Ruska invazija na Ukrajinu bila bi međunarodni zločin

Dok povici za rat dostižu vrhunac, mnogo se razgovaralo o tome kako bi Zapad mogao uzvratiti Rusiji ukoliko bi ona izvršila invaziju na Ukrajinu. Većina prijedloga fokusirala se na nametanje sankcija, kao što je zamrzavanje Rusije iz međunarodnih finansijskih sistema i čineći je ekonomskim izgnanikom. Jezik koji se koristi gotovo je isključivo realistični jezik geopolitičkog nadmetanja između preporođene Rusije i sve defanzivnijeg Zapada – o tome kako Zapad može odvratiti Rusiju.

Kao međunarodni pravnici, primjećujemo i žalimo da je međunarodni pravni okvir koji upravlja upotrebom sile upadljivo odustan iz javnog diskursa o ruskoj potencijalnoj invaziji.

Kada je izvršila invaziju na Krim i istočnu Ukrajinu 2014. godine, Rusija je pokušala izbjeći tvrdnje da nezakonito koristi silu slanjem svojih vojnika – „malih zelenih ljudi“ – preko granice u neoznačenim uniformama. Sada Rusija otvoreno gomila svoje vojne resurse na ukrajinskoj granici, tvrdeći da bi bilo koji upad na ukrajinsku teritoriju bio opravdana reakcija na naizgled neumoljivo širenje NATO-a na istok.

Suprotno tome, iako povremeno pozdravlja potrebu UN-a da održi međunarodni mir i sigurnost u regiji, Zapad prvenstveno predstavlja ukrajinsku napetu situaciju s Rusijom u pogledu održavanja ravnoteže moći u Evropi i osiguravanja kontinuiteta evropskih energetskih zaliha. Na obje strane, jezik je nedvojbeno jezik političke proračunatosti i mogućnosti.

Napad na mir i sigurnost međunarodne zajednice

U ovom predstavljanju nedostaje snažan osjećaj da bi invazija na Ukrajinu eksplicitno prekršila jednu od najcjenjenijih i centralnih normi međunarodnog zakona: zabranu agresije. Član 3 rezolucije 3314, usvojene bez glasanja od strane Generalne skupštine UN-a 1974, definiše agresiju kao „invaziju ili napad oružanih snaga države na teritoriju druge države, ili bilo koju vojnu okupaciju, bez obzira koliko privremenu, koja je rezultat takve invazije ili napada, ili bilo koje pripajanje upotrebom sile teritorije druge države ili nekog njenog dijela.“

Po ovom standardu, nije upitno da bi ruska invazija na Ukrajinu bila ilegalan čin agresije i da bi za sobom povukla punu odgovornost Rusije kao države za sve njene posljedice. Takva agresija ne bi samo narušila suverenitet Ukrajine, već bi bila i napad na mir i sigurnost međunarodne zajednice. I najvažnije, prekršila bi prava brojnih ljudi na obje strane sukoba, koji bi neizbježno njime bili oštećeni.

Ali to nije sve. Od Drugog svjetskog rata, međunarodna zajednica prepoznaje da je agresija međunarodni zločin kada su počinioci visoki vojni ili vladini dužnosnici. Dvanaest od 24 optužena u Nirnberškom procesu, osuđeni su za zločin agresije, tada poznat kao zločin protiv mira, sa kaznama u rasponu od 10 godina zatvora do smrtne kazne.

U novije vrijeme su 123 države članice Međunarodnog krivičnog suda usvojile niz amandmana na Rimski statut kojim se definiše agresija i aktivira nadležnost suda nad ovim zločinom.

Mi sigurno nismo naivni u vezi efikasnosti te zabrane. Uključivanje zločina agresije u Rimski statut bio je sporan proces, koji je rezultirao veoma ograničenim režimom nadležnosti. Najrelevantnije, ovaj zločin se ne odnosi na agresiju počinjenu od strane država koje se nisu pridružile ICC-u.

Sud stoga ne bi mogao procesuirati ruske zvaničnike odgovorne za invaziju na Ukrajinu jer Rusija nije članica ICC-a. Međutim, mogao bi procesuirati ratne zločine počinjene tamo, kao što razmatra sa ruskom invazijom Krima i istočne Ukrajine, situacije za koju je Kijev već usvojio nadležnost ICC-a.

ICC, međutim, nije jedini vrijedan spomena. Više od 40 država je kriminaliziralo agresiju u zemlji, od kojih nekolicima ima univerzalnu jurisdikciju nad ovim zločinom i može stoga procesuirati bez obzira gdje je počinjen i ko ga je počinio.

Vrijeme za djelovanje

Jedna od država koja kriminalizira agresiju je, zapravo, Ukrajina. Primijenila je tu odredbu nakon ruske invazije na Krim i istočnu Ukrajinu, osudivši bivšeg predsjednika Viktora Janukoviča u odsustvu za saučesništvo u agresiji i dva bivša ruska vojnika jer su učestvovali u ilegalnoj invaziji. Janukovič je osuđen na 13 godina zatvora, a ruski vojnici na po 14 godina.

Malo je vjerovatno da bi prijetnja Ukrajine ili treće države koja bi procesuirala rusku vojne ili državne zvaničnike za agresiju biti dovoljna da uvjeri Rusiju da ne izvrši invaziju na Ukrajinu. Ipak, pravovremeno i pažljivo formulisano upozorenje koje se tiče mogućnosti krivičnog gonjenja moglo bi imati barem marginalni efekat odvraćanja – ako ne na samog ruskog predsjednika Vladimira Putina, možda na neke pojedinačne zvaničnike u ruskom vrhu osjetljive na međunarodnu osudu.

Naglašavanje potencijalne kriminalne strane invazije na Ukrajinu bi također u prvi plan stavilo ideju da bi, odupirući se ruskoj agresiji, Ukrajina koristila svoje inherentno pravo na samoodbranu, na osnovu međunarodnog zakona. Takvo predstavljanje bi moglo ohrabriti treće države da igraju aktivniju ulogu u pomaganju Ukrajini da se brani – sve i ako njihova pomoć nije direktna intervencija u ime Ukrajine. To bi također, ako bi došlo do invazije, upozorilo treće države protiv bilo kakvog iskušenja da priznaju tu ilegalnu situaciju, osuđujući Ukrajinu koju je okupirala Rusija na međunarodnu izolaciju.

Sada je pravo vrijeme za djelovanje. Značaj međunaordnog zakona nije samo u tome da vodi do kazne, već i u tome da prevenira kršenja. Ne trebamo čekati da Rusija izvrši agresiju na Ukrajinu. Neki autoritet – bilo ICC ili Ukrajina ili čak Generalna skupština UN-a – bi jasno i javno trebao podsjetiti Rusiju, da bez obzira da li je neko krivično gonjen zbog tog ili ne, čin agresije je ozbiljno kršenje i zločin prema međunarodnom zakonu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.