Kako će izgledati ruska ekonomija po okončanju invazije?

Ruska tržišna ekonomija umrla je prije tačno mjesec dana kada je Zapad nametnuo sankcije odsjecajući njenu centralnu banku od tržišta kapitala i zamrznuvši milijarde dolara ruskih rezervi u tom procesu, u odgovoru na neisprovociranu invaziju predsjednika Vladimira Putina na Ukrajinu. Moskovska berza se zatvorila istog dana, a Centralna banka Rusije uvela je vlastitu dalekosežnu kontrolu kapitala.

Pitanje koje se prirodno nameće je šta je sljedeće: kako će Kremlj nastojati da ublaži razorni ekonomski utjecaj koji je pozicionirao Rusiju čvrsto na put nazad ka ekonomskom metežu 1990-ih? Odgovor je sada jasan: Putin se okreće poznatom priručniku i gradi komandnu ekonomiju.

Od autokratske tržišne ekonomije do samodovoljne komandne

Iako Rusija smatraju tržišnom ekonomijom od najmanje ranih 2000-ih, Putinov Kremlj je imao opsežnu kontrolu nad većinom ekonomskih aktivnost od samog početka.

Zaista, država je počela monopolizirati distribuciju plijena energetskog sektora u Rusiji nedugo po dolasku Putina na vlast. Godine 2003/2004, Putin je zaplijenio tada najveću naftnu kompaniju u državi Jukos, u veoma isceniranom događaju. Sigurnosne službe su usred noći, iz privatnog aviona dramatično povukle najvećeg dioničara Jukosa i tada najbogatijeg pojedinca u Rusiji, Mihaila Hodorkovskog, najavljujući niz optužbi za korupciju. Kremlj je tada prenio najvredniju imovinu Jukosa na državnu naftnu kompaniju Rosnjeft, koja je do tada bila u teškom stanju, i u kojoj je Putin postavio svog savjetnika Igora Sečina za predsjednika. Putin je na kraju pomilovao Hodorkovskog, koji je proveo skoro deceniju u zatvoru, 2013. godine i sada živi u egzilu u Londonu.

Od propasti Jukosa, Rosnjeft i državni plinski gigant Gazprom dominiraju energetskom ekonomijom Rusije. Gazprom je posebno poslužio kao sredstvo za raspodjelu rente među „novim plemstvom“ koje je Putin izgradio od svojih saveznika u sigurnosnim službama.

Ali sve ovo vrijeme, privatno poduzetništvo je i dalje bilo moguće. Putinovi pomoćnici nastavili su da grade ključne komapnije za proizvodnju tečnog prirodnog plina i petrohemijske firme, Novatek i Sibur. Oni bez političkih veza rijetko su daleko stigli, ali nekoliko primjera poput maloprodajnog lanca Magnit, je zablistalo.

U posljednjih nekoliko godina, međutim, čak i te rijetke nezavisne uspješne priče našle su se pod pritiskom da prodaju svoje biznise državi. Osnivač Magnita, Sergej Galicki, naprimjer, učinio je to 2018. i usmjerio pažnju na izgradnju svog fudbalskog kluba, FC Krasnodar, u rodnom gradu. Galicki je bio jedan od sretnika. Mnogi drugi ruski poduzetnici, čak i oni koji su prethodno bili u dosluhu sa Putinovim Kremljom, koji su se opirali prodaji, susreli su se sa sudbinom Hodorkovskog i bili su primorani da odu u izgnanstvo.

Međutim, čak su i u ovom okruženju, mali i srednji biznisi nastavili biti dio ruske ekonomije. Kako je lako prebacivanje novca u i izvan Rusije i učešće u globalnoj ekonomiji ostalo moguće, ne samo da se u državi pojavila nova kleptokratska oligarhija, već su i multinacionalni biznisi počeli ulaziti na rusko tržište.

Zamke Putinove postinvazijske ekonomije

Nakon invazije na Ukrajinu, i sankcija koje su uslijedile, ovi multinacionalni biznisi koji su dugo opsluživali novu rusku srednju klasu, sa širokom bazom proizvoda, počeli su bježati iz države jedan po jedan. Sada se povlače čak i proizvođači cigareta.

Rusi su se, u međuvremenu, našli u zamci – hiljade letova su otkazane, i mnogi putevi izlaska iz države suspendovani su na neodređeno. Iznijeti novac je jednako teško, zahvaljujući zabrani Kremlja na većinu promjene valuta i izvoz čvrste valute.

Koraci koje je poduzeo Kremlj, suočen s predstojećim ekonomskim kolapsom, jasno su dali do znanja da ne namjerava sačuvati rusku tržišnu ekonomiju.

Svega četiri dana nakon početka „specijalne vojne operacije“ u Ukrajini, država je praktično preuzela kontrolu nad 80 posto korporativnih stranih prihoda, a u narednim sedmicama je otišla i dalje. Kremlj sada nacionalizuje biznise koji se povlače iz zemlje, čineći gotovo nemogućim da Rusija nastavi postojati kao tržišna ekonomija, čak i nakon Putinovog rata u Ukrajini. Očekivana neizmirivanja obaveza će ovo samo dodatno zakomplikovati.

Moskva je uvela fiksne cijene u metalnom i rudarskom sektoru, a firme Norilsk Nickel i Rusal su prve koje su najavile takav potez 24. marta. Uvedena je i fiksna stopa za kupovinu zlata: 5000 rublji (52 dolara) po gramu. To nije previše daleko od sadašnje vrijednosti, ali dolazi neposredno prije očekivanog perioda turbulencije rublje: Kremlj je nedavno zahtijevao od evropskih uvoznika prirodnog gasa da plaćaju ruske isporuke u rubljama, a ne u američkim dolarima ili eurima kako je ugovorom predviđeno.

Lijek za probleme

Čini se da Putinov Kremlj proširenje državne kontrole nad ekonomijom vidi kao lijek za sve njene probleme. Valentina Matvienko, predsjedavajuća Gornjeg doma Parlamenta i bliska saveznica predsjednika Putina, nedavno je to otvoreno rekla u raspravi o željezničkim operacijama u zemlji, izjavivši da privatni operateri sada moraju početi raditi za državu, a ne razmišljati samo o zarađivanju novca. Dok je govorila o budućnosti željezničkih usluga, Matvienko je opisala ruski trenutni komandni sistem kao “mobilizacijsku ekonomiju”.

Kako je analitičar Nick Trickett objasnio u nedavnom članku, Kremlj sada nastoji izgraditi ekonomiju na koju neće „utjecati vanjski nivoi cijena robe“. Kako bi to postigao, posebno sa dramatično slabijom rubljom, Kremlj će morati ne samo da izgradi komandnu ekonomiju, već i da ima potpunu političku kontrolu nad cijenama. To znači da se preduzeća neće takmičiti po cijeni ili kvalitetu, već na osnovu svojih veza sa Kremljom i drugim kreatorima ekonomske politike.

Sovjetski Savez je nekada imao takav sistem, ali izgradnja industrijske baze na koju se oslanjao uzela je Staljinovu brutalnost i nanijela neviđene troškove sovjetskom narodu.

Čini se da Putin još nije shvatio šta je potrebno da se izgradi zadovoljavajuća komandna ekonomija. On se i dalje ponaša kao da „Potemkinova“ berza sa ograničenom trgovinom i samo nekoliko firmi kojima se još trguje, te smanjenje poreza, može pomoći da održi situaciju dok on napreduje sa svojim planovima.

Nova ekonomija koju Putin gradi u kontekstu invazije na Ukrajinu imat će neke sličnosti s ruskom tržišnom ekonomijom prije 2022. Naprimjer, elitama koje ostanu lojalne Kremlju biće dozvoljeno da zadrže svoje bogatstvo – to je praktično izjavio Putin. Ali Moskva će uglavnom samo među njima raspoređivati ​​svoje sve oskudnije rezerve, a ne plijen svog energetskog sektora koji je nekada cvjetao.

Sve u svemu, Rusija će se kretati od autokratske tržišne ekonomije, slične kineskoj, ka samodovoljnoj komandnoj ekonomiji, sličnoj sjevernokorejskoj.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.