Čovjek sa zadatkom povratka povjerenja u hrvatsko sudstvo

Predsjednik hrvatskoga Vrhovnog suda Radovan Dobronić upustio se u naporan i neizvjestan, ali prijeko potreban posao poboljšavanja hrvatskoga sudstva, baš kao što javnost i očekuje, te kao što je i sam najavio prije nego što ga je hrvatski Sabor, premoćnom većinom, u listopadu prošle godine imenovao predsjednikom najvišeg suda u državi.

Vrhovni sud najviši je u hijerarhiji hrvatskih sudova. Ustavni sud ne smatra se njezinim dijelom, jer ne rješava konkretne sudske predmete, nego ocjenjuje ustavnost zakona i sudskih procedura. Vrhovni sud, dakle, meritoran je za usklađivanje rada nižih sudova i njihove sudske prakse, a predsjednik Vrhovnoga suda ima i ovlasti u usmjeravanju rada sudaca na nižim sudskim instancama.

Zato se izbor predsjednika Vrhovnog suda, u proljeće i ljeto prošle godine, u Hrvatskoj pretvorio u pravu političku bitku između zagovornika statusa quo, koje je zastupala HDZ-ova vlada i njezin predsjednik Andrej Plenković, i zagovaratelja nužnih promjena, koji su se politički svrstali iza prijedloga predsjednika Republike Zorana Milanovića.

Problem pravosuđa u Hrvatskoj

Nije, naime, nikakva tajna da je pravosuđe jedan od najzapuštenijih, i u javnosti najmanje poštovanih, javnih sustava u neovisnoj Hrvatskoj. Postoji široka suglasnost da su uzroci takvoga stanja prije svega u reformi pravosuđa koju je polovinom devedesetih godina provela vlast Franje Tuđmana, s jasnom nakanom da pravosuđe “očisti” od navodno pristranih sudaca iz socijalističkog režima i zamijeni ih navodno profesionalnim sucima odanima novoj vlasti.

Dogodilo se, međutim, obrnuto: umjesto da profesionalizira sudstvo i učini ga efikasnim, vjerodostojnim, moralnim i časnim, reforma Tuđmanove vlasti hrvatsko je pravosuđe prometnula u kronično problematičan, spor i neujednačen sustav podložan svakojakim vanprofesionalnim utjecajima, kojemu javnost slabo vjeruje i koji nikako ne uspijeva postići standarde kakvi bi se očekivali od članice EU. O razini ugleda hrvatskog pravosuđa možda najbolje svjedoče optužbe što ih je Zdravko Mamić, osuđeni bivši direktor nogometnog kluba Dinamo iz Zagreba, iznio protiv nekoliko hrvatskih sudaca, objavivši da ih je osobno potkupio golemim svotama novca, pa su neki od njih sada i pod kaznenim progonom. Prema nepotvrđenim Mamićevim tvrdnjama, jedan od sudaca, koji su od nogometnog mogula primili novac, bio i donedavni predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa.

Zbog svega toga, prošlogodišnji izbor novoga predsjednika Vrhovnog suda poprimio je sve odlike ozbiljne političke drame. Mandat prethodnome predsjedniku istekao je u srpnju prošle godine, a novi je predsjednik, Radovan Dobronić izabran tek u listopadu. Izbor je usporila sofisticirana i nedorečena procedura Zakona o sudovima, koja nadležnost za izbor dijeli između predsjednika Republike, Vlade i Sabora.

Nakon što je Sabor odbio izglasati prvu kandidatkinju koju je predložio predsjednik Republike, uglednu profesoricu Pravnog fakulteta u Zagrebu Zlatu Đurđević, na kraju je ipak, u dramatičnoj završnici, uz suglasnost HDZ-a i vladajuće većine, izabran sudac Trgovačkog suda u Zagrebu Radovan Dobronić, kandidat koji je personalizirao volju za promjenom. I te su promjene, očito, sada i počele.

Volja za promjenom

A koliko će ih biti teško provesti, svjedoči već i podatak da sam Vrhovni sud Dobronića nije dočekao raširenih ruku: na savjetodavnoj sjednici suda, koji se izjašnjavao o kandidatima za predsjednika, Dobronić je dobio samo četiri glasa, a njegov protukandidat Marin Mrčela, sudac Vrhovnog suda i zagovaratelj statusa quo, čak 29 glasova. Ništa čudno: Dobronića su, za razliku od uglednoga suca Vrhovnog suda Mrčele, smatrali svojevrsnim “autsajderom” s Trgovačkog suda, a u sudačkim krugovima nazivali su ga “osobenjakom, svojevrsnim reliktom u sudačkim krugovima”, koji “ne nosi brendirana odijela”, skroman je i samozatajan, i ničim se ne ističe.

Ali, taj skromni čovjek, za kojega kažu kako svoju sudačku profesiju doživljava “kao misiju, kao društveni korektiv”, pokazao se odlučnim i časnim sucem. Prije devet godina, 2013, jedna je njegova presuda odjeknula kao bomba, pokazavši se epohalnom: presudio je protiv banaka, a u korist kreditnih dužnika koji su podigli kredite u švicarskim francima s valutnom klauzulom i promjenjivim kamatnim stopama, nakon što su ti krediti, zbog nagle promjene tečaja, njihove korisnike odveli u doživotno kreditno ropstvo. Dužnici su se udružili i tužili banke, a Dobronić je u tom sudskom procesu osporio zakonitost i moralnost valutnih klauzula i promjenjivih kamatnih stopa, otvorivši time put da dužnici ospore kredite i sačuvaju novac i egzistencije svojih obitelji.

Sada, na mjestu predsjednika Vrhovnog suda, Radovan Dobronić započeo je proces povratka povjerenja u hrvatsko sudstvo – i prvo se sukobio s Vladom. Premijer Andrej Plenković, naime, na nedavnoj je sjednici Vlade najavio izmjenu nekoliko zakona, nazvavši te izmjene “pravom reformom pravosuđa, najvećom od ulaska Hrvatske u Europsku uniju”. Dobronić je u medijima odgovorio odmah sutradan, ustvrdivši kako je riječ o “velikom pojednostavljivanju stvari” i “pogrešnoj dijagnozi” koja, “jednako kao u medicini, neće dovesti do izlječenja pacijenta”.

Podsjetio je kako se u Hrvatskoj i inače zakoni mijenjaju često i prečesto, što uzrokuje učinak suprotan od onoga koji se očekuje: temeljni se zakoni mijenjaju već dvadesetak godina, i to tako, naveo je Dobronić primjer, da su Zakon o kaznenom postupku i Ovršni zakon mijenjani “približno svaku godinu i pol”. “To ne predstavlja pravi korak u stvaranju stabilnosti pravnog sustava, nego ovakve prečeste izmjene destabiliziraju sustav”, ocijenio je Dobronić.

U svom istupu u medijima, on je naveo cijeli niz mjera koje treba poduzeti kako bi sudovi postali kvalitetniji – a velik njihov dio treba obaviti država. Dobronić, primjerice, smatra da bi ministar pravosuđa i uprave trebao izraditi “akcijski plan” kojim bi državnim institucijama i agencijama naložio da godišnje same povuku 10 posto tužbi koje su podnijeli.

Treba, također, promijeniti nelogičnu odredbu da državne institucije ne moraju plaćati pristojbe za podizanje tužbi, dok građani moraju. Takva situacija, upozorava predsjednik Vrhovnog suda, “utječe i na ravnopravnost stranaka u parničnom postupku koja je narušena već time što javnopravna tijela nisu u obvezi plaćanja pristojbe, a trgovačka društva i velika većina građana jesu”.

Dobronić također drži da treba promijeniti i sadašnji sustav plaćanja odvjetnika, koji naplaćuju svako sudsko ročište i svaki sudski postupak, te uvjesti njemački model, prema kojemu odvjetnici bivaju plaćeni prema rezultatu postupka ili za samo nekoliko osnovnih procesnih radnji.

Dobronić se zauzima i za pooštravanje sudske prakse u kažnjavanju ponovljenih počinitelja prekršaja u prometu i kaznenih djela obiteljskog nasilja. “Osnovna načela kod izricanja kazne kao što su, primjerice, individualizacija kazne neće se i ne smiju mijenjati, ali unatoč tome gotovo je potpuno izvjesno da je određena promjena u kaznenoj politici potrebna te će do nje zasigurno i doći”, najavio je Dobronić. Upozorio je i kako se “ne uzimaju u obzir opći uvjeti u kojima suci rade”, poput činjenice da loša informatizacija sudova usporava umjesto da ubrza procese, a “sudovi prvog stupnja imaju trajnih problema sa zapisničarima koji su preopterećeni i preslabo plaćeni”.

Jednom riječju, novi predsjednik Vrhovnog suda učinio je nešto vrlo važno: odlučio prekinuti dugogodišnju praksu zatvaranja hrvatskog sudstva prema javnosti, te progovoriti o mnogostrukim i višeslojnim problemima koji sudstvo pretvaraju u sustav kojemu javnost ne vjeruje. Već je i to velik napredak: jer ako se o problemima govori, može ih se i riješiti; ako se o njima šuti, kao što se šutjelo dosad, na stare će se probleme samo gomilati novi.

‘Trend gubitka autoriteta sudbene vlasti’

A potom, nakon što se javno suprotstavio vladi, sukobio se Dobronić i sa samim sucima. Nedavno je objavljena vijest da je svim županijskim sudovima te Visokom kaznenom sudu, Visokom trgovačkom sudu, Visokom prekršajnom sudu i Visokom upravnom sudu poslao dopis sa zahtjevom da mu suci dostave podatke o svojim izvansudskim primanjima i javnome ponašanju.

“U posljednje vrijeme vidljiv je trend gubitka autoriteta sudbene vlasti i u medijima se često iznose pojedini primjeri”, napisao je u dopisu Dobronić, upozoravajući da “suci sudjeluju u aktivnostima i ponašanju koje nisu u skladu s etikom, a neki od njih ostvaruju i dodatne prihode na različite načine”. Stoga zahtijeva da mu suci, među ostalim, dostave podatke o izvansudskim poslovima, prihodima i honorarima, jesu li članovi sportskih udruga, istupaju li u medijima i traže li za to suglasnost, tuže li novinare i nakladnike, te rade li u sudstvu ili pravosuđu članovi njihove uže i šire obitelji.

Dio sudaca pobunio se zbog Dobronićeva upitnika, koji – prema tvrdnji samog Dobronića – nije ni trebao dospjeti u medije, ali ga je netko protupropisno objavio. Sudac Visokog kaznenog suda Ivan Turudić, poznat po često kontroverznim medijskim istupima, na televiziji je izjavio kako “nije mogao vjerovati” da je Dobronić poslao taj upitnik, dodajući kako nije siguran hoće li mu uopće odgovoriti. Dopis je kritizirao i predsjednik Hrvatske udruge sudaca Damir Kontrec, Dobronićev kolega s Vrhovnog suda i voditelj njegova Građanskog odjela. Kontrec je ocijenio – posve točno, uostalom – kako nije uobičajeno da predsjednik Vrhovnog suda zahtijeva da mu suci dostave podatke koje je tražio Dobronić.

Sve to novog predsjednika Vrhovnog suda nije ni najmanje pokolebalo. U objašnjenjima medijima, ustrajao je u tvrdnji koju je naveo već u uvodu upitnika: da želi, i ima na to pravo, doznati pravo stanje, “jer postoje naznake da kod pojedinih sudaca ne postoji dovoljan osjećaj odgovornosti za sadašnji trenutak sudbene vlasti”. “Poznato je kakve obveze suci imaju temeljem Zakona o sudovima i Kodeksa sudačke etike, i pitanje je samo poštuju li se ove norme te je li ih potrebno i dodatno razraditi”, objasnio je Dobronić.

U intervjuu što ga je nedavno dao zagrebačkom tjedniku Nacional, Dobronić je branio svoj pristup. “Autoritet sudova i sudaca je ozbiljno narušen, a ja s dužnosti predsjednika Vrhovnog suda i čelne osobe sudbene vlasti moram provjeriti kako se suci ponašaju i izvan svoje službe, rade li nešto što može dovesti do gubitka povjerenja u sudstvo”, kazao je i dodao: “To je ono što se zove čuvanje ugleda sudbene vlasti, a to je moja ustavna nadležnost i obveza”.

Odgovorio je i na prigovore kolega sudaca, među kojima je i onaj suca Turudića, da je svojim pitanjima narušio ljudska prava sudaca, koji bi ga zato, navodno, mogli tužiti Europskom sudu za ljudska prava. “Kada se nešto ne želi učiniti onda se stvari počinju formalizirati”, staloženo je odgovorio Dobronić. “Imam sve ovlasti zaštititi ugled sudbene vlasti, da se taj ugled ne dovodi u pitanje. Imam pravo istraživati postupaju li suci u skladu sa Zakonom o sudovima i sudačkom etikom. To sve ulazi u redovnu sudsku upravu, pa u tim pitanjima koja sam postavio nema ništa sporno”.

U svakom slučaju, Radovan Dobronić počeo je provoditi program koji je ponudio u kandidaturi za predsjednika Vrhovnog suda: da će se, ilustrativno rečeno, prihvatiti raščišćavanja “Augijevih štala” hrvatskoga sudstva. Kao što se vidi već na prvim koracima, to neće biti ni lak, ni brz posao, kao što ni njegov uspjeh nije zajamčen. Ali je svakako nužan i zato Dobronićevu odlučnost valja bez kalkulacija podržati. Jer, kako je sam rekao: “Sud kao služba mora biti najbolja institucija u državi. Čak da je ostatak države potpuno truo, u sudovima toga ne smije biti”.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.