Ratnici za tastaturom su opet tu

Oh, oh, ratnici za tastaturom su opet tu…

Ništa ne usrećuje više gomilu većinom bijelih muškaraca u bliskoj vezi s establišementom – znate, dragi čitatelju, ko su oni – od izgleda za još jedan rat.

Sve ostale stvari o kojima ratnici za tastaturom pišu između velikih ratova svodi se na dosadnu usputnu stanicu, pješačku pauzu, dok ova banda jakih momaka u odijelima i kravatama ne dobije drugu šansu da rade ono što im najbolje ide: da govore o ratu u štampi i na radiju i na TV-u.

U novije vrijeme su izbacivali svoju šablonski, testosteronom ispunjen uradak o tome kako se „dobri“ (Zapad) mora suprotstaviti „zlom“ – tj. tom “siledžiji“ u Moskvi, Vladimiru Putinu, koji će izvršiti invaziju i porobiti Ukrajinu.

Zapad, kažu oni, mora nazvati Putinov blef pravim imenom. Zapad, kažu oni, ne smije udovoljiti Putinovim zahtjevima. Zapad, kažu oni, mora spasiti Ukrajinu od Putinovih kandži, koje je obučio KGB ili će on uzeti veći komad Istočne Evrope.

I vi se, poput mene, možda sjećate, da su se ne tako davno, ovi isti ljubitelji Georgea Pattona – koji pišu za The Washington Post, The New York Times, The New Yorker, The Atlantic i druge   – pripremili ne da se bore, naravno, već da podstaknu anonimne vojnike da vrše invaziju, mučenje, ubijanje i umiranje.

Tada su oni (cca. 2002), pisali kolumne i bili su pozivani na televiziju i radio da kažu da se „dobri“ (Zapad) morao suočiti sa „zlim“ – tj. tim „siledžijom“ u Bagdadu, Saddamom Husseinom, koji je namjeravao napasti London svojim oružjem za masnovno uništenje iz tajnih spremišta.

Rekli su diplomatija znači popuštanje

Rekli su da mora biti rata. Rekli su da diplomatija znači popuštanje. Rekli su da je invazija na Irak legalna. Rekli su da je to rat kojim se sprečava kraj civilizacije. Rekli su da će taj rat biti brz, jeftin i lagan. Rekli su da će oslobodioci biti dočekani vijencima i poljupcima. Rekli su: naravno, neki će Iračani poginuti, ali „demokratija“ je vrijedna te žrtve. Rekli su da će demokratija cvjetati tamo gdje je nekada bila samo pustinja.

Sve su to govorili s oholom, revolveraškom razmetljivošću, istovremeno optužujući druge pisce, političare i demonstrante da su kvislinzi u naivnoj službi ludom tiraninu sa skrivenim skaldištem hemijskog oružja.

Bili su u krivu. Svaka riječ svake kolumne, svakog intervjua gdje su rekli sve gore navedeno i još i više, opet i iznova – sa sigurnošću svoje samozadovoljne oholosti i tvrdoglvosti – bila je pogrešna.

Mogli biste pomisliti, sasvim razumno, da je, s obzirom na zaustavljeni ljudski doseg i obim greške ovih bijelih, muških stručnjaka, bilo posljedica u karijeri jer su tako pogriješili o ratu, a kad smo kod tog, i o miru.

Mogli biste također pomisliti, sasvim razumno, da bi ovi bijeli, muški, stručnjaci koji preporučuju rat trebali trajno odustati od pisanja o ratu i nuđenja „geopolitičkih“ savjeta bilo kome, bilo gdje danas, budući da su strašno pogriješili jučer.

Mogli biste također pomisliti, sasvim razumno, da bi umjesto da ih otpuste zbog pravednog razloga, ove bijele, muške stručnjake koji preporučuju rat, trebalo preraspodijeliti da sastavljaju ukrštenice ili, još bolje, u poštansku sobu.

Također biste mogli pomisliti, sasvim razumno, da bi ovi većinom bijeli, muški urednici koji su dali ovim bijelim, muškim stručnjacima koji su vječito u krivu, gomilu vremena i prostora da u toj mjeri pogriješe o ratu i miru, također trebali platiti neku vrstu kazne.

Tu biste pogriješili. Vidite, važni novinari koji troše mnogo vremena i prostora zahtijevajući da razni važni ljudi sa važnim poslovima budu pozvani na odgovornost zbog svojih grešaka, odbijaju da primjenjuju isti standard za ratnike za tastaturom i njihove nalogodavce.

Mogli biste, sasvim razumno, pitati zašto?

Evo zašto.

U incestuoznom svijetu novinarstva, prijateljstvo nadmašuje principe. Ovi „vrhunski“ urednici i njihova postavka „nagrađivanih“, bijelih stručnjaka su prijatelji. Oni idu zajedno na zabave, vjenčanja i sahrane, gdje piju, smiju se i komplimentiraju jedni druge za posao koji rade. Zajedno osvajaju efemerne nagrade – kao što su Pulitzer ili Peabody. Dobijaju mnogo novca da govore na ovim unosnim skupovima, gdje im se, neizbježno, ukrštaju putevi. Idu na televiziju, radio, a ovih dana i podcaste zajedno, gdje ih se još, nevjerovatno, tretira s poštovanjem.

Ratnici sa tastaturama

Dakle, sve ovo znači da svojim dobrim prijateljima date ono što je novinarski ekvivalent druge šanse – čak i nakon što su pomogli da se pokrene, brani i zagovara rat koji je usmrtio, osakatio, ukakazio i traumatizirao i učinio izbjeglicama milione ljudi koji bi trebali biti živi, cijeli i kod kuće.

Svi imaju priliku da zadrže svoje impresivne vizitkarte sa urednom mea culpa koja zvuči prikladno bespomoćno i koja ujedno adresira i u pozadinu šalje tu žalosnu „grešku“ zvanu Irak.

Onda svako može reći: Vidite, pogriješio sam. Novinarstvo nije egzaktna nauka. Moji motivi su bili dobronamjerni. Kako god, to je bilo davno. Vrijeme je da se nastavi dalje.

Tako su se ratnici za tastaturom i njihovi saučesnici izvukli sa mnoštvom zločina protiv novinarstva koji su nesumnjivo doveli do uništenja jedne države i njenog naroda.

Dakle, svaki put kada je jedan od ratnika za tastaturom pojavi u novinama, na televiziji ili na radiju da govori o Putinu i Ukrajini, trebate se sjetiti historije koja ih diskvalifikuje.

Ovakva izjava o odricanju odgovornosti bi mogla pomoći: bijeli, muški stručnjak kojeg ćete sada da čitate, gledate ili slušate, pogrešno je shvatio sve u vezi rata u Iraku. Neki od njih poriču da su pogriješili u vezi rata u Iraku. Iako su sve pogrešno shvatili u vezi rata u Iraku, odabrali smo da im damo vrijeme i prostor da ponovo sve pogriješe, ovoga puta, o mogućim dešavanjima u Ukrajini. Djelujte u skladu s tim, jer mi nećemo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.