Novi-stari Krim: Priznanje Donbasa kao krah dijaloga Rusije i Zapada

Rusija priznaje samoproglašene republike Donjecka i Luhanska. Vladimir Putin donio je odluku nakon što je saslušao mišljenja članova Vijeća sigurnosti koje se danas izvanredno skupilo na prijedlog predsjednika Putina.

U velikom televizijskom obraćanju naciji nekoliko sati kasnije, Vladimir Putin je vrlo emotivno pričao o Ukrajini i odnosima sa Zapadom. Govor je očito bio sročen kako bi apelirao na sve slojeve stanovništva. Bilo je tu i veličanje Ruskog imperija, kritika SSSR-a i boljševičke politike te hvalospjev tom istom SSSR-u i zajedničkom sovjetskom nasljeđu. Na kraju obraćanja, Putin je objavio o priznaju tzv. DNR i LNR te sklapanju sa njima sporazuma o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći. Vlasti u Kijevu prizivamo na hitnu obustavu vatre. U protivnome će snositi odgovornost za krvoproliće, — zaključio je Putin.

Odluka o priznanju tzv. DNR i LNR otvara vrata intervenciji u Ukrajinu s ciljem zaštite novopriznatih republika, pod pravnom izlikom zaštite ruskih državljana. Tijekom ovih godina, više od 720 tisuća stanovnika regije dobilo je ruske putovnice. Ukoliko do nje dođe, intervencija će biti izvršena po sirijskom modelu, na poziv vlada dvaju odmetničkih provincija. Ova odluka također u teoriji otvara vrata njihovom pripajanju Rusiji, kao što je to bilo sa Krimom. Opet, na zamolbu samih stanovnika i na temelju rezultata referenduma.

Suprotstavljanje američkom modelu

Pored sve moći ruske vojske, ogromnih političkih resursa te osobne autonomije u donošenju odluka, Vladimiru Putinu je postala važna vanjska legitimnost i pravna opravdanost njegovih poteza. Krim je sam proveo referendum i zamolio o pripojenju. Resetiranje predsjedničkih mandata predložio je parlament. Assad je zatražio intervenciju. Tokajev je zamolio pomoć. I u ovom slučaju, radi se o prijedlogu koji je podnio KPRF – najveća oporbena stranka ruske Dume te o molbi čelnika LNR i DNR.

Takav modalitet vjerojatno proizlazi iz suprotstavljanja američkom modelu: SAD jednostrano intervenira i krši suverenitet; Rusija odgovara na molbe i vapaje a intervenira tek kada je suverenitet modificiran. Izvanredna sjednica Vijeća sigurnosti Rusije također je dio scenografije. Odluka o priznanju je formalno mogla biti donijeta tek nakon saslušanja mišljenja Vijeća sigurnosti, odnosno nakon što je većina izlagača zamolila Putina da prizna DNR i LNR.

No, nisu svi bili uvjereni. Interesantni momenti sjednice Vijeća sigurnosti upućuju na to da sigurnosni i vanjskopolitički blok nije objeručke bio za ovakav scenarij. Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, bivši šef FSB-a Nikolaj Patrušev i direktor Vanjske obavještajne službe Sergej Nariškin su oprezno Putinu dali do znanja da bi priznanje trebalo biti krajnja solucija te da bi ipak trebalo dati još jednu priliku diplomaciji. Ni ministar obrane Šojgu nije bio sasvim uvjeren. Osjećala se nervoza. Direktor vanjskih obavještajaca se našao u nezgodnoj situaciji kada je nevoljko morao dati odgovor „da ili ne“ i na kraju izjavio da podržava odluku o pripajanju DNR i LNR Rusiji.

Glavni pregovarač u Normandijskom formatu Dmitrij Kozak je nakon svog izlaganja rekao da želi odmah iznijeti svoj stav o priznavanju jer se radi o „vrlo teškom pitanju“. I što onda? – prekinuo ga je Putin. U konačnici, Kozak nije došao do riječi. Ali je zato parlamentarni i društveni blok, predvođen bivšim predsjednikom Medvjedevim inzistirao na priznanju. Premijer Mihail Mišustin je bio kratak te u suštini poručio da je vlada spremna upravljati ekonomskim posljedicama zbog sankcija koje će uslijediti.

Pozivanje na pravo naroda na samoopredjeljenje

No, vratimo se na problem Donbasa. Odluka o priznanju LNR i DNR je poprilično gruba završnica u ovoj fazi napetosti. Stvara se dojam da je Vladimiru Putinu i Kremlju sve dosadilo. I beskonačni pregovori o Minskom sporazumu, i pozicija Kijeva, i zapadno viđenje europske sigurnosti. Ako je do sada scenarij intervencije bio tek hipotetsko krajnje sredstvo – paralelna stvarnost iz koje je Washington promatrao ovu krizu, priznanje LNR i DNR itekako materijalizira takav scenarij. Eto vam priznanje, eto vam mogućnost intervencije, eto vam bauk pripajanja Donbasa Rusiji. U oprečnosti Zapadu i svojevrsnoj zrcalnoj politici, Putin kao da računa da će sada Zapad zvati, moliti i apelirati. A Rusija će se pozivati na pravo naroda na samoopredjeljenje te politiku „otvorenih vrata“ u odabiru vojnih saveza – na koju se poziva NATO.

Priznanje Donbasa sudeći po svemu nije pozicija moći već pozicija slabosti. Unatoč povećanoj diplomatskoj aktivnosti i naznakama ustupaka Rusiji u određenim područjima – čak je bilo govora o neformalnom de facto moratoriju na pristupanje Ukrajine NATO-u u doglednoj budućnosti – Zapad nije udovoljio ruskim zahtjevima. Unatoč napumpavanju strahova od ruske invazije, Washington je istovremeno dao do znanja da čitav koncept resetiranja europske sigurnosti po ruskoj viziji ne smatra vrijednim ozbiljne diskusije te da se radi o velikom blefu. Doista, ruski zahtjevi su od samoga početka izgledala kao neispunjivi pa se postavljalo logično pitanje što i kako dalje. Ni ruski dužnosnici nisu do kraja bili upućeni u Putinove planove. Pretpostavljalo se da Putin ima asa u rukavu i da će uslijediti kreativna faza eskalacije uz pomoć raznolikih sredstava diljem svijeta.

No, banalno gruba i neinventivna realnost ukazuje na to da je as bio „novi“ Krim.

Priznanje je bilo popraćeno munjevito sklopljenim sporazumom o obrambenoj suradnji. Sada je dislokacija ruskih trupa u Donbasu faktički neizbježna stvar. Iz kuta međunarodnog prava, ovo će se bez ikakve sumnje smatrati direktnom agresijom – Ukrajinska teritorijalna cjelovitost je neupitna za veliku većinu zemalja UN-a.

Spreman na spaljivanje svih mostova

Munjevito će stići američki, britanski i europski paket sankcija. Stupanj težine će ovisiti o političkim dogovorima i procjenama razine ruske agresije. Budimo sigurni da će se Sjeverni tok sada naći pod ozbiljnim udarom.

Sudeći po tonalitetu Putinovog obraćanja naciji, ruski predsjednik dosta osobno proživljava ono, što iz njegovog kuta gledišta izgleda kao ukrajinska izdaja Rusije, zajedničkog kulturološkog nasljeđa, te prevara i cinizam Zapada. Otvoreno je poručio Rusima da je nekoć davno razgovarao o pristupanju Rusije NATO-a te dobio odbijenicu. Radi se o njegovom osobnom izboru. On ne vidi smisao daljnjih razgovora, ne vidi budućnost odnosa Rusije i Zapada i spreman je zbog dokazivanja ruske (svoje?) principijelnosti spaliti sve mostove.

Postoje šanse da će europski čelnici i Joe Biden pokušati normalizirati stvar. Ali daleko je vjerojatnije da će Zapad također odustati od daljnjeg dijaloga, pogotovo od dijaloga o europskoj sigurnosti. Jedina sigurnosna dilema koja ostaje je vojna podrška Ukrajini. Hoće li SAD nastojati spasiti ostatke stabilnosti u Ukrajini te izvršiti pritisak na Zelenskog da se okani ideja napada na Donbas ili će ga potaknuti da se upusti u krvavi rat, kao taktiku proxy iscrpljivanja Rusije i izgovor za produbljivanje sanckija? U svakom slučaju, Kijev sada može računati na dodatne novce i naoružanje. Washington ima priliku nauštrb Ukrajini i europskoj stabilnosti uvući Rusiju u dugotrajni opterećujući konflikt sa Ukrajinom i posvetiti se Istočnoj Aziji i Kini. Ali ništa ne garantira da će ruski potencijali u tom slučaju ostati fokusirani isključivo u Ukrajini.

Što se tiče pozicije ruskog strateškog partnera Kine, Peking će se najvjerojatnije suzdržati od direktnih izjava ili podrške Rusiji. Kina se iz svojih strateških razloga neće htjeti miješati u ovaj konflikt. Kini odgovara da je pažnja Amerike usredotočena na Rusiju. Osim toga, LNR i DNR su u svojoj srži secesionističke tvorevine koje Kina zbog konceptualne sličnosti sa tajvanskim problemom nikako ne može otvoreno podržati.

Sve ovo u nekim segmentima podsjeća na dugotrajan period Berlinske krize 1948. – 1961. Tada su propali svi pregovori o statusu Berlina, nakon čega su Sovjeti podigli zid.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.