‘Sapiranje’ izraelske okupacije vinom

Još 2016. godine izaslanica Washington Posta Anne-Marie O’Connor zaputila se u ilegalnu izralesku ispostavu na Zapadnoj obali Havat Gilad da izvještava o tome kako je “turizam novi front u borbi izraelskih doseljenika za legitimitet“. Nije bilo mnogo boljih načina da vodeće američke novine doprinesu ovoj borbi od slanja autora da proba “‘dobri život’ s finim crvenim vinima i domaćim sirom na brežuljcima neravne, ruralne biblijske zemlje naseljene Abrahamovom djecom koja nose oružje“.

Cionisti asocijaciju ove teritorije s “biblijskom zemljom“, naravno, vide kao poveznicu koja pruža dovoljan legitimitet za njenu ilegalnu uzurpaciju od Palestinaca. U Havat Giladu je O'Connor prikupila takva šarmantna političko-turistička zapažanja – kao “Praznični bungalovi su nove činjenice na terenu“ i “Probanje vina je novo oružje protiv dvordržavnog rješenja“ – gdje širenje butik vinarija na Zapadnoj obali predstavlja “sapiranje” okupacije vinom [upotreba industrije pravljenja vina u marketinške svrhe, da se stvore pozitivne asocijacije i skrene pažnja sa izraelske okupacije].

Aproprijacija tuđe plodne zemlje

Ova novinarka je odabrala da zaključi svoj izvještaj citatom Karni Eldad, koautorice turističkog vodiča na Zapadnoj obali, koja je insistirala da lokalna panorama obuhvata mnogo više od “mladih sa brda koji su spalili kuću“ u selu Duma – što je referenca, objasnila je O'Connor, na “mlade jevrejske ekstremiste koji su navodni počinitelji napada vatrom“ 2015. godine, kada su “smrtno stradali palestinska majka, otac i njihova 18-mjesečna beba, a teške opekotine je zadobio njihov petogodišnji sin“. Na tom “istom brežuljku“ koji je proizveo navodne napadače Eldad je istakla kako “postoji i stado koza koje daju nevjerovatno dobar sir“. Tu se više nema šta dodati.

Premotajte u sadašnjost i proces “sapiranja” vinom se nastavlja velikom brzinom. Objava iz marta 2022. godine na web-stranici njujuorške medijske kompanije VinePair detaljno objašnjava kako izraelsko Ministarstvo turizma profitira od izraelske “napredne vinske scene“ – koja obuhvata više od 300 vinarija u državi veličine New Jerseya i više od 50 vinarija samo u blizini Jerusalema, “gdje su neka od njih izgrađena u predjelima u kojima su doseljenici pravili vino prije više hiljada godina“.

Izraelska vinska industrija “ima drevne korijene“, rečeno nam je, kako ne bi bila izgubljena prilika da se iscrpi izraelsko navodno vječno i nepromjenivo pravo na ovaj komad zemlje. Međutim, “tek se 1990-ih, s vinarijom sa Golanske visaoravni, izraelsko vino moglo takmičiti na međunarodnom nivou“. To je ista Golanska visoravan koju je Izrael ilegalno oduzeo Siriji, što opet potcrtava koliko dobro može biti za biznis kada izvršite nasilnu aproprijaciju tuđe plodne zemlje i drugih profitabilnih stvari.

Prema cionističkom narativu, izraelskim tehnikama “cvjetanja pustinje“ treba zahvaliti za progresivnu plodnost odabranih levantskih pejzaža nakon 1948. godine, kada se Izrael zvanično izmislio na ukradenoj palestinskoj zemlji. Uprkos tome što tamo “nije bilo takve stvari kao što je palestinski narod“, kako je bivši izraelski premijerka Golda Meir zloglasno izjavila – i uprkos navodnoj poljoprivrednoj nekompetentnosti nenaroda, koji su preferirali umjesto toga da nasele neplodnu pustoš – Izrael do danas smatra nužnim da iskorjenjuje i uništava palestinska stabla masline, žitarice i voćnjake, a Palestince da i ne spominjemo.

‘Zemlja Izrael se probudila’

Čini se da ovo ukazuje na to da aranžman prije 1948. godine teško da je bio orijentalistička pustinja koja je čekala civilizirano osvajanje i da su izraelske mahinacije bile sve samo ne, hm, cvjetale. Sada je cijeli izraelski vinski spektakl položio temelje za još fataniju propagadnu kako bi odvratio pažnju od drugih domaćih razbibriga, poput etničkog čišćenja, aparthejda i periodičnog masakra nad Palestincima.

U članku objavljenom u Jerusalem Postu u novembru 2021. godine, David M. Weinberg objašnjava da je izraelska “vinska revolucija znak božanske naklonosti … koji neporecivo i jasno ukazuje na podršku sa nebesa“ i ispunjenje “biblijskih proročanstava … Zemlja a Izrael se probudila, dajući plodove svom autohtonom narodu, jevrejskom narodu, dok se vraća i obnavlja svoju drevnu domovinu“ – sada “raskošnu poljoprivrednu svjetsku supersilu”, piše Weinberg. Nastavlja i otkriva “biblijske i cionističke odjeke u svakoj čaši dobrog izraelskog vina“, čija je konzumacija “duboko izražavanje vjere“ i “slavljenje ponovnog ujedinjenja naroda, zemlje i Boga Izraela“.

Vrijedi spomenuti da se u Palestini vino proizvodi već milenijima, iako su savremena palestinske operacije proizvodnje vina iskomplicirane, između ostalog, krađom zemlje i resursa, zabranama da se palestinsko vino deklarira kao palestinsko i izraelskim poduhvatima kao što su podizanje velikih zidova u sred palestinskih voćnjaka.

Weinberg nije jedini koji je opijen cionizmom. Budući da se Izrael nedavno ponovo otvorio za međunarodne turiste bez obzira bili vakcinisani ili ne, razne popularne turističke web-stranice su istakle ponudu za putnike koje zanimaju vina. Treba pomenuti i Adama S. Montefiorea, koji “doprinosi unapređenju izraelskih vina već 35 godina“ i koji se hvali da ga “nazivaju ‘ambasadorom izraelskih vina’ i ‘engleskim glasom izraelskih vina'“.

‘Grožđe gnjeva’ i gnjevna žetva

Njegovo redovno pojavljivanje na stranicama Jerusalem Posta uključuje članak iz marta 2022. godine, pod naslovom “Leti kao leptir, ubadaj kao pčela“ – prepustite Izraelcu da prisvoji riječi legendarnog propalestinskog boksera Muhameda Alija, i još jedan u istim mjesecu pod naslovom “Nema mjesta za male snove“. Potonji naslov, pod kojim Montefiore raspreda o neočekivanom uspjehu izraelske porodične vinarije “Nachmani”, također je posuđen od bivšeg izraelskog predsjednika Shimona Peresa, koji je napisao istoimenu knjigu.

Kada govorimo o stvarima vezanim za vino, Peres je slučajno isti čovjek koji je predsjedavao operacijom “Grožđe gnjeva”, krvavaim izraelskim vojnim napadom 1996. godine na susjedni Liban – koju ne treba pomiješati s krvavim izraelskim vojnim napadima na Liban 1978, 1982, 1993, 2006… Operacija “Grožđe gnjeva” 18. aprila 1996. godine, koja dijeli ime s romanom Johna Steinbecka, obuhvatala je masakr 106 civila koji su potražili utočište u kompleksu Ujedinjenih naroda u selu Qana na jugu Libana.

Britanski novinar Robert Fisk je posjetio ovo mjesto nakon pokolja, da bi pronašao, kako se kasnije prisjetio, “noge i ruke, bebe bez glava, glave staraca bez tijela“ i djevojčicu koja je ljuljala sjedokosi leš i plakala: “Moj otac, moj otac… “ Kako stvari stoje, Qana je upravo selo u kojem je davno Isus navodno na čudesan način pretvorio vodu u vino. A kako izraelsko trenutno glorificirano vinsko čudo nastavlja “sapirati” sve vrste zločina, to usitinu jeste gnjevna žetva.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.