Ne jenjava francuski kulturološki ‘bedem’ prema islamu
Uoči drugog kruga predsjedničkih izbora, opsesija Francuske islamom nastavlja obespravljivati glasače i potkopavati istinsku separaciju vjerskih ustanova i države.
Emmanuel Macron možda jeste pobijedio u prvom krugu francuskih predsjedničkih izbora, ali uspjeh desničarske kandidatkinje Marine Le Pen, koja je zauzela drugo mjesto sa 23,1 posto glasova, slika zabrinjavajuću sliku budućnosti francuske politike. Uspjeh Le Pen dijelom se može pripisati njenoj sposobnosti da se fokusira na troškove života i predstavi se kao umjereni nacionalista, ali antiimigrantski i antiislamski stavovi, često zaogrnuti kao odbrana “francuske kulture”, ostaju bedem njene privlačnosti.
Popularnost Le Pen pokazuje da djelilačka retorike donosi rezultate u francuskoj politici. Pa ipak, na nju više isključivo pravo ne polaže krajnja desnica. Na ovogodišnjim predsjedničkim izborima moglo se vidjeti kako kandidati iz cijelog političkog spektra pokušavaju nadmašiti jedan drugog kao branitelji pojma “laicite” (razdvajanja crkve od države). U jednom trenutku prošle godine Macronov ministar unutrašnjih poslova Gerald Darmanin čak je optužio Le Pen da je “blaga” prema islamu.
Opsesija ‘političkim’ islamom
Francuska opsesija islamom zasnovana je na konceptu da je država sekularna po prirodi. Pa ipak, svaka politička izjava ili vladina politika koja pokušava zaštititi laicite i regulirati islam kontradiktorno još više upliće državu i religiju. Ne samo da ovo potkopava svaku stvarnu podjelu između vjerske i političke sfere, već i ometa istinski politički dijalog u vezi francuskog bogatog kulturnog i vjerskog mozaika.
Napadi na islamske “vrijednosti” postali su prihvatljiv oslonac političkog diskursa pod bivšim predsjednikom Nicolasom Sarkozyjem, koji je često predstavljao svoje antimuslimanske politike kao odbranu laicitea. Nakon što je simpatizer oružane grupe Islamska država Irak i Levant ubio Samuela Patyja, Macron je usvojio sličan pravac, pokrenuo oštre napade na organizacije muslimanskog civilnog društva i potkopao akademsku slobodu naručivši studiju o navodnoj ekspanziji islamo-ljevičarske (Islamo-Gauchiste) ideologije na francuskim univerzitetima.
Iako se Macronovi napori da suzbije religijski “ekstremizam” mogu činiti racionalnim, oni također evociraju neugodnu istinu u pogledu toga ko se stvarno računa kao pravi Francuz i šta se može smatrati ispravnim tumačenjem francuskog društva. Kako piše Reza Zia-Ebrahimi, laicite nije fiksan set vrijednosti i njegovo približavanje desničarskom islamizmu događalo se postepeno, tokom nekoliko desetljeća.
Pa ipak, muslimani koji poštuju zakon su ti koji često osjećaju stvarne posljedice. Nedavno predloženi zakon protiv separatizma, protiv islamističkog “ekstremizma” daje francuskim vlastima veću moć da interveniraju u vjerskim udruženjima i ograničava strano finansiranje. Tokom prošle godine zabilježen je niz slučajeva u kojima su francuske vlasti iskoristile administrativne procedure da zatvore džamije, škole, štandove s muslimanskom hranom, pa čak i vodeću antidiskriminacijsku grupu, Kolektiv protiv islamofobije u Francuskoj.
‘Kulturološki rat’ pod drugim imenom
Macron je negirao da je Francuska usred “kulturološkog rata” britanskog ili američkog stila, ali jezik laicitea označava zabrinutost zbog kulturološkog gubitka i antiimigrantskog sentimenta, koji evropska desnica iskorištava desetljećima. Islamofobija je, nažalost, uobičajena širom Evrope i SAD-a, ali dok islamofobiju priznaju (iako nekad neiskreno) politički lideri u većini zapadnjačkih država, francuski političari poriču postojanje bilo kakve antimuslimanske stigme. Umjesto tog, na “islamofobiju” se gleda kao na trik “islamo-ljevičarskog” fronta da se ušutkaju branitelji francuske kulture.
Ovo dvostruko poricanje utišava debatu o francuskoj bogatoj kulturnoj i vjerskoj heterogenosti. Umjesto toga, uniformnost se smatra osnovom pripadnosti, a malo pažnje posvećuje se moći i kontekstu onih koji imaju priliku da ocrtaju etičke obrise takvog identiteta. Budući da muslimanski migranti nisu priznati duž etničkih linija, diskriminacija protiv muslimana se shvata kao vjerska kritika prije nego kao kulturološko oduzimanje prava glasa. Takva kritika se brani kao legitiman izraz slobode govora u sekularnom društvu, a oni koji izraze nelagodu zbog prirode takve kritike bivaju etiketirani ili kao ljevičarski simpatizeri islama, ili “otvoreni islamisti”.
Ovo ostavlja malo prostora francuskim muslimanima, prakticirali oni islam ili ne – da istinski doprinesu političkim debatama pod svojim uslovima. Francuzima muslimanima, iako su mnogi druga ili treća generacija imigranata, oduzima se pravo glasa kroz istovremene zahtjeve da se asimiliraju dok ih se isključuje kroz prostorne, pravne i sigurnosne mjere. Šira međusekcionalnost savremenog francuskog identiteta zanemarena je kao prijetnja privilegiranoj poziciji tradicionalne kulture.
Možemo li vratiti ideal laicite?
Nažalost, budući da je finalni krug izbora između Macrona i Le Pen za sedam dana, slabi su izgledi da će antiislamski politički osjećaj uskoro splasnuti. On se smatra lakim načinom da se pridobiju glasovi, a nijedan kandidat neće biti spreman da ugrozi svoju “kulturnu” reputaciju.
Ali, dugoročno gledano, bilo kakav istinski napor da se okonča fracnuska senzacionistička opsesija islamom zahtijevat će priznanje diverziteta među šest miliona muslimana, koliko ih živi u Francuskoj, i kreiranje istinski otvorenih prostora unutar kojih se o religiji može raspravljati bez uplitanja države. Samo se na taj način ideal laicitea može vratititi od trenutne desničarske interpretacije i voditi ka istinski slobodnoj debati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.