Ksenofobično isključivanje postalo je britanska tradicija

“Zapravo je osmišljen tako da te izoluje, obeshrabri, da učini da želiš odustati, spakovati stvari i samo otići.” Ovako mi je Diana*, tražiteljica azila, opisala britanski imigracioni sistem prije nekoliko godina. I bila je upravu. U Britaniji je primarni cilj ovog sistema odavno učiniti da ljudi ne požele ostati. Mnogi umru pokušavajući doći do ovih otoka. A oni koji uspiju, suoče se sa kompleksnom, uvredljivom birokratskom noćnom morom zbog koje se osjećaju beznadežno i očajno.

Naizgled nezadovoljna ovim, konzervativna vlada sada izgleda traži nove horizonte okrutnosti. U toku dana je premijer Boris Johnson, upleten u još jedan politički skandal, najavio planove da pošalje izvjesne tražitelje azila – prvobitno samce koji u Veliku Britaniju dolaze čamcima i kamionima – u Ruandu, udaljenu nekih 6500 kilometara na “obradu”.

Ovo je pravo državno nasilje. Offshore procesni centri, poput onih koje već dugo koristi Australija, poznati su po ozloglašenom ekstremnom nasilju i maltretiranju. Oni dodatno traumatiziraju ranjive ljude koji su rizikovali živote da pređu granice.

Ovaj plan o offshore centrima nije smišljen preko noći. Vlada je mjesecima, ako ne i godinama pripremala teren za ovu okrutnu inicijativu. Uz pomoć nekih dijelova britanske štampe, lideri države su pojačavali histeriju zbog ljudi koji prelaze Engleski kanal u čamcima i ukazivali na oštrije pogranične kontrole i restriktivniji imigracioni sistem kao jedino rješenje za ovu tzv. “invaziju”.

Naravno, neprobojne granice i neprijateljske imigracione politike nisu rješenje, već glavni razlog iza tragedija kojima svjedočimo na britanskim obalama. Budući da je tako malo sigurnih puteva za ulazak u Veliku Britaniju, mnogi nemaju izbora već da pokušaju opasna putovanja u kamionima i gumenim čamcima – putovanja koja, kako kaže vlada, čine njihove zahtjeve za azil “nelegitimnim”.

“Neizvodivi, neetični i iznuđivački”, tako je vodeća opoziciona britanska Laburistička stranka opisala vladine planove za offshore procesiranje. Liberalne demokrate su kazale da bi bio “neučinkovit” i “neefikasan”. Sve ovo zvuči pomalo previše suzdržano – previše uljudno. Mi se ovdje ne suočavamo ni sa birokratskim neuspjehom niti sa pogrešnim proračunom. Britanska vlada je, kao i mnoge druge širom svijeta, s namjerom ksenofobična.

Ovo je samo još jedna politika s ciljem sticanja političkog kapitala od ksenofobije – način na koji je vlada predstavila ovu inicijativu mnogo nam govori.

Postoji razlog zbog kojeg kažu da će u početku slati samo muškarce tražitelje azila u Ruandu. Torijevci su godinama hranili ljude rasističkom i često islamofobnom idejom da su crni i smeđi muškarci koji dolaze u Veliku Britaniju “lažovi” i da predstavljaju specifičnu prijetnju za ljude koji već tamo žive. Kada koriste veoma dehumanizirajući termin “ilegalni imigranti”, ne žele da ljudi zamisle stvarne ljude kojima trebaju zaštita i suosjećanje, već ljude koji su prijetnja za druge.

Postavljanje teških pitanja

Plan Johnsonove vlade da pošalje tražitelje azila u Ruandu nije anomalija, već tek najnovija u nizu otvoreno ksenofobičnih, okrutnih i nehumanih imigracionih politika koje je britanska vlada uvela tokom proteklih godina. Kako smo, dakle, ovdje dospjeli?

Ovo je za političare neugodno pitanje da se pokuša odgovoriti. Decenijama su ljudi širom političkog spektra raspirivali rasističke predrasude javnosti protiv tražitelja azila zbog političke dobiti. Uistinu, i Laburistička stranka je koristila snažnu antiazilantsku retoriku tokom svog posljednjeg boravka na vlasti i usvajala je zakone koji se mogu opisati samo kao okrutni.

Ne spominjem ovo kako bih zamaglila vodeću ulogu koju je Konzervativna stranka odigrala u oblikovanju britanske imigracione i azilantske politike u ono što je danas – kao ni razoran utjecaj koji bi trenutni planovi mogli imati. Potcrtavam ulogu koju su Laburisti također odigrali u konstruisanju ovog ksenofobičnog i okrutnog sistema jer ne možemo potaknuti stvarnu promjenu bez adresiranja uzroka problema.

Zahvaljujući naporima prošlih vlada, i laburističkoj i torijevskoj, ksenofobično isključivanje postalo je britanska tradicija. U kontekstu ove antiimigracione politike, Johnsonova vlada je smatrala prihvatljivim da predloži ovaj novi azilantski plan.

Kao što je i sam premijer Johnson prihvatio, ova inicijativa bit će predmet osporavanja na sudovima i od “zastrašujuće vojske” advokata i aktivista. Ali borba protiv ovog plana na sudovima neće biti dovoljna da promijeni okrutnu i ksenofobičnu putanju na kojoj se Velika Britanija trenutno nalazi. Kako bismo se pobrinuli da nijedna vlada nikada ne smatra politički korisnim da predloži nešto slično u budućnosti, trebali bismo se fokusirati na to da promijenimo percepciju koju ljudi imaju o ljudima u pokretu – bez obzira zašto to rade ili kakav je njihov status.

*Ovo nije njeno pravo ime.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.