Šta je rat u Ukrajini naučio nas, Palestince?

Od ranog jutra 24. februara, kada je Rusija započela invaziju na Ukrajinu, svijet u čudu gleda hrabrost i izdržljivost ukrajinskog naroda.

Čim je prvi ruski vojnik kročio na tlo Ukrajine, hiljade civila su uzele oružje i pridružile se ukrajinskim trupama da brane svoju domovinu protiv nedvojbeno superiornije vojne sile. Čak i kada se kiša granata sručila na ukrajinske gradove, razarajući vojnu infrastrukturu i stambene zgrade, hrabri vojnici i civili koji ih podržavaju, jasno su dali do znanja da će se nastaviti boriti za slobodu svoje nacije do samog kraja.

Suočeni s ovim iskazivanjem dostojanstva i herojstva, političari i diplomate širom svijeta utrkivali su se ko će prije osuditi rusku agresiju i pozvali su sviju da podrže ukrajinske „snage otpora“.

Jedan od političara koji je požurio da izrazi svoju podršku za Ukrajinu i njen narod jeste izraelski ministar vanjskih poslova Yair Lapid.

Govoreći na kratkoj pres konferenciji, Lapid je definisao „ruski napad na Ukrajinu“ kao „ozbiljno kršenje međunarodnog poretka“. „Izrael osuđuje taj napad i spreman je da ponudi humanitarnu pomoć Ukrajincima“, kazao je on. „Izrael je država koja je iskusila ratove, i rat nije način da se riješe sukobi.“

Mnogi koji su ovo posmatrali izdaleka vjerovatno nisu obraćali mnogo pažnje na Lapidove riječi, ili su ga odbacili kao još jednog političara koji pokušava skupiti poene praznim pozivima na mir i solidarnost.

Očit primjer licemjerstva

Ali za Palestince koji žive pod izraelskom okupacijom i aparthejdom, njegova odbrana i podrška za Ukrajinski narod bili su pravi šamar – očit primjer licemjerstva.

Nije samo izraelski ministar vanjskih poslova licemjerno osudio rusku invaziju i izrazio podršku za ukrajinski otpor dok ignoriše izraelske postupke.

Hiljade Izraelaca također su izašle na ulice Tel Aviva „za Ukrajinu“. I dok su oni marširali sa ukrajinskim zastavama i uzvikivali „Slobodna Ukrajina“, palestinski stanovnici ovog grada gledali su bez riječi. Ipak, tako veliki broj Izraelaca nikada nije izašao na ulice Izraela da zahtijeva „Slobodnu Palestinu“ ili barem jednaka prava za Palestince koji žive pod aparthejdnim režimom ove države. Da bi stvar bila gora, oni nedvojbeno znaju da kad god Palestinci pokušaju izaći na ulice da kažu „Slobodna Palestina“ i podignu svoju zastavu, čekaju ih hapšenje, policijska brutalnost ili nešto još gore.

Šok koji je iskusio palestinski narod od početka rata u Ukrajini nije uzrokovan samo licemjernim postupcima i riječima izraelskih zvaničnika i građana.

Od 24. februara, oni su se također direktno suočili sa inherentnim licemjerstvom globalne zajednice uopće.

Nakon što su Rusi ušli na ukrajinsku teritoriju, tvrdeći da Ukrajina nikada nije bila prava država i da je ta zemlja oduvijek ruska, svi zapadni lideri, medijske organizacije i institucije počeli su strastveno govoriti o „ilegalnosti okupacije“, „pravu okupiranih naroda na oružani otpor“, „značaju suvereniteta i nacionalne autonomije“ – argumentima i konceptima koje nikada nisu ozbiljno iznijeli u znak odbrane palestinskog naroda i njegove višedecenijske borbe za slobodu.

U ovoj protekloj sedmici, mi Palestinci šmo šokirati opet i iznova, shvativši da nas globalna zajednica sluđuje godinama.

Međunarodni zakkon postoji, i zaista funkcioniše

Naučili smo da, uprkos našem iskustvu u domovini, međunarodni zakon postoji, i zaista funkcioniše. Države imaju kapacitet i volju da poduzmu mjere kada jedan narod izvrši invaziju na zemlju drugog naroda. Naučili smo da se sankcije mogu upotrijebiti brzo i efikasno protiv agresora i da sankcionisanje države zbog njenog kršenja međunarodnog zakona nije nužno rasističko djelovanje. Naučili smo da civilne žrtve nisu samo brojevi već stvarni živi ljudi koji dišu i koji su zaista bitni. Također smo naučili od političara, stručnjaka, analitičara, pa čak i naših ugnjetavača i okupatora, da oružani otpor okupaciji nije „terorizam“ već pravo.

Uistinu, tokom protekle sedmice, novine, web stranice i društvene mreže pune su priča o ukrajinskom „heroizmu i otporu“ – priča o vojnicima koji dižu u zrak mostove da bi odgodili približavanje ruskih tenkova i koji pri tom žrtvuju sebe, o civilima koji napadaju naoružana vozila sa onim što im je pri ruci, o običnim ljudima koji dobijaju oružje i kopaju rovove. Da se bilo koja od ovih priča desila u Palestini umjesto u Ukrajini, one ne bi bile percipirane kao herojski činovi – bili bi klasifikovani i osuđeni kao „terorizam“.

Novinske organizacije su objavile pozitivne, čak i inspirativne priče o Ukrajincima koji prave Molotovljeve koktele da napadnu ruske vojnike. Međunarodni mediji, naravno, nikada nisu hvalili Palestince zato što prave Molotovljeve koktele i bacaju ih na izraelske doseljenike i njihove uniformisane zaštitnike koji ih pokušavaju silom istjerati iz njihovih domova, naselja i sela. Kada to Ukrajinci rade protiv ruskog okupatora, to je heroizam. Kada to rade Palestinci protiv izraelskog okupatora, to je samo terorizam.

Tokom protekle sedmice, također smo gledali kako populacije u Evropi većinom širom otvorenih ruku dočekuju ukrajinske izbjeglice. Isti političari koji su tretirali milione izbjeglica nastalih zbog izraelske ilegalne okupacije i aparthejda u najboljem slučaju kao neugodnost, a u najgorem kao prijetnju miru godinama, javno su govorili o tome kako je važno pružiti utočište ljudima koje okupaciona sila izgoni iz njihovih domova.

I znamo da sve ove spoznaje nisu bile jedinstvene za nas Palestince. Siguran samo da su mnogi Afganistanci, Jemenci, Etiopljani, Iračani, Sirijci, Libijci, Somalijci, Kašmirci i drugi koji su bili na udaru kolonijalnog i imperijalnog nasilja i ugnjetavanja došli do sličnih spoznaja dok gledaju kako se razvija kriza u Ukrajini.

Govoriti o svakom činu agresije

U protekloj sedmici sam čuo tako mnogo ljudi koji govore „sada nije vrijeme da se govori o Palestini, Jemenu, Libiji ili Iraku“. Mnogo naizgled dobronamjernih ljudi tvrdi da je spominjanje tih dvostrukih standarda sada „whataboutism“ (logička zabluda u kojoj se protivnik diskreditira tako da se optužuje za licemjerje, a da se direktno ne opovrgne argument protivnika) koji ide na ruku Rusiji.

Ali njima, pouzdano odgovaram, ne – tajmnig zapravo ne može biti bolji da se govori o svim i svakom činu vojne agresije, okupacije i ugnjetavanja širom svijeta. Sada kada se čini da sve moćne zapadne nacije, međunarodni mediji, pa čak i izraelski vladari javno prihvataju da je okupacija loša, otpor nije samo legitiman već i častan, i da treba podržati sve žrtve rata, svi bismo trebali početi pričati o Palestini, Jemenu , Libiji, Iraku, Afganistanu, Kašmiru.

Dvadesetšestog februara, samo dva dana od početka ruske invazije, Paul Massaro, viši politički savjetnik u američkoj Komisiji za sigurnost i saradnju u Evropi, na Twitteru je napisao: „Razbijam glavu tražeći historijsku paralelu za hrabrost i borbeni duh Ukrajinaca i ništa mi ne pada na pamet. Koliko je ljudi ikada ovako čvrsto stalo u odbranu od agresora. Ovo je legendarno.“

Pa, gospodine Massaro, jeste li ikada čuli za Palestince? Mi se hrabro borimo protiv agresora 73 godine. Ne možete se sjetiti „historijske paralele“ samo zato što vidite našu borbu ne kao otpor, već kao „terorizam“.

Terorizam i hrabrost su, izgleda, zamjenjivi. Mi se borimo protiv naših ugnjetavača i nazivaju nas teroristima. Ukrajinci rade isto i njima aplaudiraju za hrabrost.

Avaj, Palestinci i dalje podržavaju borbe za oslobođenje svih drugih ugnjetavanih ljudi. Veličamo ih u solidarnosti jer smo prošli kroz isto. Podržavamo Ukrajince u njihovoj borbi protiv agresora koji im pokušavaju ukrasti zemlju i budućnost, jer smo i samo to iskusili.

Ali nakon prošlosedmičnih događaja i svjedočenja kako iste medijske organizacije i političari demoniziraju palestinski otpor kao „terorizam“ javno priznaju da je odbrana vlastite domovine i svog naroda zapravo dobra, plemenita stvar, shvatamo da je sve stvar perspektive. Razumijemo da način na koji su vaši postupci doživljeni ovisi samo o identitetu agresora protiv kojeg se borite. Ne mislimo da je ovo uredu, ali prihvatamo da je tako kako je. Možda zato što smo i mi „relativno civilizovani“.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.