Uzrok i cilj izraelskog nasilja
Koji je stvarni razlog iza izraelskog rutinskog nasilja spram Palestinaca?
Još jedan ramazan, još jedan napad na palestinske vjernike u kompleksu džamije Al-Aksa u okupiranom Istočnom Jerusalemu. U objašnjenju izraelskih napada, većina euro-američkih političara, medijskih analitičara i komentatora, što se vidi u ovom predvidljivo besmislenom izvještaju CBC-a, naglašava “visoke tenzije” koje su popratna pojava spoja tri velika vjerska događaja i predstavlja izraelske postupke kao odgovor na “palestinske terorističke napade” u četiri izraelska grada.
Palestinci su naviknuti na slušanje ovakvih objašnjenja koja u suštini predstavljaju iskrivljenu sliku vjerskog sukoba uzrokovanog političkim islamističkim ideologijama i njihovom netrpeljivošću, netolerancijom i mržnjom prema Jevrejima. Palestinski narod, koji zapravo brani svoje pravo da postoji i živi na zemlji koju zovu domom generacijama kroz vijekove, Izrael i njegovi euro-američki saveznici etiketiraju kao nasilan, mrzilački, emocionalan, iracionalan i nazadan narod koji kontinuirano izaziva cikluse nasilja.
Ispod ove nadgradnje namaštanih izraelskih i euro-američkih ideologija, političkog izvrtanja činjenica i ahistorijskih narativa, nalazi se brutalna realnost doseljeničko-kolonijalnog osvajanja. Izrael je pokrenuo ovaj napad iz istog razloga kao i mnoge prije njega, a zbog istog razloga će pokretati i nove napade: izraelska država je izgrađena na temeljima doseljeničko kolonijalnog suvereniteta.
Ugrađena u temelje izraelske države, kontinuriano animirajući njene postupke i politike, bez obzira koja politička partija ili koalicija je na vlasti, jeste ideja da Izrael, kao nacionalna država sa jevrejskom većinom, mora osigurati i proširiti suverenu kontrolu nad zemljom historijske Palestine. To je uzrok i cilj izraelskog nasilja.
To je uzrok zato što izraelsko nasilje proističe iz projekta kolonijalne modernosti i replicira ga u Palestini. Cionizam je originalno pokretala želja da se zaštite evropski Jevreji od užasa evropskog antisemitizma. Ali čim je ova želja krenula putem doseljeničkog kolonijalizma i počela praktikovati doseljeničko-kolonijalna nasilja u Palestini početkom 20. stoljeća, sam uzrok je postao uspostavljanje doseljeničko kolonijalnog suvereniteta, koji je nužno vrhovni po svojoj logici i obliku. To je također cilj izraelskog nasilja jer vrhovni suverenitet nad cijelom zemljom historijske Palestine tek treba definitivno osigurati za Izrael. Palestinski otpor još stoji tome na putu.
Izraelsko nasilje
U svom naučnom radu, zalažem se za stav da je nebitno da li izraelska policija, vojnici, doseljenici ili političari vjeruju da oni jednostavno koriste nasilje kako bi “suzbili pobunu”, “uspostavili red i mir”, “zaštitili izraelske civile”, “održali status quo svetih mjesta” i tako dalje.
Kako bi se postigle ove proklamovane namjere i motivacije, nije nužno napadati ženu s leđa policijskom palicom dok snima skrnavljenje muslimanskih svetih mjesta; nasilno gurati i nogama udarati starije muškarce kao da su stoka; hapsiti djecu i okružiti jedno dijete desecima naoružanih izraelskih policajaca kao da je superzlikovac; razbijati vitraže i nanositi štetu stoljećima starim zidovima u džamiji Al-Aksi; ispaljivati suzavac, šok bombe i gumom obložene čelične metke na vjernike unutar džamije; ne dozvoliti hitnoj pomoći da dođe do približno 158 povrijeđenih; napadati medicinsko osoblje koje je pomagalo povrijeđenima unutar kompleksa; napadati fotoreportera koji dokumentuje izraelske postupke; uhapsiti najmanje 450 Palestinaca, a potom napadati njihove rođake koji ih čekaju ispred izraelskih zatvora, i lista se nastavlja u nedogled.
U suštini ovih nasilnih postupaka nisu sigurnost, zakon i red, ili održavanje statusa quo. Oni otkrivaju izraelski podsticaj da nametne vrhovni izraelski suverenitet nad Palestinom i Palestincima. Poruka ovih činova nasilja je sljedeća: Izrael ima zadnju i konačnu riječ o životu i smrti Palestinaca, i nema ozbiljnih posljedica za Izraelce, niti opipljivog utočišta za Palestince kada se odlučuje o tim presudama, nekada po hiru.
Ova težnja ka vrhovnoj moći preovladava izraelskom politikom i društvom i to već neko vrijeme. Prije gotovo godinu dana, Izrael je pokrenuo razoran vojni napad na Pojas Gaze nakon događaja sličnih današnjim: istjerivanja Palestinaca iz njihovih domova i skrnavljenja muslimanskih svetih mjesta. Od 10. do 21. maja 2021. 256 Palestinaca je ubijeno, uključujući 66 djece, a blizu 2000 Palestinaca je povrijeđeno, uključujući više od 600 djece, 400 žena i 1000 muškaraca. Šteta na infrastrukturi je bila velika: 15 000 smještajnih jedinica pretrpjelo je neku štetu; višestruki vodovodni i sanitarni objekti i infrastruktura su oštećeni (ostavivši blizu 800 000 ljudi bez redovnog pristupa čistoj vodi), 58 obrazovnih ustanova, devet bolnica i 19 centara primarne zdravstvene zaštite pretrpjeli su neku štetu. Prema procjenama, energetskom, poljoprivrednom i industirjskom sektoru nanesena je šteta u vrijednosti od 89 miliona dolara. Ponovo, ovi činovi nasilja su očito neproporcionalni i nisu nužni za proklamovani cilj „izraelske sigurnosti“. Oni prositiču iz i namijenjeni su da učvrste i postignu totalnu i apsolutnu suverenu vlast izraelskih Jevreja nad Palestincima.
Ova težnja ka vrhovnom suverenitetu objašnjava zašto svo ovo uništenje za svega 11 dana, nagomilano na vrh dugog kontinuiteta izraelskog nasilja, nije zadovoljilo većinu izraelske javnosti. Kada je primirje stupilo na snagu, anketa objavljena na izraelskom Kanalu 12 “ukazivala je da 72 posto Izraelaca smatra kako se kampanja zračnih napada na Gazi treba nastaviti, dok je 24 posto reklo da Izrael treba pristati na primirje”. Izraelci su iskomunicirali niz izraza i izjava, od ravnodušnosti do euforije, za svoju želju da se nastavi oslobađati izraelska ratna mašina. Na društvenim mrežama su se pojavili brojni videosnimci izraelskih civila koji plešu i slave napad na Gazu i nasilje protiv Palestinaca posvuda, uzvikujući “Smrt Arapima”, “Dabogda vam izgorilo selo” i pokazujući opštu nezainteresovanost za smrt i uništenje Palestinaca kao naroda.
Kada se ova dehumanizacija Palestinaca pojavi u mainstream medijima i javnom diskursu unutar izraelskih i euro-američkih prostora, ona je predstavljana u normalizirajućem maniru. Naprimjer, prošle godine u izvještaju New York Timesa, želja većine Izraelaca da nastave napad na Gazu predstavljena je kao da Izraelci jednostavno žele “finalno zaključenje” jedne “veoma neprijatne situacije” i “ubjedljivu pobjedu protiv Hamasa”.
Čak i kada su Izraelci izrazili genocidne želje protiv Palestinaca u Pojasu Gaze, kada jedan Izraelac kaže “vlada bi trebala zbrisati Gazu jednom za svagda”, čak i u toj situaciji, vodeći CBC-jev noćni informativni program The National našao je način da pročisti ove izraze genocidnog i eliminatornog nagona. U svojim slabašnim narativima, New York Times je predstavio izraelske citate kao frustrirane Izraelce koji samo žele mir i tišinu; CBC je predstavio ovu genocidnu izjavu kao izjavu uplašenih Izraelaca koji žele sigurnost i razumljivo su ljuti. Nijedan od ovih narativa ne nudi ništa da otkrije stvarnost nasilja, već prije i sami učestvuju u sakrivanju te stvarnosti. Ovi orijentalistički, rasistički i nasilni narativi dio su operacije doseljeničko kolonijalnog nasilja, i kao takvi, ne mogu je rasvijetliti.
Tu se mi nalazimo danas, na istom mjestu na kojem smo decenijama: mainstream i dominantni međunarodni diskurs fokusira se na distrakcije i iskrivljene slike onoga što se dešava Palestincima, dok Izrael nastavlja oslobađati nasilje čiji je uzrok i koje vodi ka cilju vrhovnog suvereniteta.
Ovo je oblik suvereniteta koji nema nikakve veze sa kompleksnom i bogatom religijom judaizma i jevrejskom tradicijom. Umjesto tog, slijedeći logiku kolonijalne modernosti, ovaj oblik suvereniteta, sličan drugim euro-američkim (neo)kolonijalnim i doseljeničko-kolonijalnim državama kao što je SAD, traži da uspostavi onu vrstu moći koju su različite kulture i religije širom ljudske historije rezervisale samo za bogove: onu vrstu moći koja dozvoljava subjektu da djeluje nekažnjivo jer je prvi i posljednji sudija.
Ovaj najnoviji napad na kompleks džamije Al-Akse nema mnogo veze sa navodnim sukobom između muslimana i Jevreja i puno više veze ima sa oblikom suvereniteta koji pokušava osigurati i uspostaviti bogoliku moć za određenu doseljeničko-kolonijalnu nacionalnost. Sve dok izraelski projekat pokreće težnja prema vrhovnoj moći i suverenitetu nad Palestinom i Palestincima, pisat ćemo o izraelskim napadima na palestinske vjernike u godinama koje dolaze. Bez temeljne transformacije u logici i strukturama kolonijalne modernosti ne može se spriječiti ono što je, u ovom trenutku, neizbježan ishod: više smrti i uništenja za Palestince i Palestinu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.