Rusija-Ukrajina: Ružne istine u vrijeme rata

Dok još jedan rat guta Evropu, bilo je prepušteno igraču skvoša da podsjeti svijet na nekoliko neugodnih istina.

Nakon pobjede na turniru u Engleskoj krajem prošle sedmice, egipatski prvak u skvošu, Ali Farag, primijetio je da su od Putinove invazije na Ukrajinu razne vrste obično povučenih tipova – uključujući sportiste koje su njihovi agenti obučili da šute iz straha od osude ili gubitka novca – su, začuđujuće, izašli iz ugodne šutnje kako bi osudili “ugnjetavanje” Ukrajinaca od strane veće i nemilosrdne okupacijske sile.

Doista, ove iznenada nesputane glasove pojačali su mnogi zapadni mediji koji, što je generalno uredničko pravilo, vjeruju da bi sportisti trebali šutjeti i igrati svoje smiješne igre, te prepustiti bolje opremljenim novinarima da nastave nama ostalima da drže predavanja o ozbiljnim stvarima poput rata i mira.

S obzirom na ovu novostečenu dozvolu da govori bez prizivanja općeg bijesa uznemirenog roja snishodljivih zapadnih pisara, Farag je rekao da je, baš kao što je ubijanje nevinih u Ukrajini neprihvatljivo, neoprostivo i 74-godišnje “ugnjetavanje” palestinskih nevinih.

Govoriti tu istinu, dodao je, ne uklapa se u zapadni “narativ” o tome kakvi su “ugnjetavani” ljudi vrijedni hvale, suosjećanja i pažnje i kakve druge vrste ljudi – koji su također trpjeli neljudske hirove velike, nemilosrdne okupatorske sile – nisu.

“Molim vas, imajte to na umu”, istaknuo je Farag.

Dobro rečeno, gospodine.

Osim ovog očitog licemjerja, izvještavanje o Putinovom ratu u Ukrajini od strane zapadnih medija ne samo da je otkrilo mučan niz licemjerja, već i ogromne slijepe tačke o osjetljivim temama koje, redovno, izazivaju histerične izljeve bijesa razmetljivog plemena lako uvrijeđenih i razljućenih novinara i političara.

Primjer A:

Zapadni kolumnisti i autori u posljednje vrijeme su zauzeti pokušavanjem da nadmaše jedni druge u uskrsavanju ukaljanog duha Winstona Churchilla kako bi zahtijevali da Putin, njegovi ludo bogati prijatelji i ne tako dobrostojeći Rusi plate iscrpljujuću cijenu za invaziju na Ukrajinu.

Ovih dana, preferirano ekonomsko oružje koje zagovara osvete željna konjica za tastaturama uključuje bojkot, sprečavanje investicija i nametanje sankcija bilo čemu ili bilo kome označenom oznakom napravljeno-u-Rusiji.

Možda se, poput mene, sjećate kada je konjica s tastaturama oklevetala bilo koga, bilo gdje, ko je, u bilo kojem trenutku, predložio korištenje istog ekonomskog oružja za odupiranje aparthejdu napravljenom u Izraelu kao “antisemite” koji za cilj imaju uništenje male uspješne zemlje.

Irska autorica Sally Rooney okusila je klišejski prut ovih licemjera krajem prošle godine nakon što je počinila “antisemitski” grijeh odlučivši da izraelski izdavač ne prevede njen novi roman na hebrejski kao malu gestu sloge s okupiranim Palestincima.

Tada je BDS (bojkot, sprečavanje investiranja, sankcije) bio beskorisna, antisemitska uvreda. Danas je to moderni trend među novinarima i političarima koji su taj pokret nekoć osuđivali poput ludih hijena.

Primjer B:

Pohvalno je i pomalo zbunjujuće vidjeti kanadskog premijera Justina Trudeaua kako otvara kanadska vrata kako bi dočekao – bez oklijevanja ili birokratskih prepreka – legiju Ukrajinaca koji su bili meta Putinovim mecima i bombama.

U Trudeauovoj ciničnoj računici, ova neophodna humanitarna gesta može potaknuti i političku dividendu.

Kanada je dom velike ukrajinske dijaspore. Posljednji popis stanovništva otkrio je da više od 1,3 miliona Kanađana ukrajinskog porijekla Kanadu naziva ‘našim domom’.

U grubom političkom vokabularu, taj veliki broj znači veliki utjecaj.

Nažalost, isti popis pokazuje da nešto više od 44.000 Kanađana ima palestinsko porijeklo.

U grubom političkom vokabularu, taj mali broj znači mali utjecaj.

Posljednja brojka, mislim, na neki način objašnjava Trudeauovo sramotno odustajanje od njegove podrške – dok je bio vođa opozicije – da pomogne da se samo stotinu od hiljada palestinske djece ozlijeđene izraelskim mecima i bombama dovede u Kanadu po ljekarsku njegu.

Kao premijer, Trudeau nije odgovorio na opetovane molbe koje je javno i privatno iznio kandidat za Nobelovu nagradu za mir i palestinsko-kanadski ljekar dr. Izzeldin Abuelaish da konačno održi svoje obećanje.

Pristojnost i ljudskost zahtijevaju pružanje sigurnog utočišta palestinskoj djeci i njihovim porodicama kojim je ono očajnički potrebno.

Jasno je da za Trudeaua povrijeđena palestinska djeca nisu vrijedna pružanja skloništa, ali povrijeđena ukrajinska djeca jesu.

Primjer C:

Pretpostavljam da je ružna skrivena struja koja pokreće Trudeauovo odbijanje pomoći za stotinu palestinske djece to što on ne želi da ga medijski establišment optužuje da nudi pomoć palestinskim “teroristima” koji tu unakaženu djecu koriste kao “ljudski štit”.

Većina zapadnih medija i tupih političara poput Trudeaua pridržava se ove tvrdoglave, pojednostavljene jednačine: Palestinci + Hamas = teroristi.

De facto: Svi Palestinci su antisemiti koji žele nasilno brisanje Izraela.

Ovo je, naravno, odvratno, ali sebično izvrtanje.

To je slično, bojim se, opisivanju svih Ukrajinaca kao pluralista koji vole demokratiju, kao što su nedavno bili skloni činiti novinari i političari s amnezijom.

Svatko ko iznese ovu nemilosrdnu tvrdnju mora, u pravom trenutku, biti označen kao Putinov apologet ili marioneta.

Ipak, trebalo bi biti moguće, čak i tokom ovih užasnih vremena ispunjenih, kakva jesu, jadom i smrću, osporiti prevladavajuće stajalište da je Ukrajina ljupka demokratska oaza koja zahtijeva da se zlokobnija historija zemlje izbaci iz vida ili razmatranja od strane novinara i političara koji su postali revizionisti.

U žurbi da pokažu nepokolebljivu solidarnost s opkoljenim Ukrajincima, kolumne poput onih koje je 2018. objavio Reuters i 2019. The Nation u kojima se detaljno opisuje paučinasta mreža očito fašističkih grupa i osoba koje su “prodrle” u ukrajinsku vojsku, policiju, vladu i birokratiju “i koji su se zalagali za transformaciju Ukrajine u centar za transnacionalnu supremaciju” su, uglavnom, nestale.

Isto tako su nestale i priče o užasnim ukrajinskim pogromima Jevreja tokom Drugog svjetskog rata i mnogo novijim i uznemirujućim izrazima antisemitizma s tiki-bakljama i skandiranjem “Jevreji napolje”, nacističkim pozdravima i nepismenim poricanjima holokausta.

Desničarske milicije

Godine 2014, kada je Putinovo zauzimanje Krima razotkrilo oronulo stanje ukrajinske vojske, virulentne krajnje desničarske milicije poput Puka Azov “uključile su se u žestoke borbe, odbijajući separatiste koje podržava Rusija, dok se redovna ukrajinska vojska pregrupirala”. Nakon što su ove grupe uspjele potisnuti separatiste koje je podržavala Rusija iz strateških gradova poput Mariupolja, ne samo da su postigle široki legitimitet, već su i dobile velike pohvale ukrajinske vlade.

“Ovo su naši najbolji ratnici”, navodno je rekao tadašnji predsjednik Petro Porošenko na ceremoniji dodjele nagrada, “naši najbolji dobrovoljci.”

Određeni broj tih milicija na kraju je apsorbiran u ukrajinsku vojsku. U međuvremenu, druge ultranacionalističke grupe radije su djelovale nezavisno, privlačeći istomišljenike fašiste kroz ljetne kampove za mlade, koji su nastavili nekažnjeno napadati sastanke gradskih vijeća, Rome, LGBT događaje, antirasističke i ekološke aktiviste i feministice.

Nekoliko komentatora je tvrdilo da su s vremenom ukrajinske neonacističke milicije svedene na “mali broj s ekstremnim stavovima”.

Drugi se nisu složili, tvrdeći da previše Ukrajinaca “i dalje gleda na milicije sa zahvalnošću i divljenjem” i dijeli njihovu “netolerantnu i neliberalnu ideologiju”.

Godine 2012, krajnje desna stranka Svoboda svoj je prethodni izborni pomak na regionalnim izborima pretočila u 38 mjesta u ukrajinskom saveznom parlamentu nakon što je osigurala dva miliona glasova, ili nešto više od 10 posto glasova građana.

Istina je da je u godinama nakon toga privlačnost stranke jenjavala. No, jedan je promatrač napisao: “ovaj argument je pomalo diverzija. Prijatelje Ukrajine ne bi trebali brinuti izborni izgledi ekstremista, već nespremnost ili nesposobnost države da se suoči s nasilnim grupama i okonča njihovu nekažnjivost.”

Godine 2014, suočena s ruskom agresijom, ukrajinska država otvoreno je prigrlila sve koji su bili spremni boriti se, uključujući neonaciste. Danas su u Ukrajini ponovno svi pozvani na spremnost – takoreći – da odbiju Putinove imperijalne namjere. A neki od tih ukrajinskih branitelja su odbojni koliko god je to moguće zamisliti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.