O ukrajinskom Davidu, i ruskom Golijatu

Mediji se svojski trude da nam prodaju crno-bijeli narativ o najnovijem evropskom ratu, u kojem  se mala, hrabra i čista Ukrajina suočava sa velikom, zlom i brutalnom Rusijom.

Patrick Gathara [Al Jazeera]

Pitao sam se zašto je 24-satno izvještavanje zapadnih medija o etničkom konflitku u Ukrajini ostavilo tako gorak okus u ustima. Nije to samo rasizam reportera i licemjernost odgovora na užasnu humanitarnu krizu koju je izazvala ruska invazija, iako su i oni sami po sebi mučni. Mislim da je to više ton izvještavanja, koliko snažno se potura narativ o ukrajinskom Davidu – malom, hrabrom, čistom – koji se suočava sa ruskim Golijatom – velikim, nezgrapnim, glupim i nadasve zlim i brutalnim. Ako sam jednu stvar naučio, to je da je svijet rijetko tako crno-bijeli i da budem sumnjičav kada ga ljudi pokušavaju predstavljati na taj način.

Ruska država je na mnoge načine ovo olakšala. Ona je savršeni zlikovac. Zbog historije represije i masovnih ubistava u domovini i u inozemstvu, podržavanja tiranije i zatvaranja i ubijanja disidenata, teško je suosjećati s njom. A u Vladimiru Putinu, bivšem agentu KGB-a (što samo po sebi nosi opaki prizvuk, zahvaljujući Hollywoodu), zlo se lako personalizuje. S druge strane, tu je Volodimir Zelenski, komičar koji je postao predsjednik i sada je utjelovljenje ukrajinske (a samim time i zapadnjačke) hrabrosti i istrajnosti pred nepremostivim izgledima.

Nije da nisam užasnut i da mi nije odvratna ruska invazija, i posebno grozan utjecaj koji ima na obične ljude. Bilo bi nehumano ne suosjećati sa patnjom nametnutom Ukrajincima i ljudima drugih nacionalnosti. Zapravo, to bi se trebalo podrazumijevati. Ali to što smo prisiljeni da tako nedvomisleno kažemo ili rizikujemo da budemo označeni kao aparatčici Kremlja, govori o prisilnom poštivanju jedne, pojednostavljene priče o dobru protiv zla. To je priča koja se neće suočiti sa složenošću. Rusi ne mogu imati nikakvu legitimnu pritužbu (čak i kada se ne slažete sa njihovim užasnim metodama), a greške Ukrajinaca su ili zanemarene ili minimizirane.

Sistemski rasizam ukrajinske države

Stoga se mediji ne bave pretjerano brojnim upozorenjima na to šta će širenje NATO-a izazvati. Niti je previše tinte proliveno na sistemski rasizam ukrajinske države koja, čak i u času velike potrebe, ima problem da prizna čovječnost neevropljana. Kada ih ne odbace odmah, žalbe stranih studenata dobiju neki medijski prostor. Slično tome, dok odbacuju iskrivljavanja istine i laži u ruskim državnim medijima, zapadni mediji izgleda rado opravdavaju slična iskrivljavanja i laži ukrajinske medijski pismene vlade. Kršenja zakona od strane Rusa se osuđuju dok se traže opravdanja za ukrajinske snimke ruskih zarobljenika i za slike na kojima djecu obučavaju da se bore.

Uspostavljanje i nametanje jednog medijskog narativa od kojeg se nikako ne preporučuje odstupanje, naravno, nije ništa novo. Tokom američke invazije na Irak 2003, koja je bila jednako nepoželjna i krvava kao i ruska invazija na Ukrajinu, reporter Peter Arnett je otpušten jer je „dao intervju državnoj iračkoj televiziji, posebno u vrijeme rata“ i „i diskutovao o svojim ličnim zapažanjima i mišljenjima u tom intervjuu“. Kako je pisalo u Guardianu, Arnett je izjavio u tom intervjuu da su mu irački prijatelji rekli da raste osjećaj nacionalizma i otpora kao odgovor na „mučne“ postupke američkih i britanskih osvajača. Zvuči poznato?

Svijet je kompleksno mjesto. Samo zato što su ljudi žrtve užasnog zločina ne znači da i oni ne mogu raditi užasne stvari. Brisanjem kompleksnosti i pokušajem da se zamijeni pričom o čistim Ukrajincima i srozanim Rusima, zapadni mediji stvaraju ono što je nigerijska autorica Chimamanda Adichie slavno nazvala „jedinstvenom pričom“. Moć, kaže ona, je sposobnost ne samo da ispričate priču druge osobe, već i da ona postane konačna priča o njima. „Prikažite narod kao jednu stvar, kao samo jednu stvar, uvijek i iznova, i to će i postati.“

Problem sa jedinstvenom pričom nije da je ona nužno neistinita. Mnogi od medijskih izvještaja koji dolaze iz Ukrajine su tačni. Međutim, oni ignorišu kompleksnost, a to iskrivljava prije nego što objašnjava svijet, njegove sukobe i kontradikcije. Medijski pokušaji da uspostave jednu priču o sukobu tiču se moći, a ne istine. Zato mi je ovo izvještavanje tako uznemiravajuće. Ovi izvještaji nisu vijesti. To su priče o moralu koje se predstavljaju kao vijest.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada