Bidenov gambit u Ukrajini rizičan je potez

Bidenova strategija da raspiri metež oko prijetnje ratom neće pomoći da se suzbije Rusija.

Američki predsjednik Joe Biden telefonski razgovara sa ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim u Ovalnom uredu u Washingtonu 9. decembra 2021. (Reuters)

Dok se domaća agenda američkog predsejdnika Joe Bidena „Build Back Better“ (Izgradi ponovo i bolje) suočava sa velikim izazovima u Kongresu, on je izgleda ovaj svoj plan prenio i na međunarodnu scenu u pokušaju da ponovo izgradi američke globalne saveze.

Biden, koji je vodio kampanju na popravci političke i strateške štete koju je prouzrokovao njegov prethodnik, ima više manevarskog prostora na međunarodnoj sceni, kao američki vrhovni zapovjednik, nego na domaćem planu, gdje Kongres i državni guverneri imaju veliku moć.

Pomaže i to što je duboko polarizirano demokratsko i republikansko vođstvo ujedinjeno iza njegove vizije i riješenosti da „vrati američko globalno vođstvo“ u vezi ratobornije Rusije i asertivnije Kine.

Ima li boljeg načina da se obnove transatlantski savezi od tog da se izbezume evropski saveznici tako što će ih se upozoriti na rusko „zveckanje sabljama“ u Euraziji i na njenu predstojeću invaziju Ukrajine i pripremanje da se rasporede američki vojnici u istočnoj Evorpi?

Postoji li, pak, bolji način da se obnove transpacifički savezi već da se izbezume azijski saveznici podizanjem uloga sa Kinom i upozoravanjem na potencijalnu kinesku intervenciju na Tajvanu?

Kao dio ove strategije, Biden izgleda raspiruje ratni scenarij na domaćoj i međunarodnoj sceni, uprkos činjenici da ga Kremlj svodi na minimum. To nije odvraćanje, ni u kojem dijelu mašte.

To je gotovo kao da Biden izaziva Rusiju da krene i učini to, izvrši invaziju!

Takav pristup može biti pametna strategija protiv, recimo Irana ili Venecuele, ali mogla bi se pokazati nesmotrenom protiv nuklearnih sila kao što su Rusija i Kina.

Agresivni potezi

Bez sumnje, Moskva i Peking prave agresivne poteze u svom susjedstvu kako bi zacementirali svoj utjecaj, što je Zapad uzeo kao opravdanje da uvede preventivne mjere, kao što su porast diplomatske temperature, uspostavljanje koalicija i izdavanje prijetnji sankcijama.

Ali satjerivanje Rusije i Kine u ćošak u isto vrijeme ostavlja malo prostora za ozbiljnu diplomatiju. Takvi pokušaji „dvostrukog suzbijanja“ su oprobani i propali protiv daleko slabijih nenuklearnih sila, Iraka i Irana 1990-ih. U narednoj deceniji, to je mutiralo u strategiju „osovina zla“, koja se također pokazala kao nepromišljenja katastrofa.

Kada se američki državni sekretar Antony Blinken susreo sa svojim ruskim kolegom, Sergejem Lavrovom, u Ženevi prošli mjesec, zvučao je jezivo slično svom prethodniku Jamesu Bakeru, nakon što se ovaj sastao sa iračkim kolegom, Tariqom Azizom, u ovom švicarskom gradu tri decenije ranije.

Kao i Baker, samopouzdani Blinken je kazao da ovi razgovori nisu „pregovori“; cilj im je da informišu, a ne da prijete i upozorio je na još jedan užasan pogrešan proračun dok naglašava potrebu za mirnim ishodom.

SAD je vodio dva rata protiv Iraka i drži Iran pod sankcijama decenijama zbog čega sve tri nacije plaćaju ogromnu cijenu, zbog čega se stvara dodatna nestabilnost, nesigurnost i podstiče se Iran da traga za statusom nuklearne sile.

Podrazumijeva se da Rusija nije Irak ili Iran. A ni SAD danas nije ista globalna sila koja je bila 1991 – ne nakon fijaska svog drugog rata protiv Iraka 2003. ili svog poniženja u Afganistanu.

Washington ne traži odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a za rat, niti bi poslao 500 000 Amerikanaca ili bilo koji broj vojnika, da oslobode Ukrajinu ili Tajvan.

Možda jeste uspio u nakani da stavi ukrajinsko pitanje na dnevni red Vijeća sigurnosti UN-a ranije ove sedmice, ali su njegov prijedlog  glatko odbile Rusija i Kina, što ga čini samo vježbom u odnosima s javnošću.

Skretanje pažnje

Nijedan zapadnjački lider nije pokazao više entuzijazma za Bidenove manevre od britanskog premijera Borisa Johnsona, koji pokušava skrenuti pažnju sa skandala „Partygate“ i koji se bori da zadrži posao nakon što je još jednom obmanuo britansku javnost.

Johnsonov neodgovorni entuzijazam za eskalaciju u Ukrajini uzbunio je njegove kolege u Parizu i Berlinu, koji više vole tihu diplomatiju od bombastičnog pristupa i huškanja na rat.

Uistinu, dok se produbljuju tenzije u vezi Ukrajine, prisutni su znaci istog zapadnjačkog neslaganja duž anglo-američke i francusko-njemačke osovine kao i uoči Zaljevskog rata 2003.

Za ove evropske sile, Bidenov entuzijazam za poduzetni NATO nije ništa manje, ili možda više zabrinjavajući od ravnodušnosti njegovog prethodnika Donalda Trumpa spram ovog saveza. Zaista, njegov čvrsti stisak doima se poput davljenja.

Ako je Trumpovo divljenje za ruskog predsjednika Vladimira Putina ohrabrilo ovog ruskog moćnika, Bidenovo bjesomučno neprijateljstvo ga gura u opasan ugao. Čak je i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski uznemiran svim američkim pričama o ratu, i na Bidenovo nezadovoljstvo, pozvao na mir.

Biden se kladi da je ovaj alarmistički pristup u svakom slučaju dobitna kombinacija: ukoliko se Rusija povuče, bit će to strateška pobjeda za njega, a ako izvrši invaziju, kako on predviđa, onda će on biti doživljen kao dalekovidi strateg, koji je odbio smirivanje.

Ali Evropljanima je sasvim jasno da Putinova Rusija nije nacistička Njemačka, i odbacuju bilo kakvo varljivo poređenje između stupanja u diplomatski dijalog s Rusijom i smirivanja Njemačke tokom Drugog svjetskog rata.

Lekcija iz ruskog upada u Ukrajinu 2014. i pripajanja Krima nije da smirivanje ne funkcionise, već prije da sankcije ne donose rezultat kada velike nacije brane svoj nacionalni interes. Biden ne bi trebao zaboraviti da je Putin majstor u geopolitičkoj igri šaha.

Neučinkovite sankcije

Sankcije su uglavnom propale protiv Irana i mogle bi se pokazati bezuspješnima protiv Rusije također, gdje je podrška za Putinovom prkosu velika.

Zapravo, nijedan od posljednja tri američka predsjednika, Bush, Obama i Trump, nije uspio da odvrati Rusiju od djelovanja ofanzivno u svom neposrednom okruženju i šire, posebno u Gruziji, Ukrajini i Siriji, posebno kada je Kremlj tvrdio da djeluje defanzivno ili odgovorno protiv zapadnjačkog avanturizma.

Putin možda jeste nostalgičan za danima Sovjetskog carstva, ali nemojte se zavaravati, Sovjetski savez je, a ne „saveznici“ zapravo porazio nacističku Njemačku, koja se „utapala u ruskoj krvi“.

Rusi imaju dugu mučnu historiju sa Zapadom i ostaju ogorčeni zbog pokušaja Zapada da razbije njihovu zemlju i jeftino je proda nakon Hladnog rata. Osjećaju da ih je SAD izdao, jer je obećao da neće širiti NATO dalje od ujedinjene Njemačke, ali na kraju je došao sve do zapadnih granica Rusije.

Dakle, ne, ne vrti se sve oko Putina, bez obzira šta ko mislio o ovom populističkom moćniku i bez obzira na to šta američki establišment i mediji imaju za reći. Zapravo, i jedni i drugi imaju dugu historiju reduciranja kompleksnih sentimenata i problema drugih naroda na ekscentričnosti njihovih lidera, kao što su Gamal Abdel Nasser iz Egipta, Mahmoud Ahmadinejad iz Irana, Saddam Hussain iz Iraka, Fidel Castro sa Kube…

Istina, Rusija ima historijske i legitimne razloge da traži od NATO-a da zaustavi svoje širenje, baš kao što Ukrajina ima legitimne sigurnosne razloge za zabrinutost i svako pravo da bude nezavisna i slobodna.

Kako bi okončala kubansku raketnu krizu i spriječila šanse za razoran rat, prije 60 godina, Moskva je odustala od raspoređivanja svojih raketa na karipski otok, a zauzvrat je Washington priznao suverenitet Kube. Oni to mogu ponovo uraditi.

Ako su ozbiljni u nakani da spriječe još jednu veliku krizu, Biden bi trebao zaustaviti širenje NATO-a ka istoku, a Putin bi trebao priznati ukrajinski suverenitet.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera