prema zajedničkoj europskoj vanjskoj i sigurnosnoj politici. Vučić očito namjerava, koliko god to bude mogao, odgoditi formiranje parlamentarne većine i vladinog kabineta, a dok to odgađa ne mora konačno odgovoriti niti na pitanje hoće li se i kad povući s mjesta predsjednika SNS, jer ako to doista učini i ako vođenje vlade prepusti onome tko bi preuzeo i vođenje stranke, on bi de facto ostao bez izvršne vlasti, u poziciji u kakvoj je u svom predsjedničkom mandatu bio njegov prethodnik Tomislav Nikolić.

Unatoč očekivanjima da bi diljem Europske unije mogao početi proces jačanja “suverenističkih” opcija, koje zagovaraju redukciju zajedničkih europskih politika, jedini akter takozvane “iliberalne demokracije”, koji je nakon izbora zadržao snažnu nacionalnu poziciju, mađarski je premijer Orban. Međutim, Orban je objektivno dramatično oslabio unutar EU, jer je zbog geopolitičkih razloga ostao izoliran i unutar Višegradske skupine, čija je većina čvrsto stala na euroatlantističke pozicije i unutar EU, uz baltičke republike, prednjači u izgradnji štita pred patogenim utjecajem Putinova totalitarnog režima.

Janša, koji napušta kormilo slovenske izvršne vlasti, u tom je smislu bio jednako čvrst kao i poljski premijer Mateusz Morawiecki, ili još uvijek novi (od studenog lani) češki premijer Peter Fiala. Iako je u Sloveniji lijevi centar, kojem pripada i Golob, bio tradicionalno manje distanciran prema Rusiji nego Janšina opcija, u današnjim globalnim okolnostima liberalni demokrati nemaju nikakvog manevarskog prostora za takvu popustljivost.

Pobjedom Macrona u Francuskoj, koja ipak mora biti još “verificirana” parlamentarnim izborima, Europska unija napravila je važan politički iskorak konsolidacije, a taj iskorak prati političku dinamiku koja je uspostavljena već parlamentarnim izborima u Njemačkoj u rujnu prošle godine, koji su doveli do marginalizacije radikalskih političkih opcija, ali i do smjene administracije koja je vodila politiku povlačenja pred Putinovim pritiscima. U takvim okolnostima dvojica izbornih pobjednika s početka ovog mjeseca, Orban i Vučić, imaju sužen politički prostor – mogu se ili odlučiti za izolaciju, ili prihvatiti zajedničke europske politike, koje donose tendenciju “više Europe”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera