Vraća li ukrajinska kriza tursko-zapadne odnose u prvobitno stanje?

Nedavna kriza oko Ukrajine između Rusije i zapadnog bloka predvođenog Sjedinjenim Američkim Državama baca sjenu na međunarodnu politiku i njenu ravnotežu, uključujući i odnose Turske s ove dvije strane, koji su nešto drugačiji u odnosu na to kakvi su bili u proteklih nekoliko godina. Nedavna kriza, uključujući mogućnost vojne eskalacije, mogla bi otvoriti novu i znatno žešću stranicu u odnosima između Turske, Sjedinjenih Američkih Država i Sjevernoatlantskog saveza. Također bi mogla vratiti odnose Ankare s Moskvom na ranije faze, u kojima je postojalo relativno manje topline i saradnje.

Turska je pristupila NATO-u 1952. godine i aplicirala za članstvo u Evropskoj uniji još u ranoj fazi. Uprkos tome, njeni odnosi s dvije strane (Washington i Bruxelles) još uvijek su trnoviti, složeni i komplicirani, a u posljednjih nekoliko godina su ušli u period napetosti i eskalacije. Odnosi Turske sa SAD-om u vrijeme Partije pravde i razvoja doživljavali su uspone i padove, no proteklih godina su svjedočili fazi bez presedana u pogledu razilaženja “strateških partnera”.

Pojačan američki pritisak u četiri godine

Nekoliko glavnih pitanja, o kojima imaju različita mišljenja, ispriječilo se među dvjema stranama. U prvom planu je pitanje američke podrške Sirijskim demokratskim snagama, koje Ankara smatra terorističkom i separatističkom organizacijom. Tu je i pitanje odugovlačenja američke administracije da sarađuje s Ankarom u pogledu paralelne organizacije i njenog vođe Fethullaha Gulena, koji živi na američkom tlu, zatim turska kupovina ruskog odbrambenog sistema S-400 te niz manje važnih i osjetljivih pitanja.

Stoga se pojačao američki pritisak na Tursku u protekle četiri godine, a administracija bivšeg predsjednika Donalda Trumpa je uvela ekonomske sankcije predstavnicima vlade i doprinijela pogoršanju tečaja turske lire 2018. godine. Isti pristup je nastavila slijediti i administracija američkog predsjednika Joea Bidena, nakon čega je Turska potpuno i trajno isključena iz projekta borbenog aviona F-35, u kojem je bila partner, a zaprijećeno joj je i dodatnim sankcijama u slučaju da aktivira ruski sistem.

Situacija se ne razlikuje mnogo ni po pitanju Evropske unije, gdje se Turska vratila u fazu prije pristupnih pregovora. Zamrznut je njen put za članstvo i nije u potpunosti proveden sporazum o repatrijaciji izbjeglica, koji je potpisan s turskom vladom na čelu s Ahmetom Davutogluom 2016. godine. Evropska unija je, također, uvela sankcije turskim kompanijama i ličnostima na marginama turskih aktivnosti istraživanja plina u istočnom Mediteranu, što je u posljednje vrijeme najistaknutije sporno pitanje između Ankare i Brisela, pored problema izbjeglica, libijskog pitanja i pojedinih pitanja o ljudskim pravima, uz jasne razlike od jedne do druge zemlje. Francuska je godinama vodila kampanje s Grčkom protiv Turske, u nastojanju da natjera Evropsku uniju da se ozbiljnije pozabavi time.

Moskva se ljuti zbog prodaje dronova Ukrajini

Prethodno spomenuto (napeti odnosi Turske s njenim tradicionalnim saveznicima na Zapadu, SAD-om, Evropskom unijom i NATO-om te njihovo ignoriranje onoga što Ankara smatra zahtjevima svoje nacionalne sigurnosti, jer nema luksuz da tome ne posvećuje dovoljno pažnje) treba pridodati realnosti koju je Rusija nametnula Turskoj svojom direktnom vojnom intervencijom u Siriji. Moskva je okrenula odnose i balanse na sirijskoj sceni i postala značajna sila i historijski suparnik i na južnim granicama Turske, u svjetlu onoga što je Ankara vidjela kao izdaju NATO-a, pa se okrenula razumijevanju s Rusijom, umjesto da se sukobi s njom. Tako se, na osnovu prethodna dva faktora, Ankara proteklih godina činila bližom svom tradicionalnom protivniku i historijskom neprijatelju nego svojim saveznicima i partnerima u NATO-u. Međutim, čini se da bi posljednje krize između Rusije i Zapada, na čelu sa SAD-om, mogle potaknuti promjene u tom pogledu.

Uprkos konstantnim američkim pričama o fokusiranju na suočavanje s Kinom, posljednji mjeseci ponovo su podsjetili na eru Hladnog rata, kada je Rusija bila u sukobu sa Zapadom predvođenim Washingtonom. Protesti u Kazahstanu bili su mini test napetosti između dvije strane, ali je ukrajinska kriza podigla njihove odnose na potpuno drugačiji nivo. Nekoliko rundi dijaloga između dvije strane nije donijelo konačan rezultat. Rusija se još uvijek kladi na to da NATO nema želju da joj se vojno suprotstavi u svom bliskom susjedstvu. SAD se, s druge strane, i dalje kladi na nesposobnost Rusije da se suoči sa stvarnim i kolektivnim sankcijama protiv nje. Stoga su učestale američke i zapadne poruke podrške Ukrajini u njenoj konfrontaciji s Rusijom te upozorenja na moguću rusku invaziju, kao i slanje odbrambenog oružja toj državi, što neki čitaju kao naznake mogućeg vojnog sukoba između dvije strane.

Što se tiče Turske, ona je ostala pri stavu NATO-a da odbija bilo kakvu rusku vojnu akciju i poziva na diplomatsko rješenje krize, iako je njen ton, naravno, drugačiji od onog u nekim zapadnim prijestolnicama. Moskva, također, ne krije ljutnju zbog toga što je Ankara prodala Kijevu dronove koje je više puta koristila u sukobu u Donbasu. Posljednja kriza je očito podsjetila Zapad na važnost Turske u bilo kakvoj konfrontaciji s Rusijom, bilo političkoj, ekonomskoj ili vojnoj, jer je to najistaknutiji regionalni stabilizator u nekoliko zemalja i sukoba. Čini se da je to obrnuti proces kontradiktoran raspravi na Zapadu nakon raspada Sovjetskog saveza i završetka Hladnog rata o tome postoji li potreba za Turskom u transatlantskom sistemu.

‘Jačanje argumenta Turske i obaranje grčkog stava’

Ova percepcija do sada nije bila otvoreno i direktno izražena, ali se može čitati između redova posljednje krize. Ankara je glavni stub u svakoj politici konfrontacije s Moskvom, bez obzira na njen tip ili nivo. Ona je tradicionalni konkurent Rusiji u nekoliko pitanja i dosijea od Sirije i Libije do Crnog mora, Balkana pa sve do Kavkaza i Centralne Azije. Stoga, ako SAD i NATO budu htjeli isprovocirati Moskvu u bilo kojoj od ovih arena, svakako će trebati Tursku. Osim što je Turska druga vojna sila u NATO-u, ona posjeduje izuzetnu stratešku kartu u slučaju vojne konfrontacije s Rusijom, pa čak i bez nje. To su moreuzi koji se smatraju ključnim za pristup Crnom moru, budući da Konvencija iz Montreuxa (1936) daje pravo Turskoj da odredi koji brodovi mogu proći u slučaju oružanog sukoba.

Dakle, kao rezultat navedenog, a pored ostalih faktora, američka i evropska retorika prema Turskoj se nedavno promijenila. Umjesto prijetnji, pritisaka i sankcija, počelo se govoriti o dijalogu, saradnji i koordinaciji. Štaviše, SAD je obavijestio Grčku, Tursku i Izrael, 10. januara, da je povukao podršku projektu EastMed, projektu za transport prirodnog plina u Evropu uz grčko-izraelsko partnerstvo, koji ignorira Tursku. Turski mediji su citirali grčki vojni magazin da je SAD “usvojio turski stav, čime se jača argument Turske i obara grčki stav”. Nekoliko dana kasnije, turski mediji su objavili da je “Grčka dobila drugi udarac”, kada su američka kompanija Exxon Mobil i francuska Total zamrzle radove na seizmičkim istraživanjima u istočnom Mediteranu u spornom području između Turske i Grčke.

Dva stava, bez obzira na bilo koje druge razloge koji stoje iza toga, iznesena su u kontekstu izbjegavanja “destabilizacije sigurnosti u regiji”. Pored toga, njima se jasno podržava turski narativ i dotiču se najvažnijeg pitanja na dnevnom redu turskog Ministarstva vanjskih poslova u posljednje vrijeme, a to je istočni Mediteran. Ovo pitanje je direktno povezano s energetskom sigurnošću i geopolitičkom konkurencijom s turskim tradicionalnim protivnikom Grčkom. Turska je, sa svoje strane, polazeći od svog razumijevanja posljednjeg razvoja dešavanja i njenih dobrih odnosa i s Rusijom i s Ukrajinom te zbog želje da se izbjegnu negativne posljedice bilo kakve vojne eskalacije, ponudila pomoć u posredovanju između njih. Ponovo je pozvala na smirivanje i diplomatska rješenja te da prevlada razum. Turski predsjednik je, također, isključio rusku invaziju na Ukrajinu, smatrajući to “nelogičnim pristupom”, uz jasnu implicitnu poruku Rusiji da, kako bi to učinila, “mora preispitati svoju situaciju i situaciju u cijelom svijetu”.

Razumijevanje i saradnja s Washingtonom i Briselom

U konačnici, sve navedeno ne znači da Turska ide prema prekidu odnosa s Rusijom, niti da će se nužno odnosi s tom državom značajno pogoršati, štaviše, ne govorimo da je mogućnost rata u Ukrajini vjerovatna ili neizbježna. Međutim, na Zapadu se pojavljuje osjećaj o važnosti uloga koje Turska može imati u konfrontaciji s Rusijom, posebno ako se napetost između njih nastavi srednjoročno ili dugoročno. Što je još važnije, isto to osjeća i Turska. Na taj način pokušava iskoristiti razvoj događaja kako bi ublažila napetost u svojim odnosima sa Zapadom i otvorila šire horizonte razumijevanja i saradnje s Washingtonom i Briselom u sljedećoj fazi.

Ovo znači da će se turska vanjska politika vratiti, u relativnom smislu, bliže svom ustaljenom putu u odnosima sa Zapadom, ali to neće značiti da će odustati od vođenje multidimenzionalne i uravnotežene politike između dvije strane što je više moguće zbog razloga navedenih na početku ovog teksta i drugih.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.