Reality ne smije stati: Kuda jure srpski vozovi

Zašto se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, nakon što je kroz usta ministra policije Aleksandra Vulina najavio kako se sprema još jedan atentat na njega, sjurio na nepostojeću željezničku stanicu u Beogradu i sjeo u potpuno prazan voz za nigdje? Zašto je bio u društvu jedne dame koja se izdaje za novinarku i zašto u vozu za nigdje ćaskaju sat i po na minus tri Celzijusova stepena?

Zašto je njihov susret u vozu za nigdje direktno prenosila beogradska ružičasta televizija i to sa oznakom ekskluzivno? I zašto to hiljade konzumiraju isključivo kao najnoviju epizodu jednog od omiljenih realityja? Zar je moguće da subotom uveče nemaju pametnija posla?

Groznica u praznom vozu subotom uveče

Mnogo je to pitanja za jedan običan komentar o dva nusprodukta predsjednikove informativne, propagandne i ostalih mnogobrojnih “kreativnih” PR službi kojima je kapa predsjednikova savjetnica za medije Suzana Vasiljević zvana Suzy, a najčešće Vučić lično, specijaliziranih za izmišljanje i realizaciju performansa za uveseljavanje najšire biračke publike u svrhu održavanja visokog političkog rejtinga, pogotovo ako je termin subota uveče kada je glad za dobrim provodom tradicinalno najveća.

Kada se tome doda neposredna blizina trećeaprilskih izbora koje i vlast i opozicija nazivaju ključnim, eto i odgovora na skoro sva gore postavljena pitanja, ali ne i ono koje se poslije svega nameće: zar je moguće da milionima plaćena mašinerija nije mogla smisliti suvislije performanse za animaciju beslovesnog publikuma naviknutog da umjesto u svoj novčanik vječno gleda u televizor, te podjednako mrzi sve one koji u beskrajnim najavama atentata u švajcarskim, a našim vozovima ne vide ništa drugo osim najnovijih nusprodukata PR službi koje su se poslije skoro jedne decenije štancovanja skandala, afera, igrokaza i skečeva izgleda preigrale, pa su se počele reprizirati kao neki od varijeteta TV serije “Bolji život”.

Srbija, kao što je poznato, zemlja je ogromnog prosperiteta (pogotovo otkako njom upravljaju bivši Šešeljevi radikali), ali njeni građani iz nekog nepoznatog razloga u najvećem broju ostaju imuni na groznicu subotnje večeri, pa ostaju u kućama i netremice gledaju novu epizodu o blistavom napretku svoje zemlje. Od sedam do 77 godina, što bi rekli ovi iz “Zabavnika”, jedinog pažnje vrijednog lista koji je izbacila najstarija novinska kuća na Balkanu. Dok im nije ukinut Paja Patak koji, izgleda, još ne namjerava da se vrati iz Amerike na staru adresu u Makedonskoj ulici.

Gdje je mašinovođa?

Novi švajcarski a srpski voz, juriće i do 200 kilometara na sat, a do Novog Sada brzom prugom stizati, kako se najavljuje, za 36 minuta. Brzom srpskom prugom koju su gradili Rusi, a finansirali Rusi i Kinezi kreditima koji će vraćati svi Srbi i svi ostali građani Srbije.

Nema nikakve sumnje da će švajcarski voz u bojama srpske trobojke ugroziti popularnost dva do sada najpoznatija srpska voza: onog danskog kraljevskog (dnevni voz za Kraljevo) za koji se prvi put čulo još u vrijeme TV serije “Muzikanti” i onog Bajaginog (Momčilo Bajagić) za Harkov, Gomelj i Lenjingrad koji jest ruski ali je i srpski jer je Bajagina tuga za dragom u Beogradu “velika k’o Rusija”.

E, u tom vozu, koji nije ni danski kraljevski, ni Bajagin ruski, nego švajcarski a naš, jedini dramski naboj desio se na polovini nabrajanja mnogo puta ponovljenih, bezbeli, sve samih uspjeha Srbije i Vučića, pogotovo otkako su ta zajednička i ta vlastita imenica (sic!) postale – sinonimi. Lijepa je dama koja se izdaje za novinarku postavila jedino suvislo pitanje te večeri – zašto je odjednom postalo hladno u švajcarskom vozu za nigdje?

Ni snimatelj se nije baš snašao, pa se nije najbolje vidio damin izraz lica kada joj je Vučić koji je umislio kako je on cijela Srbija saopštio da je mašinovođa isključio grijanje i otišao kući!

Beogradski mediji ni sutradan ni narednih dana, nažalost, nisu reagovali na novinarski način i potražili nepoznatog mašinovođu koji je zapravo bio jedini pravi junak priče iz praznog voza. Do besvijesti su ponavljali kako je u najnovijem monologu Vučić ponajmanje govorio o atentatu, a najviše o napretku, autoputevima, brzim prugama, pšenici, mazutu, vojsci, naoružanju, vatrogasnim helikopterima, o tome kako su završili Hram Svetog Save, podigli spomenik Stefanu Nemanji, da je on otvorio 250 pogona i fabrika, o ekologiji, mogućoj eskalaciji u Bosni i Hercegovini, Kosovu, regionu, svijetu, platama od 1.500 eura, kanalizaciji.

Je li Vučić uzdrman?

Varaju se oni koji misle kako je epizoda iz praznog voza smišljena kao početak još jedne predizborne kampanje nakon što je, navodno, opozicija u Srbiji dobila dvije bitke protiv Vučića koji je umislio da je on metafora Srbije. Prvo, odavno je poznato kako radikali bez obzira na promjenu imena iz kampanje nikad ne izlaze i da je to jedna od rijetkih stvari koju su radili bolje od konkurentskih partija i pokreta. Pogotovo kada su marifetluci s glasovima u pitanju.

Drugo, činjenica da je u tri najveća grada, Beogradu, i Novom Sadu više građana glasalo protiv promjene Ustava (u dijelu o pravosuđu odnosno načinu izbora sudija i tužitelja) nije prikrila krajnji rezultat. Referendum je prošao prilično lako i ubjedljivo (60 odsto za i 40 odsto protiv), a naknadno pametovanje kako su rezultati pokradeni ne pije vodu jer se opozicija nije postarala čak ni toliko da makar pokrije glasačka mjesta svojim kontrolorima.

Treće, pitanje je i je li opozicija potpuno u pravu kada sebi pripisuje pobjedu u ekološkim protestima protiv kompanije Rio Tinto i njenim planovima za iskopavanje litijuma. To što su ugovori države o istraživanju stavljeni van snage ne mora ništa značiti jer se novi mogu potpisati već poslije aprilskih izbora.

Ostao je ipak utisak kako je glavni mašinovođa svih srpskih vozova, Aleksandar Vučić, prvi put nakon deset godina njegove vladavine, poprilično uzdrman i da nikako nije nedodirljiv. Pogotovo kada se napuste okviri njegovog reality programa. Pokazala su to i neka istraživanja javnog mnjenja prema kojima Vučić i njegovi naprednjaci imaju tendenciju pada rejtinga.

Džoker Nole kao deus ex machina

Iako su istraživanja javnog mnjenja u Srbija pouzdana otprilike koliko i vrbov klin jer se njihovi rezultati uglavnom naručuju, uslijedila je urgentna reakcija. Kao u kakvoj antičkoj tragediji kada se dramska radnja dovede do kulminacije pojavljuje se dues ex machina koji obično na konju ujaše na scenu i dramu dovede do raspleta.

Ulogu “boga iz mašine” ovaj put je dobio niko drugi do prvi reket svijeta Novak Đoković iliti @djokernole, kako se zove nalog najpopularnijg Srbina na društvenim mrežama.

Nije baš na konju, ali se odjednom pojavio u zdanju na Andrićevom vencu kod Vučića da mu se lično zahvali na podršci koju mu je predsjednik Srbije davao dok je bio u australskom pritvoru odakle je, kao što je poznato, protjeran pod doista neuobičajenim i ne baš najubjedljivijim “diskrecionim” razlozima.

Nije to izazvalo još jednu masovnu histeriju kao prilikom Noletovog neuspješnog puta u Australiju, ali broj onih koji su se javno očitovali kako više neće gledati njegove mečeve svakako nije zanemarljiv. Što nije bilo neočekivano, pogotovo nakon Đokovićevih izjava o navodnoj njegovoj apolitičnosti u vrijeme kada su ekološki i drugi demonstranti tražili da podrži njihove zahtjeve za čitim vazduhom, zemljom i vodom, što jesu bili eufemizmi za odlazak Vučića s vlasti.

Koliko je na početku kampanje Nole svojom posjetom pomogao Vučiću, međutim, rano je za procjenjivanje. Izborna utakmica tek je počela. Pojava Novaka Đokovića I na završnom mitingu naprednjaka i Vučića za sada je ipak samo nagađanje. Ali, ko zna? Džoker je uvijek džoker. U svim igrama, pa i izbornim.

Najvažniji pogled u novčanik

Ali, vratimo se vozovima koji su još od otkrivanja parne mašine postali nezaobilazna metafora, pogotovo u umjetnosti i pogotovo na filmu, života samog i njegove prolaznosti.

Čitalac ovog uratka ostaće u zabludi ako misli da je Vučić slučajno sa onom damom provodio vrijeme u praznom i hladnom vozom. Činjenica da je prvi polazak jednog od tri kupljena švajcarska voza (koji će uskoro dobiti i svoja imena) planiran za polovinu februara, kada će i zvanično biti raspisani aprilski izbori, skoro izvjesno najavljuje da će i predsjednik Srbije ponovo biti u njemu i lično testirati doskora nezamislive brzine srpskih željeznica.

Mogao bi to biti i  njegov zvanični početak trke za obnovu predsjedničkog mandata u kojoj ćemo se nagledati još svega i svačega.

Nije isključeno ni da građani konačno pogledaju u svoje novčanike prije nego u ekrane ružičastih i srećnih televizija, pa da kažu dosta nam je „boljeg života“ na televiziji.

Možda će se i zapitati: „Pa dobro, kuda jure ti silni srpski vozovi kupljeni u Evropskoj uniji kineskim kreditima?“ Ili: „Zašto nove pruge grade Rusi ili Turci, a među graditeljima ima najmanje radnika iz Srbije?“

Vučiću, koji u trenutku pisanja ovog teksta još nije zvanično postao predsjednički kandidat, odgovori na ova i slična pitanja nisu najvažniji. Najvažnije je da reality ne smije stati i da proizvodnja uspjeha, bili oni stvarni ili izmišljeni, jer ništa bolje ne uspijeva od uspjeha samog. A reality je najrazgolićenija forma da se prikrije ono što se (s) nama stvarno dešava.

Odatle i privid kako srpski vozovi istovremeno jure u Evropu, ali i Kinu i Rusiju. Ako treba i u omraženu Ameriku. Ili od Australije do Aljaske, kako bi to ilustrovao već spominjani Bajaga.

U stvarnosti najčešće ne idu nigdje baš kao na početku teksta. Kao da čekaju da se vrate na perone – stare željezničke stanice.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.