Ima li razloga za paniku prije drugog kruga francuskih predsjedničkih izbora?

Francuski dvokružni sistem omogućuje biraču da u prvom krugu ‘glasa srcem’ dakle, da pokloni glas onom kandidatu koji mu je stvarno ‘prvi izbor’, a da u drugom krugu ‘glasa razumom’.

Francuske novine prikazuju dva kandidata za drugi krug predsjedničkih izbora, Macrona i Le Pen, 11. aprila 2022. (EPA)

Ako bismo htjeli jednom riječju opisati atmosferu u proeuropskom i euroatlantskom političkom miljeu nakon prvoga izbornog kruga na predsjedničkim izborima u Francuskoj (bolje rečeno, i tjedan ili dva prije njih), ta bi riječ bila – panika. Svi se pribojavaju kakve bi posljedice za Europsku uniju i jedinstvo Sjevernoatlantskog savezništva imao još jedan poraz demokratskih političkih opcija na europskim izborima. Pobjeda Viktora Orbana, koji se samo taktički odmaknuo od savezništva s Vladimirom Putinom i njegovim totalitarnim režimom bila je neugodna gorka pilula za one kojima je na srcu koncept „više Europe”, ali to je ipak neugoda koja se dogodila izvan glavne okosnice europske integracije.

Francuska, međutim, s Njemačkom čini „lokomotivu” Unije i pobjeda eurofobne, proputinovske političke opcije, a izazivačicu sadašnjega predsjedika Emmanuela Macrona, Marine Le Pen mirno možemo nazvati i gospođom La Putin, bila bi silno opasan udarac za Uniju i velik trijumf za sada uglavnom osamljenog Putina. Putin je možda nazdravio Orbanu i ta mu je pobjeda možda dala malo nade u desperatnim uvjetima u kakve se doveo svirepom agresijom na Ukrajinu, ali i neskrivenom ambicijom da razori Europsku uniju i ovlada Europom „od Lisabona do Vladivostoka”, ali obrat u Francuskoj bio bi razlog za trijumf i pripremu novih udara Uniji, koju toliko prezire.

Orbanova pobjeda

Svi koji razumiju političku dinamiku i njene zakonitosti morali su računati na Orbanovu pobjedu, jer način izgradnje koalicije, koja mu se suprotstavila, jednostavno nije garantirao elementarnu stabilnost. Građani od onih kojima poklanjaju povjerenje i kojima daju legitimitet vladavine očekuju stabilnost i predvidivost, a sigurnost nije temeljna politička vrijednost samo u uvjetima globalne nestabilnosti, kakvi su oni stvoreni Putinovom agresijom na Ukrajinu, ali i njegovim pokušajem rušenja međunarodnoga sigurnosnog poretka.

Koliki god bili demokratski deficiti Orbanove vladavine, on je dobar upravljač koji je mađarskoj srednjoj klasi, nakon krize u koju ju je gurnula nekadašnja socijalistička administracija Ferenca Gyurcsányja, osigurao visok i stabilan standard. Izborno iznenađenje nije bila niti pobjeda Aleksandra Vučića i Srpske napredne stranke, koja ima položaj dominantne političke partije u parlamentarnoj areni u Srbiji.

Međutim, panika o kojoj se već u nekoliko izbornih ciklusa govori u Francuskoj, gdje zastupnici demokratskih vrednota strepe od jačanja protudemokratske desno radikalne političke opcije, što ju je najprije predvodio Jean-Marie Le Pen, a sada njegova kći Marine, posljedica je nerazumijevanja političkih procesa i nepoznavanja zakonitosti tamošnjega izbornog modela. Francuski dvokružni većinski izborni sustav djelo je francuskih ustavnih pravnika i politologa, a dizajniran je kao odgovor na nestabilnost koja je obilježavala francusku IV. republiku.

Glasanje srcem i razumom

Još prije dvadeset godina, u svibnju 2002. godine „analitičari” su predviđali da bi na predsjedničkim izborima mogao trijumfirati otac današnje Macronove izazivačice, i to nakon što je u prvom krugu za tadašnjim predsjednikom Jacquesom Chiracom zaostajao za oko 2 %, odnosno oko 800 tisuća glasova. Francuski dvokružni sustav, međutim, omogućuje biraču da u prvom krugu „glasa srcem”, dakle, da pokloni glas onom kandidatu koji mu je stvarno „prvi izbor”, a da u drugom krugu „glasa razumom” i da svoj glas dade onome tko može pobijediti, a koji je najbliži njegovu izboru.

Stanje u tom drugom izbornom krugu, u kojem je Chirac „potukao” staroga Le Pena bio je: 82 % naspram 18 % glasova, ili u apsolutnim brojevima glasova: oko 25 milijuna u odnosu na 5 milijuna glasova.

Manje uvjerljiva bila je pobjeda Macrona nad Marine Le Pen prije pet godina, ali i tada je pobjeda demokratske opcije u odnosu na autoritarnu populistkinju bila više nego uvjerljiva: 66:33 %, odnosno 20 u odnosu na 10 milijuna glasova. Potpuno jednake situacije su i nakon svakih parlamentarnih i lokalnih izbora. Najprije se spekulira o sjajnim rezultatima Nacionalnog fronta, a onda u drugom krugu ta stranka ostane na marginama parlamenta i bez izvršne vlasti u svim departmanima i važnim gradovima i općinama.

Francuski izborni model funkcionira vrlo efikasno, predstavlja branu pred prodorom radikala u političku arenu, a osigurava racionalnu političku reprezentaciju i stabilnost izvršne vlasti. Paradoksalno je da Marine Le Pen, na osnovu utjecaja u francuskim predstavničkim tijelima, od lokalnih do nacionalnih, ne bi imala ni izbliza takav politički utjecaj, da nema Europskog parlamenta. Europski se parlament, naime, bira razmjernim sustavom, s relativno niskim, 5-postotnim izbornim pragom, a cijela država članica jedna je izborna jedinica. Zastupljenost u Europskom parlamentu za Nacionalni front i Marine Le Pen osigurava, s jedne strane, političku govornicu, a s druge, legalni izvor financiranja (nastranu to što je Le Pen poznata po pronevjeri europskih sredstava, jer je aktivnosti svoje stranke na nacionalnoj razini financirala iz fondova Europskog parlamenta i tako na sebe navukla europsku financijsku istragu).

Oblikovanje parlamentarne arene

Naravno, ilegalno, crno, financiranje od strane Putinova totalitarnog režima za Le Pen je daleko važnije od onoga sivoga, polulegalnog, na račun europskih sredstava, ali paradoks je da Europski parlament pribavlja i legitimni politički prostor, i financijske fondove za stranku koja u svojoj državi ne bi imala nikakva utjecaja, da ne dobiva prostor i financije s europske razine. Ista je stvar, uostalom, bila i s Nigelom Farageom i njegovim strankama Brexit i UKIP, koje nikad nisu mogle prijeći izborni prag za britanski parlament (sustav relativne većine, poznat kao „first past the post”), pa dok se nije plasirao u Europski, nije imao nikakve vidljivosti u Britaniji, a iz Europskog parlamenta je ključno utjecao na istupanje Britanije iz EU.

Izborni sustav silno utječe na način oblikovanja parlamentarne arene, a često i presudno djeluje na sudbinu demokratskog poretka. Weimarskoj republici je upravo izborni sustav, smatraju brojni politolozi, zadao smrtonosni udarac. Njemačka je u razdoblju između dva rata primjenjivala  „čisti” razmjerni sustav, bez izbornog praga, a cijela je država bila jedna izborna jedinica. Taj je sustav doveo do silne fragmentacije, a u tim se uvjetima 1933. Hitlerova NSDAP, s oko 33 % glasova, mogla nametnuti kao vodeća parlamentarna stranka i oblikovati vladajuću koaliciju.

Deficit liberalnih demokracija u zaštiti pred autoritarizmom i totalitarizmom postao je nakon Drugoga svjetskog rata važna tema političke filozofije, ustavnoga prava i političke znanosti, a reguliranje ustavne uloge političkih stranaka i zaštita od protudemokratskih zloupotreba partijskih mehanizama najvažnija je inovacija ustavnog prava u tom razdoblju.

Francuska V. republika ima funkcionalan izborni sustav, a francuski građani – birači visoku političku kulturu, koja im omogućuje da razumiju učinak izbornog sustava prema kojem glasaju. Izborni model omogućuje im mobilizaciju u zaštiti demokratskih vrijednosti, a ta se mobilizacija već u više ciklusa odvijala nasuprot ocu Le Penu i njegovoj kćeri.

U takvim uvjetima nije opasno to što se uz protudemokratsku političku opciju može vezati onih kritičnih 33 % glasova, koliko je Hitler okupio da bi razbio Weimarsku republiku. Prije pet godina Marine Le Pen okupila je toliko, ali glasači demokratskih opcija, opcija ustavnog luka, okupili su se tada oko Macrona. Mobilizacija je Francuskoj i trenutno potrebna, ali panika šteti. Ona bi mogla dovesti do pogrešne strategije, strategije radikalnog skretanja centrista Macrona ulijevo. Izbore nije moguće dobiti socijalnom demagogijom, nego samo socijalno senzibilnom retorikom, zasnovanom na odgovornosti, dakle, liberalno – demokratskom socijalnom strategijom, koja može biti prihvatljiva i glasačima socijalista, i glasačima konzervativaca, i liberalnim glasačima.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera