Zašto Čović i Milanović ekscesima sprečavaju dijalog?

„Vi čuvate RS. Na tome vam svi mogu samo zavidjeti” – izgovorio je Dragan Čović u Skupštini manjega bosansko-hercegovačkog entiteta u Banja Luci 1. veljače, jasno lansirajući provokaciju upućenu, prije svega, službenom Sarajevu, ali i euroatlantskoj politici. Podilaženjem izoliranom, protueuropskom, protuatlantističkom i Putinovoj totalitarnoj vlasti lojalnom režimu u Banja Luci, Čović je svjesno kontaminirao odnose unutar Federacije, s bošnjačkom političkom elitom i međunarodnim posrednicima u dijalogu o promjeni izbornog zakona poručio da namjerava opstruirati daljnje pokušaje postizanja kompromisa.

Kad se sramotnog 9. siječnja nije pojavio u Banja Luci, Dragan Čović je stvorio pretpostavke da se na procese u Bosni i Hercegovini pogleda s ponešto optimizma. Učinilo se da je shvatio kako sankcije, što ih je administracija predsjednika Bidena nametnula Miloradu Dodiku, nisu neozbiljne, a kako je jednako ozbiljno i to što je Europska komisija (za razliku od Europskog vijeća, koje je ponašanjem Putinovih podložnika blokirano u donošenju odluka) pokazala spremnost da prati Ameriku u ozbiljnom vođenju politike sidrenja Bosne i Hercegovine u europski i euroatlantski prostor. Izgledalo je da je izbjegao sudjelovanje u svojevrsnoj komemorativnoj svetkovini u Putinovoj satrapiji kad je Dodik patetikom i agresivnošću nastojao kompenzirati naznake o tome da bi uskoro mogao biti definitivno politički mrtav.

Optimizam je, međutim, počeo splašnjavati nakon nedjelje 30. siječnja i neuspjeha pregovaračkog kruga o promjeni izbornog zakonodavstva u BiH u Neumu, iako su se posrednici u tim pregovorima, posebni američki izaslanik Mathew Palmer i Glavna ravnateljica za Europu i Euroaziju u Europskoj službi za vanjske poslove (nizozemska diplomatkinja) Angelina Eichhorst, trudili da optimizam održe „na životu”, već su prve izjave Dragana Čovića o pregovorima pokazale da za nj baš i nema razloga. Već je u Neumu Čović upotrijebio posve drukčiju retoriku od one međunarodnih i bošnjačkih sugovornika u procesu i govorio o tome kako je njegov optimizam potrošen, nije negirao mogućnost nastavka razgovora, ali je izgovorio i vrlo zlokobnu rečenicu: „S ovim ljudima više nema smisla raditi.”

Zaplet izazvan Čovićevim ispadom

Tjedan, koji je uslijedio pregovorima moderiranima od strane europskih i atlantskih partnera BiH, pokazao je da je optimizam doista ubijen, a da se krug koji je započeo naznakama Čovićeva distanciranja od Dodikove politike razaranja Bosne i Hercegovine zatvara vraćanjem na ishodišnu točku, ponavljanjem ozbiljne provokacije, što je pregovarač, koji namjerava ostvariti svoje pregovaračke ciljeve, nikad ne bi učinio. Ishodišna je točka, naravno, Čovićevo glasanje u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH 29. studenog za prijedlog Kluba srpskog naroda o tome da „oni, koji su kreirali Inzkovu odredbu o zabrani negiranja genocida, tu odredbu i ponište”. Takvo glasanje Čovića, ali i njegovih sljedbenika, bilo je šokantno i predstavljalo je jasno definiranu provokaciju, usmjerenu upravo na sprečavanje dijaloga Hrvata i Bošnjaka u Federaciji. Svima je bilo jasno da je koncept euroatlantskih posrednika zasnovan na tome da se najprije urede odnosi u Federaciji, da se prije izbora ove jeseni osigura da će njene institucije biti konstituirane sukladno izbornim rezultatima, da se osigura da iz Federacije neće dolaziti do blokade institucija BiH, te da se nakon toga započne popravljanje štete učinjene u prethodnom razdoblju, kad je otvoren prostor za relativizaciju europskoga i euroatlantskog identiteta Bosne i Hercegovine i kad je uz pomoć Moskve i Beograda radikalizirana centrifugalna politika u manjem BiH entitetu.

Zaplet, što ga je Čović izazvao ovim svojim ispadom, vjerojatno je ubrzao i zaoštrio politiku pritiska SAD na njegovog partnera Dodika, a kad se pokazalo da ova američka administracija pokazuje spremnost za djelovanje i smanjivanje štete u BiH, Čović je shvatio i to da bi sankcije, nametnute partneru – suradniku, mogle pogoditi i njega.

Još je jedna poruka bila vrlo važna za privremenu promjenu Čovićeva pristupa. U Dubrovniku su 10. siječnja razgovarali hrvatski premijer Andrej Plenković i predsjednik SDA Bakir Izetbegović, a taj je razgovor bio posvećen klasičnoj hrvatskoj temi – pitanju prava Hrvata u BiH, na koje se obično reducira državna politika Hrvatske prema susjednoj državi, ali je ovaj razgovor obuhvatio i „državni interes” – održavanje euroatlantskog statusa Bosne i Hercegovine i suradnju u izvlačenju BiH (ili barem Federacije) iz ruskih energetskih škara.

Draganu Čoviću premijer Plenković već je nekoliko puta upućivao jasne signale da, bude li sudjelovao u relativiziranju euroatlantskog identiteta BiH, za takvu politiku ne može očekivati potporu Vlade u Zagrebu. Nakon što je predsjednik Republike Zoran Milanović 26. listopada lani izazvao šok pozvavši Dodika u posjet, samo nekoliko dana kasnije premijer Plenković je „priveo” Čovića na razgovor u Zagreb s Bakirom Izetbegovićem i implicitno mu poručio da svoje neriješene probleme mora rješavati u Sarajevu, u dijalogu, prije svega, s bošnjačkom stranom, a ne u petljanju s Dodikom u komplotima usmjerenima na razbijanje BiH.

Hrvatska ima dvije politike prema BiH

Za razliku od Vlade, koja ga gura prema dogovoru s Bošnjacima i prema sidrenju unutar euroatlantske priče, predsjednik Milanović Čovića potiče na prkošenje europskim i američkim inicijativama i na suradnju s Dodikom i ne skriva svoje protueuropske i protuameričke stavove. Otvoreno govori o tome kako politiku predsjednika Bidena, koji nastoji potisnuti štetni utjecaj Rusije (i Kine) s ruba Europe, politiku koja nastoji sanirati štetu zbog koruptivnog djelovanja ruskog faktora što razjeda racionalno građansko društvo, uništava slobodno tržište i razara društvo, smatra odgovornom za zaoštravanje odnosa na Balkanu, jer da je ta politika u prevelikoj amplitudi u odnosu na politiku prethodne administracije Donalda Trumpa. Ide tako daleko da govori o tome kako je „pola Amerike glasalo za Trumpa”, što bi trebalo značiti da Biden nema legitimiteta za otklanjanje štete koju je nesposobna Trumpova administracija počinila na Balkanu, ostavljajući ovu regiju otvorenu za ruski utjecaj.

Milanović ne skriva ni svoj prezir prema Europskoj uniji, za koju misli da Hrvatsku ne obvezuje zajedničkim vrijednostima, prije svega, onima vezanima uz izgradnju  mirovnog projekta nakon Drugoga svjetskog rata, nego da EU za Hrvatsku znači samo izvor besplatnog ili jeftinog novca za razvojne projekte. Isto tako, hrvatsko članstvo u NATO savezu ne vidi kao posljedicu hrvatske pripadnosti vrijednostima Atlantske povelje i slobodnome svijetu, nego je smatra pukom zaštitom pred opasnošću iz Srbije, a bez obveze jasnog definiranja politike prema totalitarnom Putinovom režimu, koji nastoji razarati vrednote slobodnog svijeta.

Nije politika prema BiH jedina kojom predsjednik Milanović šokira europske i euroatlantske partnere. Dapače, budući da međunarodna pozornost nije dovoljno koncentrirana na odnose na Balkanu, ispod radara prolazi činjenica da službeni Zagreb ima dvije ozbiljno različite politike prema susjednoj državi i prema poziciji Hrvata u BiH, onu Vladinu koja, doduše, zapostavlja državne interese Hrvatske u BiH (dakle, interes da BiH funkcionira kao jedinstvena funkcionalna država unutar euroatlantskog okvira i da time predstavlja svojevrstan geopolitički štit Hrvatskoj pred patogenim utjecajem Rusije) u odnosu na pitanje zaštite interesa Hrvata u toj zemlji, ali ta politika ostaje unutar euroatlantskoga okvira i usklađena sa zajedničkom europskom politikom, ona Predsjednika Republike otvara prostor centrifugalnim silama u BiH i svodi se na koncept „dogovora o razlazu”.

Milanović se zato pridružio „Dodikovoj ideji” o pregovorima nacionalnih vođa u BiH koje bi moderirali turski predsjednik Erdogan, predsjednik Srbije Vučić i Milanović kao hrvatski predsjednik. Očevidno je kako su sva tri zamišljena „moderatora” klijenti Kremlja i tamošnjeg Zlog patuljka, pa da se radi o projektu otvorene opstrukcije euroatlantskog identiteta Bosne i Hercegovine, o tome da se Bosnu i Hercegovinu konačno rastoči kao funkcionalnu državu, a istovremeno je se iz slobodnoga svijeta potisne u prostor ruskih podložnika, zajedno sa, na primjer, Bjelorusijom, Srbijom i sličnim zemljama „slobode i demokracije”.ž

Stvaraju klimu u kojoj dogovor nije moguć

Naravno, ruski partneri u projektu destabilizacije Zapadnog Balkana u tom projektu ne prolaze bez kolačića, a taj je kolačić širenje prostora Srpskog sveta na pedesetak kilometara od Zagreba i na koji kilometar od Dubrovnika. Svi agresivni projekti, znamo to iz povijesti, ne odriču se ambicije širenja, pa je se ne odriče niti koncept Srpskoga sveta, a još manje to čine pokrovitelji tog projekta, Putinovi operativci u projektu širenja ruskoga koruptivnog utjecaja.

Trumpova Amerika i Europa, zaokupljena svojim unutarnjim odnosima, primjenjivale su diplomatsku strategiju „appeasementa”, povlačenja pred slabijom ali agresivnom silom, kako bi se očuvao kakav takav ekvilibrij odnosa, a ta je strategija Putina, ali i njegove sluge, razne Vučiće, Dodike, Čoviće, pa i Milanoviće, poticala na sve veću agresivnost, na sve veće zahtjeve, na sve razornije postupanje. Bidenova administracija jasno je pokazala spremnost napustiti štetnu politiku povlačenja pred totalitarnim režimom iz Kremlja i pred njegovim klijentima. Korupcija je ključ razornog djelovanja Putinovih sluga, a jasno individualizirana retribucija dobar je lijek. Ne čini li se da su se barem dva kandidata za reakciju, koju je dizajnirala američka administracija, sami nametnuli?

Dragan Čović i njegov zagrebački pokrovitelj Zoran Milanović jasno pokazuju da ne žele kompromis s kojim bi mogli „živjeti” i Hrvati i Bošnjaci u Federaciji, koji bi osiguravao konsolidaciju Federacije i davao nadu da je moguće popraviti štetu i BiH kao jedinstvenu i održivu državu vratiti u europski i euroatlantski kontekst. Oni nisu lunatici koji ne znaju što rade, koji se vode inatom i prvim impulsima. Doduše, nisu to niti veliki umovi, koji imaju neke promišljene dugoročne strategije, ali taktički razumiju konzekvence svojih poteza. Dok se europski i američki partneri trude poticati kakav takav optimizam u BiH, Čović svojim podilaženjem razbijačima BiH, a Milanović svojim protuatlantizmom, namjerno stvaraju klimu u kojoj dogovor nije moguć, a konzekvenca nepostizanja dogovora trebali bi biti potpuna blokada institucija u BiH, institucionalni kaos i potpuno dokidanje mogućnosti uspostavljanja koliko toliko funkcionalne države.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.