Tako dakle – počinje Hladni rat II

Ruska invazija na Ukrajinu počela je blitzkriegom sa nedokučivim posljedicama za ove dvije države i za svijet. Dok Rusija bombarduje svog susjeda, ona zapravo cilja svog strateškog neprijatelja, SAD.

Ovo je samo najnovija i najozbiljnija u nizu projekcija ruske moći tokom protekle dvije decenije koja se ne razlikuju mnogo od nekih od američkih vojnih avantura širom svijeta.

Ali obim i razmjere ukrajinske invazije više nalikuju moskovskim prijetećim projekcijama moći tokom Hladnog rata, kada je Sovjetski savez intervenisao u Mađarskoj 1956, Čehoslovačkoj 1968. i u Afganistanu 1979. godine.

A sudeći po retorici predsjednika Vladimira Putina, Rusija se tek zagrijava.

Kremlj se doima pripremljenim i nepokolebljivim

U svojim nedavno održanim govorima, Putin je osporio ukrajinsko pravo na suverenitet i nezavisnost, utirući put za opsežniju rusku intervenciju u pitanja ove države.

Nakon što je priznao dvije otcijepljene republike Donjeck i Lugansk ranije ove sedmice, ruski predsjednik je naredio vojsci da se rasporedi u istočnoj Ukrajini kao “mirovne snage”. Potom je pokrenuo “specijalnu vojnu operaciju” koja se vojno proširila širom Ukrajine, uključujući i glavni grad Kijev.

U odgovoru, zapadne sile su osudile ruski prekršaj kao ozbiljno kršenje međunarodnog zakona i nametnule su smjesta ozbiljne sankcije Rusiji. Ovo bi mogao biti tek početak, dok Zapad ide ka tome da potpuno prekine odnose sa Rusijom i izoluje je.

Ali Kremlj se doima pripremljenim i nepokolebljivim. Ako je suditi po historiji, velike sile kao što je Rusija, ne bivaju odvraćene sankcijama, bez obzira koliko ozbiljne, kada je u pitanju slijeđenje njihovih suštinskih nacionalnih sigurnosnih interesa.

Poređenja radi, Iran, mnogo manje značajna sila od Rusije, pokazao je da kaznene mjere Zapada mogu mnogo boljeti, ali promijeniti veoma malo, osim kada se koriste kao prednost u pregovorima.

Ako ili kada sankcije počnu djelovati i Rusija počne trpjeti bol, očekujte radikalnu, pa čak i nestabilnu reakciju Moskve u Ukrajini i šire.

Princip ‘Odogvornost da se zaštiti’

Mnogo toga će ovisiti o Kini i njenoj spremnosti da pomogne Rusiji da zaobiđe sankcije Zapada, kao što je uradila za Iran. Tokom posjete Pekingu ranije ovog mjeseca, ruski predsjednik i njegov kineski kolega Xi Jinping, izdali su zajedničku izjavu protiv proširenja NATO-a. Nakon što je Rusija pokrenula invaziju, glasnogovornik kineske vlade odbio ju je tako imenovati i pozvao je na “suzdržanost” na obje strane.

Posljedice ruske invazije na Ukrajinu bit će informativne za Kinu i njene buduće poteze da pripoji Tajvan. Putinovo referiranje na Ukrajinu kao na vještačku državu podsjeća na kinesko odbacivanje državnosti Tajvana.

Namjerno, i možda kao oblik geopolitičkog trolanja, Putin navodi argumente nalik na vašingtonske od ranije da opravda svoje aktuelno kršenje ukrajinskog suvereniteta.

U priznavanju otcijepljenih regija, Kremlj tvrdi da podržava njihovo pravo na samoopredjeljenje, baš kao što je Zapad uradio za Hrvate, Slovence, Makedonce i Bosance tokom raspada Jugoslavije 1990-ih.

I baš kao što su SAD i njegovi evropski saveznici koristili princip “Odogvornost da se zaštiti” (R2P) koji zahtijeva UN, kako bi opravdali svoje “humanitarne” intervencije u drugim državama, kao što je Libija, Rusija se referira na isto kako bi opravdala svoju intervenciju u Ukrajini, čiji je navodno cilj da zaustavi “genocid”.

Pristalice Rusije su ranije tvrdile da su R2P izmislili Amerikanci da bi pokretali ratove, ali koristi ga Rusija da bi spriječila rat.

Pa, ne više. Ruski upadi u Ukrajinu 2014. su bili tek početak onoga što izgleda kao šira invazija i razorniji rat.

Ali čak i najapsurdnija Putinova tvrdnja o ukrajinskom kapacitetu da razvije nuklearno oružje i zaprijeti Rusiji nije ništa apsurdnija od vašingtonske tvrdnje o Saddamu Husseinu koji razvija oružje za masovno uništenje, kao izgovor da se izvrši invazija na daleki Irak, koju je Biden, tada senator, podržao.

Vašingtonska metodika lažiranja i prevare

Njegovo priznanje dvije otcijepljene republike na istoku Ukrajine također podsjeća na ilegalno priznanje izraelskog suvereniteta od strane američkog predsjednika Donalda Trumpa nad okupiranom sirijskom Golanskom visoravni i okupiranim palestinskim Istočnim Jerusalemom, što Biden nastavlja podržavati.

I zadnje, ali ništa manje važno, ruski mogući pokušaj promjene režima u Ukrajini slijedi primjer američkih pokušaja u više od nekolicine država, uključujući najnoviji primjer Venecuele.

Jasno, Rusija je savladala vašingtonsku metodiku lažiranja i prevare. Ali izgleda da nije naučila lekcije iz američkih gluposti i neuspjeha.

Uistinu, nijedna sila nije naučila iz svojih jadnih grešaka u Afganistanu, Iraku i Siriji.

Stare navike teško umiru.

Sve dok ove moćne članice Vijeća sigurnosti UN-a s pravom veta mogu blokirati bilo koju akciju ove “svjetske vlade” protiv njih, nema podstreka za preispitivanjem savjesti.

Zaista, i Rusija i SAD su poput bezdušnih kasina, spremnih da se kockaju i preuzmu rizik i gubitak, sve dok mogu kontrolisati igru ili su u stanju da izigraju međunarodni sistem u svoju korist.

Neki tvrde da izjednačavanje američke demokratije i ruske autokratije predstavlja lažnu jednakost. Kao liberalni demokrata, ja se slažem: više je odgovornosti u demokratiji nego u autokratiji.

Ali historijski gledano, kada je u pitanju vanjska politika, ponašanje velikih sila na svjetskoj pozornici pokreće uglavnom priroda geopolitičkih, strateških ambicija i nužnosti, a ne priroda njihovih sistema uprave.

Zapravo, moglo bi se reći da su se zapadnjačke demokratije ponašale posebno loše kao kolonijalne i imperijalne sile tokom protekla dva ili jednog stoljeća.

Ali opet, Sovjetski savez i njegov nasljednik, Ruska Federacija, također su bili nasilni prema svojim susjedima.

Kada je upitan šta znači za Rusiju da je percipiraju kao “agresora”, vladin glasnogovornik nedavno je rekao da je to izum Zapada čija je reputacija “prekrivena krvlju”.

Nažalost, od kraja Hladnog rata, i Rusija i SAD, vode većinom primjerom svoje snage, a ne snagom svog primjera, potkopavši u tom procesu međunarodni mir i sigurnost.

Oni su koristili pogrešna sredstva za prave ciljeve i prava sredstva za pogrešne ciljeve, pokrećući razorne ratove da bi uspostavili mir i stabilnost, i pomažući siromašne nacije u pogledu ekonomije i sigurnosti, samo da bi podržali diktatore.

Protraćili su tri decenije, fokusirajući se primarno na unapređenje svojih uskih interesa, baš kao što su radili tokom Hladnog rata, i u tom procesu su utrli put za, pa, još jedan hladni rat.

Bit će ovo mračan period za Evropu, i zaista za svijet.