Project Syndicate: Sigurnost u Ukrajini i u digitalnoj Evropi

Evropska sigurnost ponovo je na vrhu svjetske agende. Uprkos kontinuiranim diplomatskim nastojanjima da se smiri ukrajinska kriza, tenzije i sumnjičavost između Rusije i Zapada eskalirali su do nivoa koji nisu viđeni još od Hladnog rata. Ovo nas tjera da ponovo razmotrimo trenutni regionalni sigurnosni okvir, koji je zasnovan na tri temeljna stuba: SAD, Rusija i Evropa.

Bavljenje izazovom evropske sigurnosti bez sumnje će dominirati diskusijama među političkim liderima i međunarodnim stručnjacima s obje strane Atlantika na Sigurnosnoj konferenciji u Minhenu (MSC). No, pored ukrajinske krize, utjecaj tehnoloških i digitalnih inovacija na sigurnost bit će uveliko zastupljen.

Trenutne geopolitičke tenzije u vezi Ukrajine odražavaju konvencionalni, pretežno geografski koncept sigurnosti – koji se ogleda u čestoj upotrebi termina kao što su „sfere utjecaja“, „širenje NATO-a“, „teritorijalni integritet“, i „postsovjetski sigurnosni prostor“. Ali iako je ovaj vokabular nužan za razumijevanje trenutne konfrontacije na relaciji NATO-Rusija, enormne geopolitičke promjene načinjene globalizacijom i tehnološkim naprecima tokom proteklih 25 godina će ga sve više zasjenjivati.

To je zato što su geopolitička međuzavisnost i naizgled beskrajne tehnološke inovacije preobrazile prirodu globalnog sukoba. Kako to jasno daje na znanje kolekcija eseja koju objavljuje Evropsko vijeće za vanjske poslove pod nazivom Connectivity Wars, hiperkonektivnost globalnog sistema omogućava akterima, bez pribjegavanja otvorenom ratu, da prouzrokuju ozbiljnu štetu u drugim geopolitičkim domenama, kao što je internet, od kojeg zavise naše ekonomije.

‘Cyber Pearl Harbour’

Kibernetička dimenzija konfrontacije u vezi Ukrajine stoga ne treba biti potcjenjivana. U januaru su cyber kriminalci ukinuli nekoliko web stranica ukrajinske vlade na više sati i objavili su poruke u kojima prijete ukrajinskim građanima i ugrožavaju povjerljivost njihovih ličnih podataka.

Prethodno je američka vlada procijenila da je cyber napad „NotPetya“ iz 2017. koji je ciljao na Ukrajinu, uzrokovao globalnu štetu od ukupno 10 milijarda dolara, čineći ga najdestruktivnijim ikada. Virus je zarazio 10 posto ukrajinskih kompjutera prije nego što se proširio po svijetu.

Niti, kako je upozorio tadašnji američki ministar odbrane Leon Panetta 2012, možemo isključiti naizgled udaljenu mogućnost „cyber Pearl Harbora“ koji paralizira ključnu američku infrastrukturu. Kako god, cyber napadi i njihove posljedice postaju opasno česti, a mi i dalje nemamo institucije ili infrastrukturu dovoljno snaže da se suprostave ovoj prijetnji.

U svojoj knjizi The Future of Power, Joesph S. Nye, Jr. s Harvarda, zastupa stav da je jedan od glavnih trendova 21. stoljeća gubitak geopolitičkog utjecaja država. Cyber prostor je jasan primjer ovoga. Vodeće sile mogu imati izvanrednu sposobnost da kontrolišu vodeni, zračni prostor i svemir, ali ne uživaju u takvoj dominaciji u digitalnom svijetu.

Štaviše, priroda cyber prostora znatno smanjuje cijenu ofanzivne akcije. Naprimjer, cijena da se unajmi cyber kriminalac je minimalna kada se uporedi sa cijenom od gotovo 80 miliona dolara za borbeni avion F-35 (da ne spominjem dodatne troškove održavanja, municije i osoblja).

Zaštita od neprijateljskih aktera

Diskusije na MSC-u u vezi kibernetičkog aspekta sigurnosti desit će se unutar okvira transatlantske digitalne agende, koja je napravila važan korak ka naprijed prošle godine kada su SAD i Evropska unija uspostavile Trgovinsko i tehnološko vijeće. Temeljno pitanje je kako regulisati digitalnu domenu na način koji nam omogućava da se iskoristimo njene ogromne ekonomske mogućnosti dok, istovremeno, štitimo sebe od potencijalnog rizika koji ona predstavlja za naše demokratije.

EU zasniva svoj pristup regulaciji cyber prostora na dva temeljna principa: konkurentnosti na internom tržištu i privatnosti korisnika. Zbog velikog, bogatog tržišta Evropske unije i njegove regulatorne snage, njena pravila o konkurentnosti i zaštiti podataka dovela su do tzv. „briselskog efekta“. Velike multinacionalne tehnološke firme ne samo da poštuju pravila EU-a kako bi poslovale u Evropi, već isto tako, da bi izbjegle potrebu da se bave višestrukim regulatornim režimima, često ih integrišu u svoje globalne operacije – i u državama sa manje strogim regulatornim standardima.

Ali održiva digitalna Evropa mora uključivati i treći stub: sigurnost. Kako tvrdi Wolfgang Ischinger, predsjedavajući MSC-a, princip „sigurnosti po planu“ trebao bi biti primijenjen ne samo na tehnološke proizvode, već i na razvoj javnih politika. U izgradnji digitalne Evrope, očuvanje konkurencije na unutrašnjem tržištu trebalo bi da dopuni razmatranja koja se tiču ​​sigurnosti EU-a i globalnog statusa bloka. Digitalna politika bi stoga trebala ne samo promovirati ekonomski rast, već i – što je ključno – zaštititi naša osnovna prava kao građana i zaštititi nas od neprijateljskih aktera.

Sigurnost kao digitalni prioritet

Digitalna sigurnost nije samo hir evropskih zakonodavaca. Prema nedavnom istraživanju, 38 posto Evropljana smatra sigurnost svojim najvećim digitalnim prioritetom. U Evropskoj uniji, građani i kompanije su s pravom polazna tačka za zakonodavstvo u vezi sa digitalnim pitanjima. Kako nas je nedavno podsjetila komesarka EU-a za konkurenciju Margrethe Vestager, u digitalnom svijetu trebamo imati ista prava kao i u fizičkom svijetu. Predloženi zakon o digitalnim tržištima i zakon o digitalnim uslugama stoga imaju za cilj osigurati da je evropsko online okruženje vođeno principima konkurencije koji su u osnovi unutrašnjeg tržišta, a istovremeno štite privatnost korisnika i njihovih ličnih podataka.

Ovdje će konstruktivni dijalog između javnih institucija, civilnog društva i privatnog sektora biti ključan. Iznad svega, modeliranje digitalne Evrope zahtijeva političku volju koja je u konačnici stvarni pokretač evropske integracije.

Ali ove diskusije moraju imati na umu promjenjivu prirodu sukoba u današnjem svijetu. Kako je pokazala kriza u Ukrajini, sigurnost u 21. stoljeću ima mnoge dimenzije.