Vučić Srebrenicom krči put do pobjede

Bez obzira na taj strah i na nelogičnost napada, vlast u Srbiji se ubi da dokaže biračima kako opozicija želi da Srbiju i srpski narod prikaže kao genocidnu.

Pitanje genocida u Srebrenici postalo je neizostavno u izbornom inženjeringu Srpske napredne stranke i Aleksandra Vučića u Srbiji (EPA)

Pitanje genocida u Srebrenici postalo je neizostavno u izbornom inženjeringu Srpske napredne stranke i Aleksandra Vučića u Srbiji. Nema gostovanja opozicionih predstavnika, bilo u medijima ili u javnosti, a da ih instruisani sledbenici lika i dela srpskog predsednika ne priupitaju za njihov stav o tome da li je u Srebrenici bio ili nije bio genocid. Takvo pitanje se čak postavlja i kandidatima za gradonačelnika Beograda.

Naravno da se radi perfidnoj igri smišljenoj u naprednjačkoj marketinškoj kuhinji sa ciljem da se opozicioni kandidati „ogade“ srpskom biračkom telu i da se olakša pobeda vladajuće partije na predstojećim izborima. Nije više dovoljno biti strani plaćenik i domaći izdajnik. Kao što je opšte poznato, vlast u Srbiji, uključujući predsednika države, premijerke Ane Brnabić, ministarke i ministre, i predsednika Skupštine Srbije Ivice Dačića imaju jasan i nedvosmislen stav da se u Srebrenici nije desio genocid. Eventualno, prevale preko usana da se radilo o strašnom zločinu i onda onako površno iskažu svoje saosećanje za žrtve. To je najdalje dokle su spremni da idu, a neki poput Dačića, Aleksandra Vulina i sličnih – čak ni to. Njih, doduše, niko više i ne pita za stav o Srebrenici, jer takva pitanja postavljaju njihovi sledbenici u redovima novinara.

Kada je reč o opoziciji, postoji deo koji vaga, deo koji priznaje genocid u Srebrenici, ali i deo koji negira nikakav zločin u ovom bosanskohercegovačkom gradu. Prva dva dela su na meti naprednjačke marketing-strategije. Deo opozicije koji nema petlje da jasno i glasno prizna genocid, poziva se na Deklaraciju Skupštine Srbije od 30. marta 2010. godine. Deklaracija se poziva na presudu Međunarodnog suda pravde, kojom je utvrđeno da je u Srebrenici jula 1995. godine izvršen genocid, i u tekstu se osuđuje zločin na način utvrđen presudom pomenutog suda, bez pominjanja termina genocid. To je tada bio najveći mogući kompromis na koji je Srbija bila spremna. Niko je i nikada nije osporio.

Strah je ono što ukuje Vučića

Danas kada se neko od opozicije pozove na ovu skupštinsku Deklaraciju, odmah mu se pridoda nadimak – genocidaš. Pravo pitanje je, međutim, ako su Srpska napredna stranka i njen predsednik, premijerka, ministri i ministarka toliki protivnici te Deklaracije, zašto je za deset godina svoje vlasti nijednom nisu stavili na skupštinski dnevni red, poništili je i usvojili drugu. Ili ne smeju, ili se prećutno slažu sa njom. Odgovor je, verovatnije, ovo prvo, jer se Vučićeva vlast nikada nije jasno i glasno suprotstavila pritiscima sa Zapada. Strah je upravo ono što okuje Vučića i onemogućava ga da uradi ono za šta sede isuviše često prodaje.

Bez obzira na taj strah i na nelogičnost napada, vlast u Srbiji se ubi da dokaže biračima kako opozicija želi da Srbiju i srpski narod prikaže kao genocidnu, bez obzira što u pomenutoj Deklaraciji jasno stoji da se radi i individualnoj odgovornosti pojedinaca, a ne kompletnog naroda. Uostalom, u atmosferi kada vlast sebe prikazuje kao nekoga ko će ostvariti ideju o Srpskom svetu, povratku Kosova i jasnoj proruskoj podršci u ratu u Ukrajini, opozicija jedino što može da uradi i jeste da se pozove na tu Deklaraciju.

Srbija danas mnogo više liči na onu iz devedesetih godina prošlog veka. Doduše, znatno manja i bez jasnih spoljnopolitičkih opredeljenja. Ne može se ići u Evropsku uniju podrškom Rusiji i zavisnošću od Kine. To je i Vučić shvatio i uveliko se najavljuje zaokret posle 3. aprila kada će građani Srbije izaći na birališta.

U Srbiji danas nije normalno biti proevropski opredjeljen

U Srbiji danas nije normalno biti proevropski opredeljen. Ako pri tom to podrazumeva i podršku Ukrajini, kuku takvima. Reći da je u Srebrenici bio genocid, bolje da vas nema. I to jako dobro kapira predsednik Srbije koji je apdejtovao srpski nacionalizam i diktaturu iz tih devedesetih godina. Dok on glumi kulturnog i uglađenog političara koji se ne služi teškim rečima, nepregledni hor ispranih i napredno nabaždarenih umova ponavljaju mantru koja je sve prisutnija u Srbiji. Ponavljanjem iz dana u dan čitavog niza neistina, Vučićeva medijska kamarila šalje poruke koje samo jačaju i osnažuju taj lažni srpski patriotizam koji jedino dobro donosi onima koji su na vlasti.

I nije Srebrenica jedina priča putem koje Vučić omalovažava i gazi svoje političke protivnike. NATO je druga tema, a Kosovo treća. Bez obzira što u Srbiji nema puno političkih faktora koji vide Srbiju u NATO, Vučić ih uporno etiketira i stvara odijum u javnosti protiv njih. Kada je reč o Kosovu, vlast krivi opoziciju da je predala Kosovo zanemarujući 1999. godinu i to što je upravo ona potpisnik Briselskog sporazuma koji je „ukinuo“ Srbiju na Kosovu.

Pitanje Srebrenice je mnogo veliko pitanje da bi se sa njima zloupotrebljavala kampanja uoči izbora. Takve stvari su jednostavno nedopustive, ako ni zbog čega, ono barem zbog žrtava. Normalni političari se toga i pridržavaju. Oni željni opstanka na vlasti će učiniti sve, čak i gaziti po mrtvima, samo da bi sebi obezbedili još jedna mandat. Pričom o Srebrenici, vlast u Srbiji upravo to radi. Njihov opstanak na vlasti nema cenu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera