Čije je nebo nad Ukrajinom?

Sumorne prognoze kako svijet poslije završetka pandemije više neće biti isti u potpunosti su se obistinile. Bilo je dovoljno da predsjednik Ruske Federacije Vladimir Vladimirovič Putin najprije prizna nezavisnost samoproglašenih republika Donjeck i Lugansk na tlu Ukrajine i da Njemačka zbog toga već sutradan odustane od snabdijevanja preko plinovoda “Nord Stream 2”, pa da ruske trupe prijeđu ukrajinsku granicu i začas tenkovima opkole najveće gradove uključujući i Kijev.

Sada već tronedjeljno ratovanje koje kao i uvijek donosi ogromna razaranja gradova i uništenja velikog broja ljudskih života pored brojnih geostrateških i geopolitičkih pitanja otvara i jedno koje najbolje ilustrira pravo stanje na terenu od kojeg će vjerovatno zavisiti i ishod ruskog neslavnog pohoda na zapadne komšije. To pitanje glasi: čije je nebo nad Ukrajinom?

Samo tenkovi, zahvaljujući za Putina neočekivanom otporu Ukrajinaca, nisu dovoljni pa su ubrzo u raketiranju angažovani ruski “migovi” i “suhoji”. Dronove i druge bespilotne letilice da ne spominjemo. Ne treba biti vojni strateg pa zaključiti kako će oni koji budu kontrolirali nebo dobiti i rat na kopnu.

Pandemija uvod u novu podjelu svijeta?

Pandemija je u potpunosti ogolila sliku svijeta besramno podijeljenog na one koji ne znaju šta će s parama i one koji jedva sastavljaju kraj s krajem ili bukvalno umiru od gladi.

Mnogi su po ko zna koji put zaboravili na solidarnost, jednakost i slobodu kao temeljne vrijednosti i Zapada i Istoka, a međunarodno pravo uglavnom je ostalo mrtvo slovo na papiru, dok su sebičluk, pohlepa i izigravanje svih moralnih društvenih normi postali obrazac pogotovo u primjeni zajedničkih mjera za borbu protiv utihnule pandemije, ali i osudi Putinove invazije na Ukrajinu. Činjenica da ruski blitzkrieg nije uspio, međutim, još nije odagnala strijepnje i strahove gdje bi se moćna armada sa istoka mogla zaustaviti.

Uzalud ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski svakodnevno moli Zapad (čitaj: NATO) da mu da avione kako bi zaštitio zračni prostor iznad svoje zemlje i, vjerovatno, barem usporio ruska napredovanja na kopnu i na Crnom moru, odnosno opkoljavanje Ukrajine sa tri strane, te spriječio svakodnevno bombardiranje u kojem stradaju hiljade ljudi bili oni vojnici ili civili. Putin neprestano upozorava kako bi svako korištenje aerodroma okolnih zemalja automatski svaku od njih uvuklo u rat i učinilo te zemlje neprijateljima Rusije.

Iako ima, istina rijetkih, glasova kako se zapadni avioni mogu uključiti u sukob bez da ijedna nova zemlja bude uvučena u rat, ostaje gorak osjećaj da nebranjeno nebo nad Ukrajinom i dalje kontrolira agresorska ruska strana čiji su propagandisti objavili kako je uništeno 95 odsto ukrajinske protivvazdušne odbrane.

U među vremenu Zapad izbjegava donijeti odluku o zabrani letenja nad Ukrajinom kao jednom od mogućih rješenja, svjestan kako bi to mogao biti direktan povod za izbijanje novog svjetskog rata.

Epizoda s poljskim ‘migovima’

O tome najbolje svjedoči epizoda s eskadrilom od 28 poljskih “migova 29”, stacioniranih u Poljskoj, u američkoj bazi u blizini ukrajinske granice. Poslije više apela Kijeva na zapadne i susjedne zemlje da joj pošalju borbene avione i uvedu zonu zabrane letenja iznad Ukrajine, kao hladan tuš za Ukrajince stigla je izjava poljskog predsjednika Andržeja Dude:

“Poljska je spremna djelovati, ali samo u okviru NATO-a.”

Samo dan ranije, u Kijev su stizale vijesti kako je Poljska spremna rasporediti sve svoje avione MIG-29 u zračnu bazu Ramstein u Njemačkoj i staviti ih na raspolaganje SAD-u, pozivajući pritom i druge članice NATO-a da urade isto.

Međutim, SAD je odbacio takvu ponudu nazvavši je “neodrživom”.

Kako je objašnjeno, Washington ne želi da ti avioni u Ukrajinu polete iz američkih baza, pa su i Poljaci smanjili svoj entuzijazam objašnjavajući kako “Poljska mora najprije uzeti u obzir svoju sigurnost”, obrazlažući kako ta zemlja ne može biti jedina članica NATO-a koja će preuzeti rizik, a da druge članice na neki način ne podijele taj rizik s Poljskom.

Usput, MIG-29 je tip borbenog aviona napravljen u Sovjetskom Savezu, a kako ukrajinska vojska već koristi letilice ruske proizvodnje, to je najbolji izbor za ukrajinske pilote koji znaju kako njima upravljati.

Vojni stručnjaci navode da bi obuka pilota za upravljanje borbenim avionima proizvedenim u SAD-u mogla potrajati godinama, uz različite načine njihovog održavanja.

Pogrešne procjene NATO-a i Moskve

Poslije tri nedjelje ratovanja ne može biti zadovoljan ni pokretač “vojne operacije” za “denacifikaciju i demilitarizaciju Ukrajine”, kako njemu bliski mediji nazivaju invaziju na Ukrajinu, Putin koji zasad ne odustaje od svog plana da pokori Ukrajinu i, sasvim paradoksalno, svoje trupe razmjesti tik uz susjedne države, sve odreda članice NATO-a.

Očekivanja kako će bar polovina Ukrajinaca dočekati ruske trupe kao “oslobodioce” očigledno su se izjalovile, pa je više nego suvislo pitanje kako su ruske obavještajne strukture previdjele pravo raspoloženje lokalnog stanovništva na terenu.

U takvoj situaciji, Putin je najprije posegnuo za čečenskim borcima Ramzana Kadirova, a potom i dobrovoljcima sa Bliskog istoka, uglavnom Sirijcima, kao pojačanju svojih trupa u kopnenim pohodima.

Mnogi se analitičari iz cijelog svijeta sada pitaju šta se događa u Putinoj glavi, plašeći se njegovih ranijih eksplicitnih izjava kako Moskva neće odustati od želje za političkom i ekonomskom dominacijom nad teritorijom nekadašnjeg Sovjetskog Saveza. Sa zaključkom kako bi u tom slučaju novi sukob svjetskih razmjera bilo nemoguće spriječiti.

Naknadna pamet nekih ranijih lidera NATO-a (npr. Andersa Fogh Rasmussena, bivšeg generalnog selretara tog saveza), kako je alijansa morala oštrije reagovati još prilikom ruske vojne intervencije u Gruziji ili prilikom aneksije Krima, te događajima u Donbasu na istoku Ukrajine, sada izgleda kao posipanje pepelom po glavi.

Ni Rasmussen, ali ni Joe Biden i drugi zapadnoevropski lideri, međutim, neće rado govoriti o doktrini regionalnih sukoba od kojih imaju koristi ne samo oni nego i Moskva – dok su pod kontrolom velikih, pogotovo ako su u sukob involvirani i neki od velikih, a uvijek jesu, kao što je u ovom slučaju Ruska Federacija direktno, a NATO indirektno.

Oni se uglavnom plaše od prelijevanja sukoba u druge zemlje koje potpadaju u “njihove interesne zone”.

Je li Balkan dovoljno daleko

Drugi važan faktor koji su previdjele Putinove obavještajne službe, a koji itekako može uticati na ubrzanje pregovora o prekidu ratnih dejstava, jest skoro stoprocentno jedinstvo zemalja Evropske unije u osudi agresije. Zemlje Višegradske grupe koje se posljednjih godina i nisu držale postulata i vrijednosti Unije zdušno su podržale sve inicijative Brisela i preuzele brigu o izbjeglicama iz Ukrajine, uglavnom žena i djece, kojih već sada ima bezmalo tri miliona.

U medijima, ne računajući one koji i ne kriju svoje propagandističke namjere, čak i onima koji se smatraju ozbiljnima, sve učestalije se pojavljuju spekulacije kako bi ruskom predsjedniku, navodno, sada odgovaralo otvaranje novog fronta i to možda na mekom trbuhu Evrope, na Balkanskom poluostrvu, gdje još nisu zaliječene rane ni od ratova devedesetih.

Iako se većina građana u novonastalim državama na Balkanu, od koji su neke i članice NATO-a, nada da je rat u Ukrajini dovoljno daleko, bilo bi sasvim pogrešno misliti kako onih koji bi ponovo jurišali na komšije – ima. Sretna je okolnost što su u manjini i što je Srbija, naprimjer, proglasila vojnu neutralnost.

Šta bi se desilo ukoliko bi, naprimjer, Kosovo postalo članica NATO-a, odnosno kako bi na to reagovao Beograd, svakako bi spadalo u domen nagađanja.

Uostalom, kao i kada bi, naprimjer, Banjaluka svoje brojne najave otcjepljenja entiteta Republika Srpska, zaista sprovela u praksi. Što se tiče Bosne i Hercegovine važno je spomenuti da je u krajnjoj instanci za sprovođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma zadužen NATO, što se često zaboravlja ili se namjerno prešućuje.

Gradi li se novi Berlinski zid

Ali, vratimo se Ukrajini i njenom nebu. Za razliku od Balkana gdje su velike sile navodno spriječile širenje sukoba famoznim embargom na oružje, Ukrajina uživa nepodijeljenu podršku Zapada s obje strane okeana odakle stiže sva moguća logistiku, od oružja, municije i hrane do teških sankcija protiv Rusije, kakve do sada svijet nije vidio.

Nebo nad Ukrajinom kao suverenom zemljom i članicom Ujedinjenih naroda sada je pod kontrolom Rusa. Kako sada stvari stoje, tako će i ostati dok ne dođe do direktnih pregovora Putina i Zelenskog. Jedina dobra stvar za sada je više puta ponovljen stav Zelenskog kako bi poslije svega Ukrajina mogla ostati vojno neutralna zemlja iako se godinama pripremala za ulazak u NATO upravo da bi izbjegla ovo što ju je snašlo.

S druge strane, malo je vjerovatno da će Putin odustati od komadanja ukrajinske zemlje. O tome, koliko god rat bude trajao, na kraju će opet odlučivati on i lideri sa Zapada. Kao i o tome kada i kuda će biti povučene linije interesnih zona odnosno novog “Berlinskog zida” koji će u tom slučaju vjerovatno biti strašniji od nekadašnje “gvozdene zavjese”.

Je li poslije svega moguće vratiti stvari na početak i nebo nad Ukrajinom ostaviti Ukrajincima?

Teško, ali ne i nemoguće. Za Ukrajinu bi sada bilo važno da Peking, koga je Putin u strahu da ne ostane zaglavljen u ukrajinskom blatu, nedavno takođe pozvao upomoć – ustane uzdržan.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.