Ukrajina i lekcije iz dva svjetska rata koje su zaboravljene

Nema sumnje da međunarodna politika vođena u određenom periodu kroji glavne svjetske događaje i oblikuje njihova opća obilježja tokom njih. To se odnosi i na trenutna dešavanja u ruskom ratu protiv Ukrajine, kao i na ono što se dešavalo u Prvom i Drugom svjetskom ratu, a možda i na sve važnije globalne događaje u našoj historiji.

Prema tome, svi koji prate trenutna dešavanja na međunarodnoj sceni s pravom mogu reći: zaboravili smo mnoge lekcije iz dva svjetska rata.

Nekoliko sati prije izbijanja rata u Ukrajini, ruski predsjednik Vladimir Putin podsjetio je svijet na invaziju Sjedinjenih Američkih Država (SAD) na Irak i njihovo bombardiranje Sirije i bivše Jugoslavije bez ikakvog odobrenja Vijeća sigurnosti u bilo kojem slučaju. Sve su to, kako je naglasio, zemlje koje su hiljadama kilometara udaljene od Washingtona.

Usvajanje politike agresije

Poenta ove izjave je jasna – ruski predsjednik je smatrao da su te riječi, u svjetlu oštrog zapadnog diplomatskog i medijskog napada na njega i njegovu zemlju, opravdanje za rat koji se u tom trenutku spremao pokrenuti protiv svog susjeda Ukrajine. Štaviše, Putin je, naglašavajući geografski aspekt SAD-a, smatrao da je njegovo pokretanje ovog rata opravdanije od gore spomenutih ratova koje su Amerikanci i njihovi saveznici vodili. Ukrajina je geografski povezana s Rusijom, a donedavno je vlast nad njom pripadala Moskvi u sastavu Sovjetskog Saveza i unutar Varšavskog pakta. Ukrajina se, što je najopasnije za Rusiju, spremala da bude vrh koplja usmjerenog protiv Moskve zbog namjere da se pridruži Sjevernoatlantskom savezu (NATO).

Zapravo, korijeni ove krize sežu u vrijeme kada je međunarodna politika usvojila načelo miješanja u suverenitet država bez pokrića međunarodnog prava, te otvorenog obmanjivanja međunarodnih organizacija i izvrdavanja njihovih zakona, a često iz izmišljenih razloga. Dovoljno je dozvoliti sebi da prekršiš zakon, pa da tvojim stopama krenu drugi koji su u stanju to učiniti.

Iako temelji međunarodnih organizacija, koje su osnovane za upravljanje međunarodnom politikom nakon Prvog svjetskog rata (Liga naroda) i Drugog svjetskog rata (Ujedinjeni narodi), nisu bez očiglednih mana i nedostataka, pa su ih tako mnogi stručnjaci za međunarodnu politiku kritizirali i još to uvijek čine, postojanje ovih organizacija, uz poštovanje njihovih zakona, bolje je od toga da ih nikako nema. No problem je u tome što je pobjednik u dva svjetska rata kombinirao nedostatke u zakonima ovih organizacija i zaobilaženje i izvrdavanje istih.

Nacionalizam najomiljenija ideologija naroda

Rusi su se u više navrata žalili na to da Zapad iskorištava posrnuće njihove države nakon Hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza. Sve dotle dok se NATO nije stacionirao na područjima gdje je njegovo prisustvo predstavljalo otvorenu opasnost po nacionalnu sigurnost Rusije. Većina bivših sovjetskih država u Evropi pridružile su se zapadnim savezima i organizacijama, a Mađarska, Poljska, Bugarska, Estonija, Letonija, Litvanija, Rumunija, Čehoslovačka (sa svoje dvije republike) i druge stekle su članstvo u NATO-u. Neke od tih država su bile stup u Varšavskom paktu, a mnoge od ovih zemalja (ranije komunističkih) dobile su članstvo u Evropskoj uniji, koja je poznata po svojoj demokratsko-kapitalističkoj povezanosti s Washingtonom.

