Turska opozicija: Je li se iskristalizirao savez protiv Erdogana?

Čelnici šest turskih opozicionih stranaka sastali su se 13. februara kako bi postigli dogovor o preliminarnoj mapi puta za povratak na parlamentarni sistem u zemlji nakon izbora 2023. Na sastanku su sudjelovale stranke različitih, a ponekad i kontradiktornih intelektualnih, političkih i ideoloških pravaca. Sastanak je time dobio na značaju, a povećala se i važnost njegove analize i predviđanja budućnost saradnje između ovih strana.

Polarizacija

U parlamentarnom sistemu, koji je desetljećima bio na snazi u Turskoj, postojala su razdoblja intenzivne polarizacije. Međutim, takva polarizacija je bila ideološka, između desnice i ljevice ili sekularista i islamista, na primjer, te djelomična jer nije uključivala političku i stranačku mapu cijele zemlje, što se promijenilo u posljednjih nekoliko godina.

Nakon referenduma o izmjenama Ustava koje uključuju prelaz na predsjednički sistem države u aprilu 2017. godine, u zemlji su se počeli kristalizirati obrisi sveobuhvatne polarizacije koja nadilazi ideologije i usmjerenja. Nakon referenduma je donesen zakon kojim se dopuštaju izborna koaliranja među strankama. Kao rezultat toga formirana su dva saveza: ”Narodna alijansa” koju čine vladajuća Stranka pravde i razvoja (AKP) i Stranka nacionalnog pokreta (MHP), te ”Nacionalni savez” koji se sastoji od Republikanske narodne stranke (CHP), Stranke Iyi, Demokratske stranke (DP) i Stranke Saadet.

Prve procjene su govorile da je riječ o polarizaciji temeljenoj na privremenim izbornim savezima. Čelnici nekih od tih stranaka već su se izjasnili u tom pravcu, no posljednja zbivanja u zemlji udahnula su joj život i vratila je u prvi plan.

Ova duboka polarizacija, prema onome što je obznanjeno, tiče se predsjedničkog sistema. Vladajuća koalicija želi da se taj sistem nastavi, dok opoziciona koalicija želi povratak na parlamentarni sistem. U biti, može se reći da je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan u fokusu ove polarizacije, budući da dva ranije spomenuta saveza uključuju njegove pristalice i protivnike. Također, ono po čemu se opoziciona koalicija posebno ističe jeste da nadilazi ideologije i okuplja one koji zastupaju različite, možda čak i kontradiktorne stavove. Ona okuplja islamističke, sekularne, nacionalističke i stranke desnog centra. Neke su bile povijesni protivnici jedne drugima, kao što je slučaj sa strankama CHP i Strankom Saadet, na primjer.

Šest stranaka

S pandemijom korona virusa i njenim posljedicama na tursku ekonomiju, kao i s padom turske lire u posljednjem razdoblju, zbog razloga za čiju analizu nema dovoljno prostora u ovom članku, opozicija je ponovila pozive na prijevremene predsjedničke i parlamentarne izbore zakazane za juni 2023. godine. Kao izgovor za to navode da postoji kriza vlasti i upravljanja državom i da sadašnje predsjedništvo nije u stanju prevladati trenutnu situaciju. Ono što je novo u ovim pozivima bilo je spajanje novoosnovanih stranaka, tačnije dvije stranke koje su osnovali bivši čelnici vladajuće AKP. To su Stranka demokratije i akcije (DEVA) koju vodi Ali Babacan, te Stranka budućnost na čelu sa Ahmetom Davutogluom, koji je čak pozvao na ”hitne”, a ne samo ”prijevremene” izbore.

U septembru 2021. godine šest stranaka, četiri koje su u sastavu opozicione koalicije te stranke Budućnost i DEVA, započele su niz sastanaka s ciljem formuliranja preliminarne mape puta za povratak na parlamentarni sistem u zemlji pod sloganom ”Ojačani parlamentarni sistem”. Nakon sastanaka koji su trajali četiri mjeseca, prvi put je održan i sastanak čelnika ovih stranaka. Nakon pet i po sati razgovora, izdali su i zajedničko saopćenje.

U zajedničkom saopćenju je izneseno uvjerenje ovih stranaka da Turska prolazi kroz “jednu od najvećih političkih i ekonomskih kriza u svojoj povijesti”. Sastanak njihovih čelnika opisan je kao “povijesni događaj” i “važan korak na putu ka uspostavljanju buduće Turske.” U saopćenju se navodi da je šest stranaka “odlučno u tome da uspostavi jak, pravičan i demokratski sistem koji će biti garant sloboda. U tom sistemu će biti uspostavljena podjela vlasti uz učinkovitu i participativnu zakonodavnu vlast, transparentnu i odgovornu izvršnu vlast, te nepristrasno i nezavisno pravosuđe.”

U završnoj zajedničkoj izjavi je navedeno i to da će šefovi stranaka 28. februara objaviti u javnosti konačni tekst koji je usaglašen. Taj datum ima značenje i simboliku jer se tada obilježava “bijeli puč” ili “postmoderni vojni udar” protiv vlade Necmettina Erbakana 1997. godine.

Ujedinjenje opozicije?

Nema sumnje da se sastanak spomenutih stranaka, sa različitim, pa čak  i kontradiktornim usmjerenjem, i njihov dogovor o zajedničkoj mapi puta u pogledu političkog sistema u zemlji, smatra izuzetkom u modernoj političkoj povijesti Turske. Nema sumnje da je to bilo nezamislivo prije samo nekoliko godina, što ide u prilog tvrdnji da je sam predsjednik Erdogan svojim postignućima dodao jedan novi, a to je uspjeh da ujedini opoziciju protiv sebe na jednoj razini.

No, znači li to da se opozicioni savez proširio i da su se spomenute stranke okrenule protiv njega i da dijele isto usmjerenje? Ne mislimo da je to tako, već smatramo da je to vrlo rana procjena i da je uzeta iz slike koja je predočena, zbog njene važnosti, te optimističnih izjava koje su date.

Jedan od pokazatelja neslaganja između ovih strana je i odgađanje spomenutog sastanka na neko vrijeme zbog neslaganja oko protokola sjedenja i načina vođenja sastanka. Potom je postignut dogovor da sjede za “okruglim stolom” kako nijedna stranka ili predsjednik ne bi imao prednost nad drugim, što je u suprotnosti sa željom CHP, kao najveće opozicione stranke, i njenog predsjednika Kemala Kilicdaroglua.

Također, prerano je govoriti o širenju opozicionog saveza i ulasku stranaka Budućnost i DEVA u njega. U konačnoj zajedničkoj izjavi nije bilo govora o tome, niti su izjave političara ukazivale na to pitanje. Naprotiv, poznato je da o tome postoji neslaganje u posljednje vrijeme. Štaviše, Stranka budućnost na čelu s Davutogluom odbijala je u početku potpisati dogovoreni član kako ”ne bi ostavila dojam da se pridružuje koaliciji”. To je zato što je bivši premijer (a nekadašnji predsjednik AKP-a) dao prijedlog da se promijeni naziv, forma, struktura i filozofija opozicione koalicije, uključujući ravnopravnu zastupljenost stranaka i neprihvatanje da vodstvo CHP-a bude preduvjet pridruživanja savezu. To znači da i dalje odbija ulazak u skladu sa trenutnim pokazateljima. Osim toga, Stranka Saadet stalno ponavlja da će konačnu odluku o izbornim savezima donijeti kada se raspišu izbori i počnu izborne kampanje.

Također, poznato je da je sastanak održan s ciljem postizanja privremenog zajedničkog cilja, a to je odbacivanje predsjedničkog sistema u postojećem stanju i povratak na parlamentarni sistem. No jaz u povjerenju među pojedinim strankama je i dalje prisutan i mogao bi potrajati. U kuloarima u glavnom gradu Ankari govori se mogućnosti formiranja treće koalicije koja bi obuhvatila neke nove stranke, a možda joj se pridruži i Stranka Saadet i Iyi. Prema tome, spomenuti sastanak se može smatrati dodatnom pregovaračkom kartom za ove stranke.

U konačnici, spomenutim strankama je vrlo teško postići dogovor oko jednog kandidata koji bi ih predstavljao na predsjedničkim izborima protiv Erdogana. To je bilo teško 2018. godine, a sada se čini još težim s porastom broja stranaka i njihovim različitim orijentacijama. Štaviše, pojedine stranke još uvijek nisu uspjele postići dogovor unutar svojih redova oko toga ko će biti njihov kandidat na izborima, stranački ili konsenzualni za svu opoziciju. Na primjer, predsjednik CHP-a Kilicdaroglu ne krije želju da se kandidira, baš kao ni gradonačelnik Istanbula Ekrem Imamoglu, koji je član ove stranke i uživa podršku struktura izvan stranke.

Na kraju, ovaj važan sastanak na kojem je učestvovalo šest stranka može se smatrati prvim korakom na dugom putu, ali ne i posljednjim. Nije lako predvidjeti u kom će se pravcu dalje razvijati stvari, a kamoli kakav će biti konačni ishod. Što se tiče šansi koje opozicija ima na predstojećim izborima, u ovom tekstu nema dovoljno prostora da se pozabavimo tim pitanjem. Još uvijek je prerano raspravljati o tome prije nego što se postane jasna gotovo finalna slika saveza i imena potencijalnih kandidata.

To se odnosi na predsjedničke izbore. Međutim, kada je riječ o parlamentarnim izborima, opoziciona koalicija, ukoliko joj se priključe dvije nove stranke i dobije podršku Narodne demokratske stranke (HDP), predstavljat će veliki izazov za AKP i vladajuću koaliciju, jer će, u najmanju ruku, imati mogućnost da osvoji prostu većinu u budućem parlamentu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.