Kako je Putin pobrkao računice američkih stratega?
Washington se nije ustručavao upuštati u vojne sukobe i napadati zemlje, bilo na Balkanu, Bliskom istoku, Srednjoj Americi i Africi, ne bojeći se reakcije bilo koje od velikih konkurentskih sila.
Ruska invazija na Ukrajinu izazvala je veliki problem za kreatore američke sigurnosne strategije koji su se planirali suprotstaviti jednoj strategiji, a to je uspon Kine.
Od kraja hladnog rata prije četrdeset godina, Washington je dominirao globalnom geostrateškom arenom, a njegov politički i vojni utjecaj proširio se na sve dijelove svijeta. Washington se nije ustručavao upuštati u vojne sukobe i napadati zemlje, bilo na Balkanu, Bliskom istoku, Srednjoj Americi i Africi, ne bojeći se reakcije bilo koje od velikih konkurentskih sila. Washington se, bez obzira na postojanje rezerviranosti i izuzetaka, zalagao za jačanje demokratije diljem svijeta i širio Sjevernoatlantski savez (NATO) na istok.
Otkako je predsjednik Xi Jinping prije deset godina došao na vlast u Kini, američka elita je počela obraćati pažnju na širenje kineske moći, koja više nije bila trgovinsko-industrijska, već se snažno proširila na vojne i tehnološke aspekte.
Mreža novih saveznika
Čim je došao na vlast, Joe Biden je počeo formirati mrežu novih saveza koji okružuju Kinu s ciljem suprotstavljanja njenoj rastućoj moći u indo-pacifičkoj regiji. Kao rezultat toga, uspostavljen je savez AUKUS s Australijom i Britanijom, te QUAD s Japanom, Australijom i Indijom.
Tokom posljednje dvije decenije, američki dokumenti o nacionalnoj sigurnosti ukazuju na značajnu eskalaciju prijetnji iz Kine i neke manje rizike od Rusije. Dokument “Privremene strateške smjernice za strategiju nacionalne sigurnosti”, koji je Bidenova administracija izdala prošlog marta, samo dvaput je spomenuo Rusiju kao suparničku silu koja predstavlja izazov za Sjedinjene Američke Države. Kina se u tom dokumentu spominje 15 puta, a sve u kontekstu potrebe da se izvrše pripreme za suočavanje s prijetnjama koje predstavlja ta država, jer je postala jedini rival sposoban kombinirati ekonomsku, diplomatsku, vojnu i tehnološku moć te prkositi američkim sposobnostima.
Zbog svega navedenog, Peking i Moskva su se zbližili posljednjih godina, velikim dijelom zbog sličnih zabrinutosti oko mreže američkih vojnih saveza neposredno u blizini njihovih granica. Prošlog mjeseca su kineski i ruski predsjednici potpisali izjavu u Pekingu u kojoj su svoje sve tješnje partnerstvo opisali kao “bez granica”.
Utjecaj globalizacije na trgovinu i međusobna zavisnost država zakomplicirali su međunarodne saveze koji su vojne prirode. Dok se Rusija smatra glavnim dobavljačem energenata za Zapadnu Evropu, Kina je trgovinski partner broj jedan za Sjedinjene Američke Države i Evropsku uniju.
Preoblikovanje evropskih sigurnosnih aranžmana
Decenijama je elita iz Washingtona gledala na Evropu kao na slobodan i prosperitetan kontinent koji živi u miru, uprkos određenim zabrinutostima u vezi s Rusijom, ali nije ni stigla pomisliti da bi mogla pokrenuti potpunu invaziju na jednu suverenu naciju, kao što je to sada slučaj.
Rusija je iskoristila usredotočenost Washingtona na suočavanje s prijetnjama koje predstavlja kineski uspon i učinila je ono što smatra potrebnim za preoblikovanje evropskih sigurnosnih aranžmana, unatoč američkim prigovorima i širokim zapadnim sankcijama.
Peking se slaže s Moskvom o potrebi da se preoblikuje svjetski poredak u njihovu korist. Iako njihovi odnosi ne dopiru do nivoa zvaničnog saveza, njihovo zajedničko neprijateljstvo prema američkoj viziji dovoljno je da koordinira njihove strateške poteze u suprotstavljanju onome što smatraju ”jednostranim američkim vojnim prednostima na račun sigurnosti drugih”.
Dakle, invazija na Ukrajinu predstavlja prvi veliki sukob koji u svojim reperkusijama odražava naznake trodimenzionalnog geostrateškog sistema, iako je Rusija ekonomski i finansijski slaba zemlja po standardima Kine i Amerike.
Ovaj novonastali poredak ostavlja Sjedinjene Američke Države da se natječu s dva suparnika istovremeno u geografski različitim dijelovima svijeta. Bidenova administracija se sada suočava s velikim odlukama o tome hoće li presložiti svoje prioritete, povećati svoju vojnu potrošnju, zahtijevati od saveznika da daju više doprinosa, rasporediti dodatne snage u inostranstvu i razviti raznolikije izvore energije kako bi se smanjila ovisnost Evrope o Moskvi.
‘Ponovno natjecanje velikih sila’
Stoga je američki sigurnosni establišment počeo primjećivati ono što je Pentagon 2015. nazvao ”ponovnim natjecanjem velikih sila” i prebacio fokus s globalnog rata protiv terorizma na ponovne pripreme za buduće sukobe. Američki ministar odbrane Lloyd Austin opisao je u više navrata Kinu kao “urgentan izazov”, dok se na Rusiju gledalo kao na manju opasnost dugoročno posmatrano.
Ova projekcija odgovara prioritetima predsjednika Bidena, čak i kada je obećao podršku demokratijama u svijetu. Povlačenje iz Afganistana i smanjenje vojne prisutnosti na Bliskom istoku predstavljali su početak trenda usmjerenog na resetiranje odnosa s Moskvom, kako bi se moglo usredotočiti na vojno, ekonomsko i tehnološko natjecanje s Kinom.
Kako bi ostvario taj cilj, Biden je u junu održao sastanak s Putinom s ciljem uspostavljanja onoga što je Bijela kuća opisala kao “stabilan i predvidljiv” odnos. Kako bi uspostavio kontrolu nad odnosima s Moskvom, Biden je pristao produžiti sporazum New START za pet godina, kojim se ograničava američko i rusko nuklearno oružje dalekog dometa.
S ruskom invazijom na Ukrajinu, Washington ponovno proživljava scenarij iz noćne more u kojem prisiljava svoju vojsku na rizik od iscrpljenosti ako bude prinuđena da se bori na dva ili više frontova (Evropa i Tajvan) u isto vrijeme.
Ukrajinska kriza je već potaknula Washington da premjesti više vojnika u Evropu i vjerojatno će ga potaknuti da preispita nivo izdataka za odbranu i veličinu svojih oružanih snaga. Pojedini analitičari smatraju da se era nuklearnih rezova bliži kraju, budući da mnogi glasovi u Pentagonu zagovaraju da nuklearni arsenal bude dovoljno velik da odvrati silno rusko nuklearno oružje i brzorastuće kineske nuklearne snage, koje nisu vezane nikakvim sporazumom o kontroli naoružanja.
Osim vojnih pitanja, ukrajinska kriza će ubrzati daljnje pucanje ekonomske globalizacije, još više od udarca s kojim se suočila vizija Washingtona zbog kriza u lancu opskrbe zbog izbijanja i širenja korona virusa te protekcionističkih tarifnih ratova. Nakon Putinove invazije na Ukrajinu, strahovi Kine su se pojačali da bi mogla postati sljedeća meta američkih i zapadnih sankcija s ciljem da se zaustavi njen uspon. Pojedini američki analitičari smatraju da se taj uspon treba zaustaviti sada kako ga Sjedinjene Američke Države i Zapad ne bi morali zaustavljati vojnim sredstvima u budućnosti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.