Zašto je Evropa odjednom tako zainteresovana da pomogne izbjeglicama?

Nakon što je Rusija pokrenula sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu 24. februara, vijesti o nasilju prema ukrajinskom narodu brzo su se proširile Evropom i pokrenule velike talase solidarnosti.

Evropske države su odmah poduzele korake da ponude podršku Ukrajincima koji bježe od ruske agresije. Evropska unija je pristala da u rekordnom vremenu aktivira Direktivu o privremenoj zaštiti (TPD) kako bi pomogla ljudima koji bježe od rata. TPD je postao primjenjiv 4. marta, nudeći trenutnu zaštitu i jasan pravni status na period do tri godine milionima ljudi. Čak su se i ultradesničarski, ponosno antiimigrantski i antiizbjeglički političari iz država članica Evropske unije u centralnoj i istočnoj Evropi počeli zauzimati za ukrajinske izbjeglice. Državljani širom Evropske unije, i iz moje rodne Češke, počeli su putovati na ukrajinske granice da bi dočekali izbjeglice i ponudili im smještaj kod sebe.

Kao Evropljanka i Čehinja, osjećala sam ponos gledajući ovaj izljev podrške za Ukrajince u nevolji. Ipak, kao naučnica koja istražuje migracije i nasilje duž granica Evropske unije dugi niz godina, nisam mogla da se ne zapitam: zašto Evropljani osjećaju toliku empatiju prema izbjeglicama sada? Zašto im nije bilo stalo kada su drugi, također u nevolji, bili na granicama Evropske unije?

Ova pitanja se mogu činiti provokativnim, pa čak i nepotrebnim, kada milioni ljudi bježe od potencijalnih ratnih zločina. Zaista, sve napore da se podrže žrtve brutalne ruske invazije treba podržati. Međutim, postoji i potreba da se razmisli o prirodi čina solidarnosti koji se čini specifičan za ovaj trenutak u historiji i za ovu grupu izbjeglica, ako želimo spriječiti da evropski humanitarni odgovor bude oblikovan rasizmom i etničkom diskriminacijom.

Rasizam oblikovao izbjegličke politike nekih nacija

Uistinu je odgovor Evrope na aktuelnu krizu u Ukrajini jasno dao na znanje da je rasizam, zajedno sa drugim faktorima, pomogao da se oblikuju izbjegličke politike nacija na istočnoj granici Evropske unije.

Mađarska, Hrvatska i Poljska, naprimjer, militariziraju svoje granice kako bi zaustavile izbjeglice sa Bliskog istoka i šire od ulaska na njihovu teritoriju (i EU) od 2015. Evropska komisija je dala ovim državama milione eura kako bi unaprijedili svoje napore da presretnu tzv. nelegalne migrante. Ovaj strogi režim nadzora i presretanja gotovo da je zatvorio evropske granice za ugrožene ljude u pokretu i ostavio je mnoge od njih bez legalnog puta u sigurnost. Među onima koji su pogođeni ovim oštrim graničnim politikama našli su se tražitelji azila iz Sirije koji bježe od hemijskih napada i bombardovanja sirijskog režima i ruskih snaga, ljudi iz Afganistana koji bježe od talibana i Jemenci koji bježe od brutalnog građanskog rata u svojoj državi, među brojnim ostalim.

Kao istraživačica i aktivistkinja, upoznala sam mnogo takvih izbjeglica na granicama Evropske unije. Ispričali su mi da im je svaki put kada su pokušali ući u Evropsku uniju da zatraže azil uskraćena pravna pomoć i da su prebačeni preko granice u Srbiju, Bosnu i Hercegovinu ili neku drugu državu koja nije u Evropskoj uniji. Mnogi od njih su pričali kako su ih službenici granične patrole Evropske unije fizički napadali, mučili, seksualno zlostavljali i uništili njihovu imovinu ili im ukrali novac, kako bi im otežali ponovne pokušaje prelaska granice.

Jedan od izbjeglica kojeg su zlostavljali službenici EU granične policije je Mahmoud iz Sirije. Ispričao mi je kako je fizički napadnut u Hrvatskoj, da bi ga potom prebacili u Bosnu i Hercegovinu: “Oni [granična patrola u Hrvatsko] su nas natjerali da sjednemo i pitali su me: ‘Odakle si?’ Odgovorio sam: ‘Ja sam iz Sirije.’ Na to je on rekao: ‘U čemu je problem sa Sirijom?’ I počeo me tući, i tući, i tući”.

Iznenadna promjena u odnosu prema izbjeglicama

Sličan vid nasilja desio se na granici između Poljske i Bjelorusije nedavno, tokom 2021. Kada je Bjelorusija preusmjerila raseljene ljude sa Bliskog istoka prema poljskoj granici, EU je brzo zatvorila prolaz, ostavivši stotine ljudi u ozbiljnoj opasnosti.

Dan prije nego što su prve ukrajinske izbjeglice počele napuštati svoju državu, 26-godišnji Ahmed al-Shawafi iz Jemena, preminuo je od hipotermije na zatvorenoj granici između Poljske i Bjelorusije.

Sve je ovo u oštrom kontrastu sa načinom na koji su ove iste države odgovorile na krizu u Ukrajini. Kada su Ukrajinci napadnuti, ove države ne samo da su odmah odustale od svojih restriktivnih pograničnih politika sa motom “sigurnost na prvom mjestu”, već su i učinile sve što su mogle kako bi olakšale civilima da dospiju na sigurno.

Baš kao evropske države, i evropski građani su također odgovorili na ukrajinske izbjeglice umnogome drugačije nego na druge izbjeglice koje su pokušale ući u njihovu državu ranije.

Zaista, mnogi ljudi koji su ranije odbijali da ulaze u komunikaciju s izbjeglicama i koji su osuđivali svakoga ko se zalaže za njihova prava, sada su lično otputovali u pogranična područja da iskažu dobrodošlicu Ukrajincima u njihovim državama.

Nekoliko povezanih razloga

Kada sam govorila o nasilju protiv izbjeglica sa Bliskog istoka, Azije i Afrike na granicama Evropske unije, javno su me napali u češkim medijima. Mnogi češki državljani optužili su me da “pomažem ilegalnu migraciju” i rekli su mi da “zaslužujem da me se pretuče”. Čak su mi i rođaci govorili: “Zašto pomažeš njima [neevropskim izbjeglicama] kada ih niko od nas ne želi ovdje [u Evropi]?”.

Ipak, isti ti ljudi sada spremno dočekuju ukrajinske izbjeglice otvorenih ruku i učestvuju u izbjegličkim humanitarnim programima da im pomognu. Čak i moji češki susjedi, koji su mi nekada govorili da bi “ranije spalili svoje deke nego ih dali neevropskim migrantima”, sada rade sve što mogu da pomognu Ukrajincima da se osjećaju kao kod kuće u Češkoj.

Nekoliko je povezanih razloga iza ove iznenadne promjene u načinu na koji evropski građani i države odgovaraju na izbjeglice.

Mnogi ljudi iz istočne i centralne Evrope suosjećaju sa ukrajinskim izbjeglicama zato što ih slike ruskih tenkova u ukrajinskim gradovima podsjećaju na historije njihovih država. Članovi moje porodice u Češkoj su mi rekli da ih je prizor civila u Kijevu koji pokušavaju zaustaviti ruske tenkove podsjetio na rusku invaziju dotadašnje Čehoslovačke 1968.

Ljudi širom Evrope također se osjećaju lično pogođeni ratom u Ukrajini zbog geografske blizine te države, u strahu da se tamošnji konflikt može u svakom trenutku preliti u njihove države. Stoga oni slave Ukrajince ne samo zato što štite vlastitu budućnost, već i budućnost Evrope. To je tačno, posebno za one u istočnoevropskim i baltičkim državama koji imaju više razloga od onih na zapadu, da strahuju od ruske agresije.

Boja kože kao presudni faktor

Osim toga, Ukrajinci su dio centralnoevropskih i istočnoevropskih društava kao radnici godinama. Postoje snažne socijalne i ekonomske veze između Ukrajine i ostatka istočne Evrope. Mnogi u državama kao što su Poljska, Mađarska i Češka lično poznaju Ukrajince i, kao rezultat, lakše im je suosjećati s nevoljama njihove države.

Postoji, međutim, još jedan uznemirujući faktor koji je bez sumnje odigrao važnu ulogu u oblikovanju odgovora Evrope na ukrajinske izbjeglice: boja kože.

Isti Evropljani koji žele spaliti svoje stare deke radije nego ih dati bliskoistočnim izbjeglicama skupljaju donacije za Ukrajince ne samo zato što je nasilje od kojeg bježe poznatije i blizu, već i zato što oni, kako su neki novinari i političari otvoreno istakli, imaju “bijelu kožu i svijetlu kosu”. Spremni su pomoći i zaštititi Ukrajince zato što vjeruju da su i oni “civilizovani” poput njih i dolaze iz “evropske kulture”. Sve ovo je, naravno, u oštrom kontrastu sa načinom na koji tretiraju druge izbjeglice.

Ukrajinska tragedija i posljedični izbjeglički tokovi dokazali su ono što smo uvijek i sumnjali: u Evropi, naša želja da pomognemo drugim ljudima uvjetovana je našim imaginacijama o “nama” i “njima”. Ova logika određuje ko je dobrodošao kao izbjeglica, a ko je vraćen i isključen kao “nelegalni migrant”.

Ovo nije isključivo za ljude koji bježe iz Sirije, Afganistana ili Jemena zbog sukoba. Migranti druge boje kože koji dolaze u Evropu da rade ili studiraju također su podvrgnuti istom tretmanu. Vidjeli smo kako su indijske i afričke studente i radnike koji bježe iz Ukrajine tretirali na evropskim granicama.

Mentalitet ‘mi naspram njih’

Nemoguće je poreći da fenotip kože i kultura utječu na putovanja i sudbine izbjeglica. Oni koji izgledaju “evropski” nalaze solidarnost i sigurnost na ovom kontinentu, ali ostali često vide isključenje i nasilje.

Dakle, dok iskazujemo solidarnost sa Ukrajincima, a uistinu bismo trebalo uraditi sve što možemo da im pomognemo, trebali bismo razmisliti i o tome kako naša društva i države tretiraju izbjeglice koje nisu tako bijele i tako evropske.

Trebamo se sjetiti da je mentalitet “mi naspram njih” zbog kojeg Evropa okreće leđa mnogima u očajničkoj nevolji također uzrok tako velikog broja sukoba koji raseljavaju ljude.

Ako ne iskoristimo ovaj trenutak da razmislimo o tome šta rukovodi naše humanitarne odgovore, na kraju ćemo samo jačati krajnju desnicu i dozvoliti njihovim ne tako humanitarnim politikama i politici da vodi naš odgovor na buduće humanitarne krize.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.