Zapad ujedinjen po pitanju Ukrajine, razjedinjen u vezi Rusije

Zapadnjačka neslaganja u vezi ruske vojne eskalacije u istočnoj Evropi idu naruku Vladimiru Putinu.

Joe Biden sastao se s Olafom Scholzom u Bijeloj kući 7. februara 2022. (Reuters/Leah Millis)

Nakon višemjesečnog gomilanja vojske i višesedmične intenzivne diplomatije, kriza u Ukrajini nalazi se na ključnom raskršću. Može krenuti putem vojne konfrontacije ili prema rješenju preko pregovora. Kako god da bude, Ukrajina i ostatak Evrope će vjerovatno platiti cijenu. Oni bi morali napraviti velike ustupke za mir i još veće žrtve za rat.

Iz tog razloga, vodeće evropske sile Francuska i Njemačka trude se naporno – jače čak od Rusije i SAD-a – da okončaju ovu krizu mirnim putem i da premoste razlike između nuklearnih supersila, ali bez umirivanja Kremlja ili razljućivanja Bijele kuće. Kao i SAD, članice Evropske unije su obećale da će uvesti velike kaznene mjere protiv Rusije u slučaju napada na Ukrajinu.

No, za razliku od Washingtona, Brisel izbjegava prijetnje i ultimatume, kako bi apelirao na Rusiju da podigne vojni pritisak sa ukrajinskih granica i da prihvati diplomatsku mapu puta do mira i sigurnosti. Iako su treći i četvrti najveći izvoznici oružja na svijetu, Francuska i Njemačka za sada nisu poslale oružje u Ukrajinu, kako bi izbjegle da isprovociraju ili naljute Moskvu.

Biden i dalje Putinu ne vjeruje

To je ponovo ove dvije kontinentalne sile dovelo u sukob sa SAD-om i Velikom Britanijom, koje s entuzijazmom opskrbljuju Ukrajinu oružjem, dok britanski premijer Boris Johnson slijedi primjer svog prethodnika Tonyja Blaira i postaje engleska pudlica američkog predsjednika. Pa ipak, obje su strane bile super oprezne da umanje svoje razlike kako bi izbjegle onu vrstu diplomatskog obračuna kojem smo svjedočili uoči rata u Iraku 2003. godine.

Pariz i Berlin su dokazali da su Washington i London u krivu, a posljedice invazije na Irak su bile prava noćna mora za zapadnjačko jedinstvo, sigurnost i kredibilitet. Ali, administracija Joea Bidrena smatra da greška koju ne treba ponoviti nije Irak, već Gruzija, na koju je Rusija, doduše isprovocirana, izvršila invaziju 2008. godine. Ili, Ukrajinu, 2014. godine, kada je nesputana Rusija došla i pripojila Krim.

Podigavši uzbunu, američki predsjednik ne želi da Zapad ili NATO budu zatečeni nespremni, ili da žive sa svršenim činom tuskog predsjednika Vladimira Putina. Američki predsjednik smatra da “Putin nema dušu“ i da mu se stoga ne može vjerovati. Nasuprot tome, pragmatičniji Evropljani, prije svega Nijemci, ne misle o ruskim dušama i duhovima; oni misle na ruski plin i nuklearne bombe. Evropa umnogome ovisi o ruskim izvorima energije te je u kratkom dometu ruskih nuklearnih raketa. EU je, također, najveći ruski trgovinski partner, na što otpada više od trećine njene ukupne trgovine.

Upravo je u ovom kontekstu Francuska pomogla da se dogovori prekid vatre između Rusije i Gruzije 2008. godine te je uspostavila, zajedno s Njemačkom, “Normandijski format” 2014. godine kako bi organizirala direktne pregovore između Rusije i Ukrajine, koji su utrli put za sporazume iz Minska u okviru OSCE-a. Iako je ovo bio dobrodošao razvoj događaja kako bi se izbjegao daljni rat u to vrijeme, široko je rasprostranjeno vjerovanje da su Gruzija i Ukrajina primorane da potpišu nepovoljne sporazume pod ruskom vojnom prijetnjom, što sve objašnjava zašto je Moskva tako nepokolebljiva, a Kijev toliko oklijeva u vezi njihove provedbe.

Kremlj iskorištava zapadnjačke nesuglasice

Danas, kada SAD pojačava stisak, a EU pruža ruku Rusiji, Kremlj se može pitati da li se igraju igre dobar policajac i loš policajac kako bi kupili vrijeme, naoružali Ukrajinu i smanjili zamah Rusije. Ili, što je više vjerovatno, da su njihove nesuglasice stvarne i da se mogu iskoristiti u korist Moskve. Uistinu, Zapad nije ujedinjen u svom pristupu prema Rusiji, čak i ako je ujedinjen u podršci za ukrajinski suverenitet i nezavisnost. Na skali od nula do 10, sa ratobornom Amerikom na 10, rekao bih da je Velika Britanija na 8, Poljska na 6, Francuska na 4, a Njemačka na 2. Doj je Mađarska Viktora Orbana, uljez koji traži veću sigurnost i nuklearnu suradnju s Rusijom, na 1, ili čak na nuli.

Kremlj iskorištava zapadnjačke nesuglasice kako bi unaprijedio svoju nadmoć, počevši sa teritorijama bivšeg Sovjetskog saveza. Putin je jasno iznio svoj stav u značajnom govoru 2007. godine na Minhenskoj sigurnosnoj konferecniji 16 godina nakon raspada Sovjetskog saveza, optuživši SAD da je “prekoračio svoje nacionalne granice na svaki način“ i osuđujući njegovu gotovo “neograničenu veliku upotrebu sile“ u svijetu u kojem se niko ne osjeća sigurnim.

U proteklih 15 godina logika Putinove strategije od Gruzije do Sirije preko Ukrajine bila je da se suprotstavi strategiji SAD-a. Ne čudi što on zvuči skeptično po pitanju američkih strateških planova, do tačke prezira. Tokom konferencije za medije s njemačkim kancelarom Olafom Scholzom, ruski predsjednik je upozorio Zapad na širenje NATO-a, odbacujući pritom njegovu neodređenu diplomatsku retoriku i otvorene pregovore koji ne vode nikuda. Putinov iznijansirani pristup zapadnjačkim interesima naveo ga je da angažira Evropu u vezi ukrajinske sigurnosti, istovremeno insistirajući, na žalost Francuske, na angažiranju Amerike i samo Amerike, na pitanjima koja se tiču ruske, a samim time i evropske sigurnosti.

NATO u centru sigurnosne arhitekture

Evropa može biti od pomoći u Ukrajini, ali samo SAD može pružiti Rusiji nužne garancije u vezi širenja NATO-a, raspoređivanja raketa i globalne sigurnosti. Možda u ovom duhu Rusija sada kaže da povlači vojnike sa granica, ukazujući na moguće diplomatsko otvaranje pod vlastitim uslovima – onima koji bi mogli dodatno podijeliti Zapad. Evropske sile mogu insistirati da je njihova suptilnija strategija urodila plodom i zahtijevati da SAD da diplomatiji prostora da uspije.

Biden, koji je do sada odbijao Putinove ključne sigurnosne zahtjeve, sigurno će se zalagati za veći pritisak na Rusiju i, bez obzira na ishod, insistirati na tome da Evropljani napuste sve planove za stratešku autonomiju i da stanu iza SAD-a u ujedinjenom frontu protiv Rusije i njenog novog najboljeg prijatelja, Kine. Kako god, NATO, predvođen SAD-om, koji je donedavno smatran nerelevantnim, pa čak i “mrtvim“, ponovo je u centru zapadnjačke sigurnosne arhitekture zahvaljujući Putinovoj ratobornosti. Stisnuti između dvije imperijalističke sile i podijeljeni među sobom, Evropljani ne bi trebali dozvoliti da njihova želja za trećim izlazom između Rusije i SAD-a postane daleki san.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera