Zašto ustavne promjene ne mogu donijeti nezavisno sudstvo?

Šta nam o nezavisnosti trećeg stuba vlasti govore slučajevi ostavke predsjednice norveškog parlamenta Eve Kristen Hansen, američkog predsjednika Joea Bidena o obaveznom cijepljenju ili protjerivanja Novaka Đokovića iz Australije? Kakve to veze, na kraju, ima sa referendumom u Srbiji o izmjenama Ustava kako bi se upravo sudijama i tužiocima osigurao nezavisni položaj u odnosu na izvršnu i zakonodavnu vlast? Otkud toliko otpora opozicije i dijela javnosti prema promjenama koje su podržali i Evropa i Amerika?

U dobro organizovanim društvima, kakva su uglavnom ona na Zapadu, dosljedno se primjenjuju pravila kada je nezavisno sudstvo u pitanju. Izuzetaka skoro da i nema. Zbog toga je nedavno predsjednica norveškog Parlamenta Eva Kristin Hansen odmah podnijela ostavku nakon što je okrivljena da je koristila službeni smještaj u Oslu za koji se pretpostavlja da nije imala pravo. Dogodilo se to samo mjesec poslije njenog izbora za predsjednicu Parlamenta, koja je druga najviša funkciju u Norveškoj, kada je ovoj političarki policija saopštila da je protiv nje otvorena istraga.

Ministri odmahuju rukom, tužioci se ‘prave mrtvim’

“Neodrživo je da Parlament ima predsjednika koji je pod istragom“, rekla je ona  medijima, svjesna kako joj grijeh na sudu neće i ne može biti oprošten. Grijeh se sastoji u sljedećem: dok je bila poslanica nastavila je koristiti službeni stan u Oslu i poslije 2014. godine, kada je sa suprugom kupila kuću u Skiju, mjestu tridesetak kilometara od glavnog grada. Propis, međutim, nalaže da samo poslanici koji stanuju dalje od 40 kilometara od Osla imaju pravo na smještaj. A Eva Kristin Hansen je tek 2017. godine prijavila promjenu adrese.

Iz balkanske perspektive slučaj djeluje potpuno nestvarno, jer se podrazumijeva da će visoki državni funkcioneri na javne prozivke zbog mnogo krupnijih malverzacija samo odmahnuti rukom, dok će se javni tužilac “praviti mrtvim”. Čak i u situacijama kada ministar na pitanje otkud mu novac za kupovinu skupocjenog stana odgovori kako mu je stan kupila tetka iz Kanade. Ili kad jedan drugi ministar na pitanje otkud mu 24 stana u Bugarskoj, onaj isti kome je Univerzitet u Beogradu utvrdio kako je plagirao doktorat, prosto odmahne rukom.

Drugi je primjer možda još ilustrativniji i dolazi s one strane okeana, iz zemlje koja služi za primjer predsjedničkog političkog sistema. Federalni sud je suspendirao decembarsku uredbu predsjednika Joea Bidena o obaveznoj vakcinaciji radnika u kompanijama sa više od 100 zaposlenih.U obrazloženju je navedeno kako je potrebno više vremena da se “ispitaju potencijalni ozbiljni ustavni problemi“. Biden je tražio da kompanije sa više od 100 radnika moraju zahtijvati od zaposlenih da se cijepe ili da se u suprotnom svake nedjelje testiraju na COVID-19 i obavezno nose maske na radnim mjestima. Za nepoštovanje tog pravila bile su predviđene visoke novčane kazne.

Kako je Novak postao žrtva australskih izbora

Sud mora biti stariji i od pojedinca u čijim je rukama koncentrisana ogromna vlast i moć. Ni tu nije ništa sporno. Sporno je ono što se u teoriji i praksi naziva političkom voljom, koju je teško sprovesti u podijeljenim društvima kakvo je sve više i američko. Uredbu predsjednika je posebno osporila država Teksas, u kojoj su na vlasti republikanci. Najmanje 26 američkih saveznih država, u kojima su na vlasti republikanci, podnijelo je tužbu protiv Bidenove administracije zbog uredbe o obaveznoj vakcinaciji radnika.

O trećem slučaju zna se skoro sve i nije ni isključivo sportski, niti samo politički presedan. Zato ćemo u slučaju država Australija vs. Novak Đoković samo podsjetiti da se ni u ovom slučaju sud nije obrukao. Pogotovo onaj Okružni iz države Viktorija, koji je omugućio da se Đoković iz hotelskog pritvora preseli na teniske terene. Nijedan zakon nije prekršen, zaključio je Anthony Kelly, i pored velikih pritisaka izvršne vlasti. Federalni sud je podlegao pritiscima iz kabineta Scota Morrisona i australskog premijera lično i donio odluku o otkazivanju vize srpskom teniseru, “iz zdravstvenih i sigurnosnih razloga te u javnom interesu”.

Koji član kojeg zakona je prekršen, o tome se ni sudije, ni ministri, ni premijer Morrison nisu izjašnjavali, ali je svakome ko se zalaže za nezavisni rad sudova bilo jasno kako je Đokovićevo mrcvarenje sa ulaznom vizom ponajviše, ako ne i isključivo, bilo povezano sa političkom kampanjom za predstojeće izbore, na kojima Morrison  želi obnoviti mandat. Je li se preračunao – saznaćemo već na proljeće. Sve što je trebalo da kaže bilo je da se vlada ne miješa u odluke suda. Kakve god one bile. Uradio je suprotno i njegova vlada zbog toga treba da padne.

Poslušnici u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti

Paralelno sa opisanim događajima, u Srbiji je polovinom januara upriličen referendum o izmjenama Ustava, koji su mnogi vidjeli i kao plebiscit o podršci predsjedniku Aleksandru Vučiću, odnosno generalnu probu uoči izbora najavljenih za 3. april. Na referendumsko pitanje da li ste za potvrđivanje Akta o promjeni Ustava Republike Srbije pozitivno je glasalo oko 60 odsto, dok je oko 40 odsto zaokružilo “ne“. Prethodno je ukinut census od 50 odsto glasača, pa činjenica da više od dvije trećine građana nije ni izašlo na referendum nije uticala na konačan ishod.

Iako je vlast bila najglasnija u tumačenjima kako se ne radi o pokušaju brisanja Kosova iz preambule najvišeg pravnog akta Srbije, nego o isključivoj namjeri da se izbor tužilaca i sudija izmjesti iz parlamenta u Visoki savjet tužilaca i sudija, sumnje nisu u potpunosti otklonjene. Započeti proces depolitizacije trećeg stuba vlasti podržala je i Venecijanska komisija, kao i sve zemlje Kvinte, ali uz osporavanje dijela vlastite opozicije i domaće javnosti. Zašto je to tako odgovor treba tražiti u svakodnevnoj slici Srbije, koja se odavno pretvorila u apsolutističku vlast jednog čovjeka, koji drži sve poluge upravljanja u svojim rukama.

Ne treba uopšte sumnjati kako će Vučić pronaći načine da u VSST ugura poslušnike slične onima kakve već ima u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, ali i u sudskoj, što, naravno, neće nikad priznati. Skeptici po ovom pitanju, a njih ima mnogo u Srbiji, reći će kako se ni ovaj put neće odmaći od one izreke o “kadiji koji istovremeno i tuži i sudi”. O tome je li promjena Ustava u oblasti pravosuđa bila samo jedna od obaveza Srbije na putu ka članstvu u Evropskoj uniji, kako bi se zakonodavstvo uskladilo sa evropskim i jesu li se promjene odnosile samo na način izbora sudija i tužilaca, ili se radi o tihom otvaranju vrata i za neko drugo usklađivanje normative sa drštvenim praksama, tek ćemo saznati u narednim mjesecima, a možda i godinama.

Na kraju će biti onako kako ‘knjaz kaže’

Za razliku od Norveške, SAD-a ili Australije, u kojima jest presedan kad se izvršna vlast petlja u poslove sudske vlasti, u Srbiji priča o nezavisnosti trećeg stuba vlasti uvijek ostaje samo priča, o kojoj ponajbolje svjedoči jedna davnašnja anegdota. Prvi od trojice proevropskih srpskih vladara, knjaz Miloš Veliki Obrenović, u namjeri da knjaževinu Srbiju uvede u red uređenih eropskih zemalja, poslao je svoje ljude širom Evrope da mu pribave njihove zakone.

Na kraju je Dimitrije Davidović pred knjaza donio srpsku verziju prvog Ustava, zapravo kompilaciju francuskog i, posebno, belgijskog najvišeg pravnog akta, koji je važio za najmoderniji u cijeloj Evropi. Kada je Davidović knjazu, koji je bio nepismen, pročitao svih 142 člana prvog Ustava Srbije, Obrenović je uzviknuo: “Odlično, imam samo jednu primjedbu! Treba dopisati još jedan član, koji će glasiti – biće onako kako knjaz kaže!” Bilo je to 1835. godine, na crkveni praznik Sretenje.

Da će biti onako kako “knjaz kaže” i danas misli većina građana Srbije, a praksa im iznova daje za pravo. Sretenjski Ustav u praksi je živio svega nekoliko nedjelja, a Sretenje današnja Srbija obilježava kao svoj dan državnosti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.