Treba li ICC prihvatiti novac od Zapada za istragu u Ukrajini?

Četredesetjedna država je zatražila od Međunarodnog krivičnog suda (ICC) da istraži navode o masovnim zvjerstvima počinjenim u Ukrajini. To nije lagan zadatak, a nije ni jeftin. U prikazu do sad neviđene podrške za ICC, niz zapadnih država se prijavilo da pomogne istragu ovog suda. Treba li ICC prihvatiti ovu podršku, ili rizikuje da produbi nejednakosti međunarodnog zakona i pravde?

Istraživanje zlodjela je teško u „najboljim“ vremenima, kada su dokazi dostupni, istrage imaju novčana sredstva, a nasilje je splasnulo. Aktuelni sukob u Ukrajini predstavlja uslove daleko od idealnih, a situacija u ICC-u je daleko od sjajne. Ovaj sud je institucija bez novčanih sredstava, jer su mnoge države, uključujući i neke od onih koje mu sada šalju dobrovoljne priloge, dugo insistirale na tome da mu budžet bude ograničen uprkos povećanom obimu posla.

Nedugo nakon objave odluke suda da otvori istragu o ratnim zločinima u Ukrajini, glavni tužitelj ICC-a Karim Khan, zatražio je od međunarodne zajednice da ponudi podršku. Niz država je odgovorilo na Khanov poziv. Između ostalih, Litvanija, Velika Britanija, Kanada i Francuska poslale su ICC-u dodatna sredstva i/ili svoje pravne autoritete da podrže istragu u Ukrajini. Nivo podrške za istragu ICC-a u Ukrajini je impresivan i mogao bi povećati šanse Ukrajinaca da nađu pravdu. Ali, mnogi se pitaju: hoće li takva podrška za odgovornost biti ponuđena žrtvama masovnih zvjerstava izvan Evrope?

U odgovoru na ovo pitanje, važno je razlikovati sebični „whataboutism“ (prim.prev. odgovaranje na kritiku kritikom, da se skrene fokus), od molbi onih koji pitaju: „zašto ne mi?“.

Prazan alat za skretanje pažnje

Ovo prvo je prazan alat za skretanje pažnje, koji koriste vlade poput ruske i izraelske da bi skrenule pažnju sa navoda o ratnim zločinima s kojima se i same suočavaju. Oni i njihove pristalice insistiraju na tome da ova zlodjela ne treba istraživati ICC jer pravda još nije zadovoljena u Iraku, Siriji ili Afganistanu.

Ovo drugo, kako tvrdi Ralph Wilde u nedavnom članku za Opinio Juris, je molba čiji cilj nije da uskrati pravdu u Ukrajini, već da zahtijeva slična obavezivanja na drugim mjestima:

„Neki pitaju ‘a šta sa’, ne da bi opravdali ruske postupke, već zapravo, suprotno…da pitaju zašto, kada se negdje drugo dese kršenja međunarodnog zakona iste ili slične prirode, nema istog odgovora – odgovora koji bi spremno dočekale – od strane onih koji sada osuđuju Rusiju…Ti ljudi pitaju: zašto se čini da međunarodnoj zajednici nije stalo do nas, barem kada je u pitanju primjena međunarodnog zakona?“

Sistematski rasizam ne prestaje kada počne svijet međunarodne pravde; on utječe na institucije međunarodnih odnosa i globalne pravde. To uključuje i ICC, bez obzira koliko uzvišeni i hvale vrijedni njegovi ciljevi jesu. Prirodno je brinuti da preovladavajuća podrška ponuđena ICC-u u Ukrajini predstavlja još jednu instancu u kojoj je pravda učinjena dostupnom nekim ljudima na nekim mjestima, a ne svima.

Kako zauzeti principijelan stav

Neki iskreni zagovornici ICC-a vjeruju da bi ovaj sud trebao zauzeti principijelan stav i odbiti namjenske priloge od država. Rebecca Hamilton, naprimjer, smatra da iako Ukrajina zaslužuje pažnju koju dobija, ideja da su sredstva dostupna ICC-u samo kada postoji kriza u Evropi je „uvredljiva“. Dodaje da ako države „žele podržati rad ovog suda, to mora biti sud za sviju…Gledamo kako se strukturalni rasizam međunarodnog sistema odigrava pred našim očima.“

Drugi zahtijevaju da zapadnjačka podrška preraste u trajnu obavezu prema ICC-u. U otvorenom pismu sudu, Koalicija za Međunarodni krivični sud izjavila je da „besprimjerna podrška za ulogu ICC-a treba biti srazmjerna vladinoj posvećenosti održivom finansiranju potrebnom da se isporuči pravda u svim situacijama koje dođu pred ovaj sud.“

ICC bi trebao djelovati uz osjećaj trezvenosti i opreza. Države često koriste dobrovoljne priloge da kontrolišu prioritete i ciljeve međunarodnih organizacija. ICC, a tužitelj Khan posebno, mora zaštititi nepristrasnost i nezavisnost ove institucije. ICC također ne treba pretpostaviti da će trenutna podrška država potrajati. Tužitelj i njegovi uredi trebaju pogledati samo prošla iskustva da shvate da su države prevrtljive kada je u pitanju podrška ICC-u.

Nakon prosljeđivanja Darfura 2005. i Libije 2011. ICC-u od strane uglavnom jedinstvenog Vijeća sigurnosti UN-a, državna podrška ovom sudu je isparila. Zbog američke ambivalentnosti, Vijeće sigurnosti je odbilo osigurati sredstva za ICC za obje ove istrage. Do danas, ICC nije procesuirao nikoga uključenog u zlodjela u Libiji. Prvo ikada održano suđenje na ovom sudu počinitelju uključenom u zlodjela u Darfuru nije posljedica bilo kakvih napora Vijeća sigurnosti ili njegovih članica, već Sudanaca koji su ustali protiv režima bivšeg predsjednika Omara al-Bashira.

Dvostruki sistem međunarodne pravde

Malo je vjerovatno da će tužitelj ICC-a odbiti priliv podrške koji nude zapadne države. Ipak ju je on zatražio. Ali bilo bi mudro da tužitelj porazmisli o tome kakav će utisak prihvatanje zapadnjačkih resursa namijenjenih za Ukrajinu imati na žrtve i preživjele u situacijama u kojima su geopolitički interesi Zapada manje jasni ili čak suprotni odgovornosti. Ovo je posebno važno nakon što je tužitelj odustao od istrage o navodnim ratnim zločinima koje su počinile američke oružane snage u Afganistanu, nakon sankcija i prinudne diplomatije iz Washingtona.

Što se tiče država koje podržavaju istragu ICC-a u Ukrajini dok smanjuju budžet suda, one imaju priliku da izbjegnu optužbe za licemjerje tako što će pristati da osiguraju održiva sredstva za ICC. Ako to ne učine, rizikuju da naprave dvostruki sistem međunarodne pravde.

Tužitelj Khan je nedavno izjavio da je iskorištavanje „ovog trenutka kolektivno…na dobrobit ne samo ovom uredu, ili ICC-u, već cijelom međunarodnom pravnom poretku.“ To će biti tačno samo ako ovaj trenutak nije vijesnik održive nejednakosti u međunarodnom zakonu. Izazov, za države i za ICC, je da ono što je bez presedana učine presedanom, izuzetkom u Ukrajini normom za sve.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.