NATO je otvoreni vojni savez, a između država članica Evropske unije također postoje sporazumi o zajedničkoj vojnoj odbrani. Prema tome, članstvo navedenih država u bilo kojoj od dvije organizacije znači postavljanje zapadnih projektila oko Rusije tako da je okružuju sa zapada, dok se na jugu nalazi Turska, a sve u nastojanju da se obuzdaju bilo kakve ruske ambicije za ekspanzijom prema srcu Evrope u budućnosti.

Nije tajna da je ovakvo ponašanje donekle slično politici saveznika prema poraženima nakon dva svjetska rata. Umjesto da Versajski ugovor iz 1919. godine, koji je rezultirao osnivanjem Lige naroda, poslije Prvog svjetskog rata bude prilika za postizanje pravog mira u svijetu, doveo je do raspirivanja neprijateljstva. Pobjednik nije odustajao od ponižavanja poraženog, niti od nametanja nepravednih uslova i sankcija protiv njega. Nijemci su kažnjeni velikim novčanim sumama, oduzet im je dio zemlje i prisiljeni su na određene unutrašnje politike koje suzbijaju vojne ambicije Njemačke, kako su to računali.

U nedostatku realnih i pravednih rješenja koje podržava snaga sposobna za realizaciju, razvoj dešavanja u to vrijeme rezultirao je daljnjim jačanjem nacionalnog osjećaja. Nacionalizam je postao najomiljenija ideologija narodnim masama, a umjesto da saveznici ubiru plodove kojima su se nadali od ove kaznene politike, kao rezultat toga pojavio se arogantni ideološki trio: fašizam, nacizam i komunizam. Ekonomski i politički razvoj u Njemačkoj nakon rata doveli su do uspona Hitlera i njegovog preuzimanja vlasti u svoje ruke.

Ponižavanje poraženog

Svijet je potom ušao u rat koji je bio puno razorniji od Prvog svjetskog rata. Mussolini se povukao iz italijanske Socijalističke stranke zbog neslaganja oko učešća u ratu, jer je sudjelovanje u njemu vidio kao nešto nužno. Nakon povlačenja iz stranke, uspostavio je svoju fašističku ideologiju. Što se tiče Lenjina, nakon ruske revolucije u oktobru 1917. vratio se u svoju zemlju i preuzeo vodstvo boljševika. Potom je zajedno s njima preuzeo vlast i nametnuo diktaturu Komunističke partije, koja nije prestala sve do pada Sovjetskog Saveza, nakon više od sedam decenija.

Primjetno je da se fašistička, nacistička i komunistička propaganda u ovom periodu fokusirala na raspad i neposrednu smrt starog društva. Prema ”Trojnom paktu”, koji su potpisali Njemačka, Italija i Japan u Berlinu u septembru 1940. godine, Japan je priznao pravo svojih saveznika Njemačke i Italije da uspostave “novi poredak” u Evropi, dok su Njemačka i Italija zauzvrat priznale svom savezniku Japanu pravo da uspostavi “novi poredak” u istočnoj Aziji.

Poslije tragedija u Drugom svjetskom ratu (1939.-1945.), međunarodna politika se ponašala na način koji je podsjećao na djelovanje prethodnika nakon Prvog svjetskog rata. Pretjerivalo se s kažnjavanjem poraženih, pa čak i ponižavanjem, što je ostavljalo trag i gorčinu koju, vjerujem, ni Japan ni Njemačka ne mogu zaboraviti.

Nakon što je Rusija pokrenula rat protiv Ukrajine, Njemačka je izdvojila 100 milijardi eura za vojne potrebe, kako bi se Berlin mogao suočiti s bilo kakvom potencijalnom agresijom. Japan je, također, nedavno povećao svoje vojne izdatke pod izgovorom da se želi zaštiti od koškanja sa sjevernokorejskim susjedom. Prema tome, dva ranjena diva postepeno izlaze iz boce u koju su stavljeni nakon Drugog svjetskog rata.

Buđenje ruskih snova o carstvu

Iako međunarodna politika ne očekuje svetački odnos ili idealizam u ponašanju država, posebno onih snažnih i svadljivih, za očekivati je da će se ponašanje moćnih pretvoriti u zakon međunarodnih odnosa. Na osnovu toga, možemo razumjeti da je kontinuirana pojava modernih kolonijalnih sila primjena onoga što je počelo odobravanjem portugalskog i španskog kolonijalizma u međunarodnoj politici, kao i sa nanošenjem štete i ponižavanjem poraženog. Takva situacija navodi poraženog da traži kompenzaciju ili čak osvetu kada osjeti da je u stanju da se osveti i nadoknadi štetu.

Ovdje treba napomenuti, kada je u pitanju nastojanje Zapada da opkoli postsovjetsku Rusiju uprkos ranijim problemima zbog ovakvog ponašanja, američko i savezničko kašnjenje kada je riječ o brizi za azijske oblasti bivšeg Sovjetskog Saveza sa muslimanskom većinom u ranom strateškom blokiranju Moskve i uzimanju benefita raspada. To je ruskom divu pružilo mogućnost da se probudi iz šoka i pronađe priliku za širenje na teritoriji bez prave konkurencije. Ovo je možda bio važan faktor u ponovnom buđenju ruskih snova o carstvu. To im je pružilo priliku da se predstave, zahvaljujući ogromnom nuklearnom naslijeđu, ranijem prisustvu na svim žarištima svijeta te velikom prirodnom bogatstvu Rusije, kao imperija.

Ovakav uspjeh na istoku potaknuo je Putina da razmišlja o svojim zapadnim granicama, među kojima je najopasnija bila ”biser sovjetske krune”, odnosno  Ukrajina (ili Crvena Rusija kako se Kijev zvao). Putin nije odustajao od nastojanja da instalira svog saveznika u toj zemlji. Kada se ukrajinski narod umorio od sovjetsko-ruskog političkog obrasca, a zapadna konkurencija za Kijev postala jaka, Putin nije bio u stanju ponoviti scenarij odnosa sa svojim saveznicima u republikama Centralne Azije i Bjelorusiji. Pribjegao je najnasilnijim i snažnijim metodama te okupirao Krim 2014. godine, a danas svjedočimo totalnom ratu koji je pokrenuo protiv svog susjeda.

Nužan savez

Od Drugog svjetskog rata, te nakon oslobođenja većine kolonija na istoku, međunarodna politika Zapada u zemljama ”trećeg svijeta” fokusirala se na to da zaobiđe volju naroda i pruži podršku vlastodršcima kako bi osigurala da politike u ovim zemljama i dalje budu usmjerene u odgovarajućem pravcu. Za ovo razdoblje koristimo termin “postkolonijalizam”. Potom je svaka sila uzela sebi za pravo da se miješa u podršku ovom ili onom režimu ili onima koji će biti garant njihovih interesa. Čitaocu je dobro poznato ponašanje Francuske u njenim bivšim kolonijama i Sjedinjenih Američkih Država u mnogim regijama svijeta.

Iako je današnja Rusija bliža, u smislu identiteta i visokog mišljenja o sebi, svom carskom imidžu nego sovjetskom, ipak, stvaranje lojalne vlasti i prelazak preko volje i želje naroda u savezničkim istočnim zemljama umjesto direktne okupacije predstavlja zapadnjačko ponašanje par excellence. Carevi i Sovjeti nisu pristajali na ništa manje od potpune podređenosti ili okupacije u odnosima sa svojim saveznikom, ma ko on bio.

U eri ”putinizacije” rusko rukovodstvo je slijedilo ponašanje Zapada. Pokazali su interes za strateški savez sa svojim (bivši sovjetskim) susjedima, uz podršku vlastima u tim zemljama. Takvo ponašanje je pretočeno u rad Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti, a Moskva se predstavljala kao saveznik koji je spreman da podrži svaki vladajući režim koji zatraži njegovu pomoć, kao što se desilo u Siriji i Maliju.

Danas se u Ukrajini dešava to da Rusija nastoji riješiti problem razaranjem ili smrtonosnim udarom, nakon neuspjelog nagovaranja svog susjeda da uđe u savez s njom. Time se želi osigurati da politika u Kijevu bude usmjerena u pravcu koji garantira interese Moskve, posebno u neslaganjima i sukobima sa Zapadom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.