Predizborni nastupi Vučića stalno i iznova jačaju nacionalizam

Moglo bi još mnogo proći prije nego srpski narod otkrije ‘čarobni napitak’ koji daje hrabrost i snagu potrebne za napuštanje lažnih sjećanja i suočavanje s mračnim istinama o počinjenim zločinima.

Retorika srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića kod mnogih građana Srbije i bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska jača nacionalizam, smatra autor (EPA)

U četvrtak 24. marta svjedočili smo apsolutno neprihvatljivom predizbornom političkom govoru Aleksandra Vučića, predsjednika Republike Srbije i kandidata za još jedan petogodišnji mandat na čelu države. Uobičajeno je da političari, tijekom predizborne kampanje, bez ikakvih posljedica izgovaraju sve ono što birači žele čuti, lažući i obmanjujući do te mjere da čak niti u trenutku dok se teatralno zaklinju i ceremonijalno obećaju, te iste zakletve i obećanja uopće ne misle ispuniti. No, Vučić je u svojoj želji da se svidi otišao korak dalje.

Na obilježavanju “Dana sećanja na stradale u NATO agresiji” u Kraljevu, Vučić je rekao: “Pre tačno 23 godine krenuo je brutalan, jeziv, zločinački, užasan, neljudski napad na jednu malu zemlju, koja teško da je nekome nešto skrivila. Ta mala zemlja nikoga nije napala, ničiju teritoriju bilo koje druge zemlje nije ugrozila. Ta mala zemlja i njen veliki narod hteli su samo da budu svoj na svome, da čuvaju svoje ognjište i ništa više. Ali neki drugi, njih 19 najvećih, moćnih, jakih, najjačih, silnih, najsilnijih su svu svoju hrabrost, bahatost i osionost, aroganciju želeli da pokažu na jednom malom, nepokorenom slobodarskom narodu.”

Vučićevo nadahnuće za suludu priču

Svi koji smo odrasli čitajući Goscinnyjevog i Uderzovog “Asterixa”, prepoznali smo da kandidat Vučić nadahnuće za suludu priču o hrabrosti malog, a tako velikog i dragog, nevinog i slobodoljubivog srpskog naroda nije pabirčio iz junačke srpske mitologizirane prošlosti. Umjesto nadahnuća carem Lazarom ili kraljevićem Markom, kandidat Vučić se nadahnuo stripovskom pričom o malom galskom nepokorenom, slobodarskom selu koje se hrabro suprotstavilo nadmoćnim rimskim legijama.

No, osim što je smiješna, ova je izjava višestruko problematična i u svojoj biti duboko tragična. Ona se, prije svega, temeljito i bešćutno izruguje sa svim žrtvama srpske agresije tijekom rata devedesetih vrijeđajući sjećanja preživjelih.

Nema konteksta u kojem bi rečenice: “Ta mala zemlja nikoga nije napala, ničiju teritoriju bilo koje druge zemlje nije ugrozila” i “Teško da je nekome nešto skrivila”, mogle biti shvaćene ikako drugačije doli kao ono što i jesu, besramne laži i pokušaji prekrajanja povijesnih fakata.

Retorika koja zaustavlja proces mirenja

Takav govor pokazuje da, niti nakon svih tenkova okićenih cvijećem prilikom ispraćaja iz Beograda, kao niti nakon svih presuda vojnim zapovjednicima za počinjene ratne zločine i genocid, srpska službena politika još uvijek nije spremna priznati vlastite pogreške niti se suočiti s krivnjom i isprikom, a to onemogućuje proces mirenja i uspostavu stabilnih odnosa u regiji.

Izjave poput ove, osim toga, kod mnogih građana Republike Srbije i manjeg bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske, stalno iznova potiču i jačaju nacionalizam utemeljen na osjećaju kako je srpskom narodu NATO bombardiranjem potpuno bezrazložno nanesena velika i ničim zaslužena nepravda. A to stvara osjećaj nezadovoljstva i potrebe za osvetom.

Dodatni je problem ovog govora što ukazuje na to da kandidat Vučić, nastojeći šarmirati potencijalne birače, pretpostavlja kako su upravo ovakve riječi ono što većina glasača želi čuti. I vjerojatno je u pravu.

Moglo bi još mnogo proći prije nego srpski narod otkrije “čarobni napitak” koji daje hrabrost i snagu potrebne za napuštanje lažnih sjećanja i suočavanje s mračnim istinama o počinjenim zločinima i genocidu bez da ih pokušavaju opravdati Jasenovcem i ostalim zločinima koji su zaista učinjeni srpskom narodu. Tada bi umjesto ratnih zločinaca, kao svoje heroje, mogli početi slaviti istinske junake, one koji su u najmračnijim vremenima ostali veliki i časni ljudi, poput generala Jovana Divjaka.

Male šanse za Srbiju

Obzirom na skore predsjedničke izbore i predizborne govore kojima sadašnji predsjednik, ali i svi ostali kandidati pokušavaju pridobiti glasače, čini se da su politički kapaciteti Srbije da izađe iz ovog narativa trenutno ekstremno mali, a posljedice neizbježne.

Vlastite građane drže odsječenima od ostatka Europe, sluđenima do te mjere da jedini misle kako ruska vojska zaista oslobađa i denacificira Ukrajinu pružajući Putinu veću podršku no što ju ima među samim Rusima.

Problem je to i za građane okolnih zemalja, od Crne Gore i Kosova do Bosne i Hercegovine. Sve njih već dvadeset i sedam godina drže u stalnom osjećaju tjeskobe kontinuiranim prijetnjama novim zločinima i mogućnošću izbijanja novog rata.

Ne bi li govor poput ovoga, morao na neki način biti kažnjiv? Ako ne drugačije, ono rezultatom predsjedničkih izbora. No, to zvuči kao vrlo nerealno očekivanje iako su posljedice, prije svega za sam srpski narod, gotovo nesagledive.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera