Predviđanja Brzezinskog o Ukrajini
Nakon završetka Hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza, bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski opisao je snažnu i stabilnu Ukrajinu kao odlučujuću protutežu Rusiji.
Početkom 1994. godine, četiri godine od završetka Hladnog rata i raspada Sovjetskog Saveza, bivši američki savjetnik za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski opisao je snažnu i stabilnu Ukrajinu kao odlučujuću protutežu Rusiji. Stoga bi trebala biti u fokusu američke strategije nakon završetka Hladnog rata, jer Rusija može ponovno izgraditi svoju imperiju ako preuzme kontrolu nad Ukrajinom.
Ruski predsjednik Vladimir Putin shvata da je Ukrajina danas oruđe u rukama Zapada i Sjedinjenih Američkih Država (SAD) za obuzdavanje ruske države i njenih velikih ambicija.
Budući da Ukrajina nije članica Sjevernoatlantskog saveza (NATO), Washington i države članice nisu je dužne braniti. Prema tome, nije izvjesno dokle bi Sjedinjene Američke Države i njihovi zapadni saveznici mogli ići da zaštite Ukrajinu, iako su obećali nametanje nezapamćenih sankcija i opskrbili Kijev određenom vojnom opremom.
Brzezinski je rođen 1928. godine, a 1981. godine, kada je imao 53 godine, prestao je obavljati funkciju državnog dužnosnika. Preminuo je u maju 2017. godine.
Prije nekoliko godina imao sam priliku sresti Brzezinskija na jednom sastanku. U to vrijeme nije bio samo bivši visoki američki dužnosnik, već je postao i jedinstven strateški mislilac. Radio je kao savjetnik u Centru za strateške i međunarodne studije u Washingtonu, te kao profesor američke vanjske politike na prestižnom Univerzitetu John Hopkins. Brzezinski je doktorirao na Univerzitetu Harvard 1953. godine.
‘Rusiju ne treba ponižavati’
Dok je obavljao dužnost visokog američkog dužnosnika, Brzezinskijeva biografija obilovala brojnim postignućima, a doživio je i manji broj neuspjeha. Lično je nadgledao pregovore o Sporazumu o ograničenju nuklearnog naoružanja sa Sovjetskim Savezom, poznatom kao SALT II, i uložio je izuzetne napore u normalizaciji kinesko-američkih odnosa. Međutim, najvažniji doprinos dao je u oblasti bliskoistočne politike.
Brzezinski je bio jedan od najvažnijih arhitekata savezništva Washingtona s afganistanskim mudžahedinima s ciljem da se Sovjetski Savez potakne na povlačenje iz Afganistana. Također je pravio planove da se u Afganistan, osim arapskih boraca, dopremi i egipatsko, saudijsko i pakistansko oružje kako bi se sovjetska vojska porazila i ponizila. Poznata je i njegova fotografijau s vođama mudžahedina, koje je opisao kao borce za slobodu, na sovjetskom tenku. Zato nije bilo iznenađujuće što je na njega prebačen veliki dio krivnje nakon napada 11. septembra 2001. u SAD-u koje su izvele grupe u čijem je sponzoriranju, finansiranju i naoružavanju učestvovao i Brzezinski jedno vrijeme.
Nakon završetka Hladnog rata, Brzezinski je upozorio da Rusiju ne treba ponižavati. Stoga nije bilo iznenađujuće da mu je ruski diplomata, koji radi u ambasadi svoje zemlje u Washingtonu, jednog dana rekao da se ”pravi problem u našem odnosu sa Sjedinjenim Američkim Državama vrti oko njihovog uvjerenja da je Hladni rat završio njihovom pobjedom i našim porazom. Stoga usvajaju ponašanje pobjednika i očekuju od nas da se ponašamo kao poraženi”. Diplomata je dodao: “Vidimo da je Hladni rat završio bez ijednog pucnja, bez pobjednika ili gubitnika.” I to je suština neslaganja između Moskve i Washingtona po mnogim globalnim pitanjima, od kojih je najvažnija sudbina Ukrajine, ruskog susjeda kojeg većina Amerikanaca i ne zna pronaći na karti.
Rusija se žali na razvoj vojnih odnosa između NATO-a i Ukrajine, u vrijeme kada je ruski predsjednik Vladimir Putin upozorio NATO da raspoređivanje oružja ili vojnika u Ukrajini znači prelazak “crvene linije” za njegovu zemlju, s obzirom na to da će svaka pomisao na uključivanje Ukrajine u NATO dovesti do snažnog odgovora bez presedana.
Organizaciju Sjevernoatlantskog saveza (NATO) osnovalo je 12 zemalja 1949. godine, a zatim su se pridružile još četiri zemlje. Broj država članica je porastao na 16 sa završetkom ere Hladnog rata, početkom 1990-ih. Sjedinjene Američke Države i zapadne zemlje poštivale su ranije dogovore da u savez neće uključiti nijednu od bivših članica Varšavskog pakta ili bivših sovjetskih republika, no to se vremenom promijenilo. Brojne bivše sovjetske republike pridružile su se savezu, pa se tako broj država članica NATO-a popeo na 30. Službene granice NATO-a doprle su do ruskih granica uz koje se nalaze Estonija, Latvija, Litvanija i Poljska.
Washington ne zna kao će Moskva djelovati
U Washingtonu je uobičajeno kriviti ruskog predsjednika Vladimira Putina za ukrajinsku krizu. Iako stručnjaci i analitičari smatraju da Putin ne zaslužuje nikakvo suosjećanje za svoju politiku, kako unutarnju, tako i vanjsku, ukrajinska kriza nije nastala samo zbog Putinovih stavova.
S druge strane, mjere proširenja NATO-a su u suprotnosti s obećanjima koja je Sovjetski Savez dobio od Washingtona i ostalih zapadnih prijestolnica u pregovorima o ponovnom ujedinjenju Njemačke 1990. Tokom sastanka između tadašnjeg američkog državnog sekretara Jamesa Bakera i sovjetskog čelnika Mihaila Gorbačova o budućnosti evropske sigurnosti, Baker je izjavio poznatu rečenicu: ”Ni centimetar na istok,” čime je otvoreno naglasio da Washington nema namjeru širiti NATO na istok.
Stephen Walt, profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Harvard, ističe da se ova kriza mogla u potpunosti izbjeći da Sjedinjene Američke Države i njihovi evropski saveznici nisu podlegli aroganciji, pustim željama i liberalnom idealizmu, umjesto da se oslone na osnovne vizije realizma. Realnost je da Rusija vjerojatno ne bi zauzela Krim, a Ukrajina bi danas bila mnogo sigurnija da je Washington vodio drugačiju politiku u razdoblju nakon Hladnog rata.
Walt je istakao da bi, da su američki kreatori politike razmišljali o historiji i geografskoj osjetljivosti svoje zemlje, shvatili kako je proširenje NATO-a izgledalo njihovim ruskim kolegama.
Umjesto da smiri odnose s Rusijom s ciljem posvećivanja pažnje suočavanju s eskalirajućim kineskim izazovima, Washington ne zna kako će Moskva djelovati, niti kako joj se uopće može suprotstaviti.