Rusija je praktično priznala poraz u Ukrajini

Čini se da je nekima u ruskoj vladi teško prihvatiti ove smanjene ambicije i realnost koju impliciraju.

Ruska vojska je pretrpjela iznimno velike gubitke; između 7.000 i 15.000 ubijenih vojnika i više od 2.000 vozila vizuelno potvrđeno kao uništeno ili zarobljeno (AP)

Rusko ministarstvo odbrane je 25. marta objavilo da je „prva faza“ invazije na Ukrajinu završena. Svega mjesec ranije, predsjednik Vladimir Putin je obećao da će potpuno uništiti ukrajinske vojne kapacitete i zamijeniti ukrajinsku vladu, za koju je bez ikakvih dokaza tvrdio da je neonacistička hunta koja planira počiniti „genocid“ u Donbasu.

S tim ciljem, 24. februara, ruska vojska i zračne snage pokušale su munjevit napad na Kijev, i istovremeno su pokrenule ofanzive na Harkov, Sumi, Černjihiv, Herson, Melitopolj, Mariupolj i na liniju kontakta u regiji Donbas. Naredni mjesec neočekivano žestokih borbi visokog intenziteta doveo je do tog da ruske snage nisu uspjele zauzeti sve gradove, s izuzetkom manjih gradova na jugu, Hersona i Melitopolja, koji su pali u prvim danima. Zauzvrat je ruska vojska pretrpjela iznimno velike gubitke; između 7000 i 15 000 ubijenih vojnika i više od 2000 vozila vizuelno potvrđeno kao uništeno ili zarobljeno.

Nova objava ruske vlade direktan je odgovor na ove neuspjehe. To je priznanje da, barem za sada, Rusija ne može vratiti Ukrajinu pod svoju kontrolu silom. Umjesto promjene režima („denacifikacije“, kako tvrdi Rusija), nova tvrdnja je da je ruski cilj ograničeniji fokus na zauzimanje teritorije i uništavanje ukrajinskih snaga u Donbasu.

Ovo je ozbiljna kriza za režim predsjednika Putina. Kako bi opravdao „specijalnu vojnu operaciju“ protiv Ukrajine, koristio je ekstremnu retoriku i neosnovane tvrdnje o neonacizmu i genocidu u Ukrajini mjesecima. Otkako je invazija počela, običnim Rusima je predstavljena salva proratne propagande na temu „Z“, patriotskih govora i skupova osmišljenih da potaknu patriotski žar.

‘Ukrajinsko pitanje’

Tokom prvih dana, kada su ruski čelnici još pretpostavljali da će brzo poraziti Ukrajinu, ruski državni mediji su objavljivali da je invazija predsjednika Putina preoblikovala svjetski poredak i stavila tačku i na „ukrajinsko pitanje“ i na unipolarni svijet koji predvodi SAD, a kojim dominira NATO. Možda je još važnije da su ruska vojna moć i historija, oboje konvencionalni i nuklearni, kamen temeljac nacionalnog identiteta i nacionalnog ponosa, i Rusi su kulturno i politički gledali s visoka na Ukrajinu i Ukrajince. Sve ovo čini iznimno teškim da ruska vlada objasni svom narodu trenutnu situaciju.

U informacijskoj klimi koju je ruska vlada pažljivo kreirala za svoj narod, kako je moćna ruska vojska mogla ne uništiti mnogo slabiju ukrajinsku vojsku? Kako je moguće da je navodno visokotehnološka „specijalna vojna operacija“ koju bi u kratkom vremenu izvele elitne  snage dovela do desetaka hiljada mrtvih, ranjenih i zarobljenih ruskih vojnika i više od 2000 uništenih ruskih vozila? Kako to da se ukrajinski narod, navodno ugnjetavan od nepopularne neonacističke hunte koju su nametnule mračne, neprijateljske zapadne sile, sada sa žestokim gnjevom i gotovo potpunim nacionalnim jedinstvom bori protiv svojih ruskih „oslobodilaca“? Najvažnije od svega, kako ruska vlada, navodno nuklearna supersila i samoproglašena nasljednica pobjede nad nacističkom Njemačkom 1945, može sklopiti sporazum o primirju koji ostavlja na vlasti navodno „genocidnu“, „neonacističku“ ukrajinsku vladu? Tako što je kreirala narativ opravdanja za invaziju koji je u potpunom nesrazmjeru s realnošću, ruska vlada je stvorila situaciju u kojoj će sada bilo koji mogući ishod rata biti veoma teško opravdati svom narodu.

Rusiji je uskoro potreban prekid vatre, jer trenutna stopa gubitka opreme i ljudi nije održiva, a u svakom slučaju, oni ostvaruju mali značajan napredak, osim na istoku. Zapravo, u protekloj sedmici, Ukrajina je zauzela značajan dio teritorije oko Mikolajeva i Hersona na jugozapadu, oko Irpinja i Makariva zapadno od Kijeva i Trostjanjeca istočno od Kijeva. Sa svakim novim danom, ukrajinska ruka u aktuelnim pregovorima o primirju postaje snažnija, a ne slabija.

Dvije svrhe

U ovom kontekstu, ruska najava nove faze rata koja će se fokusirati na Donbas ima dvije svrhe. Prije svega, ona predstavlja pragmatičnu vojnu strategiju. Donbas je dio Ukrajine u kojem ruske snage imaju najbolju šansu da ostvare veće vojne uspjehe – pokušavaju koncentrisati dovoljne snage da probiju ukrajinsku odbrambenu liniju duže rijeke Donjec i zauzele su važno tlo oko Izjuma u prošloj sedmici. Ima smisla dati prednost preopterećenim snagama tamo gdje imaju najbolju šansu da ostvare opipljive rezultate, što će im poboljšati položaj u pregovorima o primirju. Zatim, ovo je početak napora da se ublaže očekivanja stvorena potpuno nerealnim pogledom na rat kojim je ruska vlada hranila svoj narod.

Uprkos tome, čini se da je nekima u ruskoj vladi teško prihvatiti ove smanjene ambicije i realnost koju impliciraju. Propagandista Dimitrij Kiseljov, poznat kao „Putinov glasnogovornik“ 27. marta je na ruskoj televiziji izjavio da „Rusija nikada neće nikome ustupiti Ukrajinu… da ona mora biti dio Rusije, čak i protiv njene volje“. Nadalje, Rusija nastavlja raketne napade širom Ukrajine, uključujući u Lavovu na zapadu, i teško joj je da povuče svoje snage iz okolice Kijeva, Harkova, Sumija i Hersona, zbog snažnih ukrajinskih kontranapada. Stoga, iako je nova faza invazije najavljena, ostaje da se vidi može li se Rusija uspješno fokusirati na Donbas, kako je navedeno.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera