Putinova ‘mačo doktrina’ i smrtonosni udar na ‘voljenu’ Ukrajinu

Vladimir Putin će učiniti da mislite kako on nije želio ovaj rat; kako mu je on nametnut. On je učinio nemoguće da izbjegne invaziju na svoju voljenu Ukrajinu, ali postoje stvari koje ni supersnažni, super strpljivi lider ne može izdržati. Ruski predsjednik odavno upozorava da Ukrajina pripada Rusiji; ako je ona ne može imati, onda ne može ni niko drugi.

Avaj, niko nije slušao. Niti on, niti Rusija nisu dobili poštovanje koje su zaslužili, a to je bilo naprosto neprihvatljivo i krajnje razljučujuće za ovog mačo modernog cara. Kad kažem mačo, ne aludiram na Putinovo plivanje u ledenoj vodi, džudo borbe i jahanje golih prsa, već na njegovu prirodnu asertivnost, spremnost i riješenost da koristi rusku vojnu moć da unaprijedi ruski interes.

Zapadnjačka odskočna daska protiv Rusije

Putin je tokom godina jasno stavio do znanja svoje stavove, upozoravajući Zapad da okonča svoj geopolitički avanturizam i da se drži podalje od ruske sfere utjecaja; da prestane s Ukrajinom, ali bez uspjeha. Nekarakteristično za bivšeg agenta KGB-a, Putinov zloglasni govor uoči invazije na Ukrajinu bio je posebno emotivan, ogorčen i ljutit. Zapad ga je prisilio na to i on nije imao izbora već da djeluje prije nego što bude prekasno.

Putin je mogao podnijeti razočaranje i ljubomoru, ali ne i izdaju; Rusija naprosto nije mogla živjeti sa sramotnim nevjerstvom Kijeva. Ne nakon 300-godišnjeg partnerstva, ne nakon svega što je Moskva uradila za Ukrajinu, zaduživši je teritorijom, novcem i prestižom. Još gore, Ukrajina se pretvorila u zapadnjačku “odskočnu dasku protiv Rusije“. Za Putina ukrajinska dvoličnost, prisnost između ruske srodne duše i njenog zakletog neprijatelja nije samo vulgarna, već i opsna po rusku nacionalnu sigurnost.

Iako se pomirio s ukrajinskom željom za odvajanjem i uz negodovanje prihvatio zajedničko starateljstvo nad blizancima, Luganskom i Donjeckom, 2014. godine, on je vjerovao da je Kijev nastavio zlostavljati istočne pokrajine u narednih osam godina, pružajući mu izgovor da intervenira. Najnovija ruska doktrina kojoj je kumovao posvećena je zaštiti svih Rusa, uključujući 25 miliona koji su ostavljeni izvan ruskih granica nakon raspada Sovjetskog saveza, a posebno 12 miliona Rusa u Ukrajini.

Ništa od ovog nas ne bi trebalo iznenaditi

S tim ciljem, i kako ne bi ostavio prostora za sumnju, Putin je naredio da izda 720.000 pasoša po brzom postupku za ruske separatiste u istočnoj Ukrajini, dajući sebi moralno i nacionalno opravdanje da intervenira, kao što je uradio i na Krimu 2014. godine. I tako je i uradio. Opet. Ali, ništa od ovog nas ne bi trebalo iznenaditi.

Nakon što je završio Hladni rat i prije nego što je Putin došao na vlast, Rusija je predvidjela dva tipa geopolitičkih izazova: strateške prijetnje, prvenstveno sa Zapada, i neposredne opasnosti od međudržavnih i unutardržavnih sukoba među nedavno otcijepljenim državama koje su sačinjavale Sovjetski savez. Veći dio 1990-ih Moskva je uključivala Washington da upravlja novim izazovima, koordinirala demokratske reforme, čak je razmatrala i pridruživanje Evropskoj uniji i NATO-u.

Ali, nijedno nije izgledalo srdačno, pa čak ni najmanje zainteresirano. NATO je želio da Rusija bude slaba i suzbijena i nastavio je širiti svoje članstvo prema istoku na račun Rusije. To nije bio prvi put da je NATO prekorio Moskvu. Prema Putinu, NATO je odbio rusku ponudu da se pridruži ovoj organizaciji nakon Drugog svjetskog rata, prisilivši SSSR da oformi svoj, Varšavski pakt. Zanimljivo, Putin je priznao da su napadi Varšavskog pakta na Mađarsku 1956. i Čehoslovačku 1968. godine bile velike greške, koje su proizvele rusofobiju kojoj svjedočimo danas u istočnoj Evropi.

Obećao da će ‘poštovati’ ukrajinske želje

Dakle, kada se Putin čuveno brinuo zbog raspada Sovjetskog saveza, kao “velike katastrofe 20. stoljeća“, nije želio njegov preporod. Prije, kao i brojni Rusi, žalio je zbog ruskih isplata i pada. Čak je i na Zapadu omiljeni ruski disident Aleksej Navaljni podržao rusko pripajanje Krima. Od tada je Putin obećao da će potpuno obnoviti rusku historijsku slavu u bivšim republikama SSSR-a, zapravo je napravio velike prodore u većini, uključujući najnoviji u Kazahstanu.

Alibez Ukrajine, “rodnog mjesta ruske nacije“, ruska čast nikada ne bi mogla biti obnovljena. S Ukrajinom Putin bi mogao učiniti Rusiju ponovo velikom. Ukratko, sve je ovisilo o Ukrajini. Pokušao je s blagim, diplomatskim pristupom i čak obećao da će “poštovati“ ukrajinske želje, ali prisila i prijetnja silom su uvijek vrebale u pozadini. Kada se Ukrajina odbila pridružiti ruskoj sferi utjecaja kao Bjelorusija, Putin je insistirao dosta odlučno da mora postati neutralna tampon država, čak i demilitarizirana država. Kao i u svim razvodima, ovo neslaganje o uslovima zvanične separacije moralo je imati negativne posljedice u domovini i šire, a u slučaju ovog mačo muškarca, moralo je postati ružno.

Kada je Ukrajina ponovo potvrdila svoje suvereno pravo da pozove koga hoće na ruski prag, Putin je reagirao s osvetom, uskrativši joj suverenitet. Ruski lider je iskoristio svaki trik u vašingtonskom priručniku da opravda invaziju, optuživši Kijev da je počinio genocid i da želi razviti nuklearno oružje. Ali, propaganda na stranu, naprosto je želio držati Rusiju unutar, a SAD izvan Ukrajine.

Ruska Federacija nije Sovjetski savez

Putin vjeruje da je Rusija rođena da bude velika sila; s obzirom da je bila imperija prije nego što je postala nacija. Ali, danas je takva veličina moguća tek nakon vraćanja “Male Rusije” (moderne Ukrajine) i “Bijele Rusije“ (Bjelorusije). On, također, vjeruje da historijski moćne nacije, poput Rusije, Kine i SAD-a, imaju pravo, ako ne i dužnost, vladati nad regijama i zajedno vladati nad svijetom.

S tim ciljem “Putinova doktrina“ je posvećena širenju ruske vojne moći i njenim korištenju u odbrani ruskih i interesa njenih saveznika kako bi potaknuli Zapad, još jednom, da prepozna status Moskve kao supersile, kako riječima, tako i djelima.

Ali, opet, Ruska Federacija nije Sovjetski savez; nedostaju joj vojna snaga, ideološka misija i geopolitički utjecaj svog prethodnika. Ruska ekonomija je manja od čak srednje zapadne ekonomije poput Italije. I, da Putin ne zaboravi, moćni Sovjetski savez izgubio je od Zapada ne zbog manjka nuklearnog oružja i utvara, već prije zbog svog mračnog modela i slabe ekonomije, koja je učinila nemogućim da se takmiči ili ostane u igri. Zato bi se Putinova ukrajinska avantura mogla pokazati razornom za Rusiju, uzimajući u obzir ogromne sankcije i skupu okupaciju. Za razliku od njegovih prethodnih malih ratova u Čečeniji, Gruziji i Siriji, ovaj bi se mogao pokazati nesmotrenim.

Prestati prijetiti i početi smisleno govoriti

Ruski lider je možda potcijenio “pametnu moć“ Zapada i njegovu sposobnost da uzrokuje veliki bol kroz finansijska, diplomatska i druga sredstva. Zapadno raspoređivanje svog ogromnog korporativnog arsenala protiv svih sfera ruskog života je zapanjujuće, bilo u bankarstvu, tehnologiji, proizvodnji, komunikaciji, transportu, čak i zabavi. Putin je možda potcijenio ukrajinsku strast za nezavisnošću i spremnost da se odupru ruskoj hegemoniji. Od početka invazije predsjednik Volodimir Zelenski usavršio je čin David protiv Golijata, vješto odašiljući sliku ranjivosti i heroizma.

Ako Washington i Kijev uspiju u pretvaranju Ukrajine u ruski drugi Afganistan, Putinova doktrina bi mogla od mačo postati sadistička prije nego što se pretvori u krajnju katastrofu za sve uključene. Nikada nije kasno da se prestane s borbama i počne ozbiljnije i iskrenije pričati o budućim odnosima. Sada, kada je Putin konačno privukao pažnju svijeta, treba prestati prijetiti i početi smisleno govoriti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.