Izraelski aparthejd i mit o demokratskoj jevrejskoj državi
Strategija Izraela da optužuje za antisemitizam sve one koji ga nazivaju državom aparthejda je osuđena na propast.
Prošle sedmice se Amnesty International, čije je sjedište u Londonu, pridružio njujorškom Human Rights Watchu i jerusalemskom B'Tselemu u nazivanju izraelskog nasilničkog i okrutnog sistema dominacije nad Palestincima aparthejdom koji je jednak zločinu protiv čovječnosti.
Očekivano, Izrael i njegove pristalice osudili su „pogrdan“ i „antisemitski“ izvještaj, te odbacili njegove detaljne i dobro dokumentirane nalaze kao pristrana izobličenja stanja. I, kao što je bio slučaj i sa izvještajima B'Tselema i Human Rights Watcha, čini se kako se niko od kritičara nije opterećivao da pročita 280 stranica koje je Amnesty objavio, a kamoli da opovrgava jake fakte u njima.
Od Jordana do Mediterana
Ovo trojstvo izraelske, američke i britanske dokumentacije će dokazati ekstremno važan napredak kada je riječ o ljudskim pravima Palestinaca kada se govori o njegovom vremenu objave, važnosti, obimu, legalnosti, globalnosti, hrabrosti i grananju.
Zaista, vrijeme objave nije moglo biti bitnije. Ove organizacije za zaštitu ljudskih prava razotkrile su državu aparthejda Izrael kakvu je sve više arapskih režima prihvatilo, kakvu su zapadne vlade umirile, te kakvoj se palestinski čelnici bez srama podčinjavaju i bez srama se dogovaraju protiv palestinskih sugrađana uz trgovinu u kojoj daju njihova prava za izraelske dozvole za putovanje njihovim prijateljima.
Ovo, naravno, nije prvi put da je aparthejd prepoznat na međunarodnoj sceni. Brojni izraelski, britanski, američki i drugi strani lideri su upozoravali Izrael da potkopava dvodržavno rješenje namećući dvostruke pravne režime što „nedvojbeno“ predstavlja aparthejd na palestinskim teritorijama okupiranim 1967. godine.
No, Amnesty, Human Rights Watch i B'Tselem su proširili obim rada mimo Zapadne obale i Pojasa Gaze i po prvi put govorili o izraelskom režimu aparthejda nametnutog svim Palestincima od rijeke Jordan do Sredozemnog mora.
Umjesto da su gledali Palestince kao odvojene zajednice koje pogađaju različiti skupovi okolnosti, kako se to radi u Izvještaju o ljudskim pravima u određenim državama koji pravi američki State Department, ove tri organizacije dokumentiraju sveobuhvatnost izraelskih politika i njihovih posljedica na sve Palestince.
Drugačije rečeno, problemi su daleko širi od okupacije 1967. i idu do izraelskog oduzimanja posjeda Palestinaca 1948. godine. I, vjerujem, tamo mora biti i sa rješenjem.
Otrov Bennettove Vlade
Izraelska organizacija B'Tselem istupila je kao bakljonoša koji je inspirirao i ohrabrio američke i britanske kolege da urade isto. Naslov njenog izvještaja će se pokazati kao tačka prekretnica načina kako svijet gleda na izraelski cionizam: „Režim jevrejske nadmoći od rijeke Jordan do Mediterana: Ovo je aparthejd“.
Zato ne čudi što je izraelska Vlada tako bijesna. Izraelce općenito ne dodiruju optužbe za naseljenički kolonijalizam i čak im je drago kada ih se poredi sa, na primjer, Amerikom ili Australijom, ali se gnušaju na optužbe za aparthejd.
U dugu uobičajenog otrova Bennettove Vlade, ministar vanjskih poslova Yair Lapid je ustvrdio kako Amnesty nije organizacija koja se bori za ljudska prava već radikalno tijelo koje se oslanja na „terorističke“ grupe kako bi dobila informacije, te dodao kako, „da Izrael nije jevrejska država, niko se u Amnestyju ne bi usudio govoriti protiv njega“.
No, istina je nešto sasvim suprotno.
Jako je riskantno, te stoga i jako hrabro, za B'Tselem, Amnesty i Human Rights Watch da govore tako hrabro i činjenično protiv izraelske institucionalizirane jevrejske supremacije u vrijeme kada Izrael ne pokazuje ni najmanje oklijevanja u ciničnom i prodornom korištenju optužbi za antisemitizam kako bi osudio, zastrašio, pa čak i uništio svoje zapadnjačke kritičare.
Suvišno je govoriti da se izvještaji ne oslanjanju na „terorističke“ grupe, već na međunarodno priznate i kredibilne palestinske organizacije za ljudska prava koje cinična izraelska Vlada označava kao „teroriste“ kako bi zavarala zajednicu međunarodnih boraca za ljudska prava. Zaista, ove grupe su prve razotkrile izraelski aparthejd u historijskoj Palestini.
Pitanje terminologije
U reakciji na zvanične američke i izraelske osude izvještaja, neki su tvrdili kako možda korištenje „kontraverznih oznaka“ poput aparthejda više šteti nego koristi palestinskoj borbi.
No, Amnesty nije koristio političke oznake, poput „velike sotone“ kako je Teheran označavao Ameriku ili „sile zla“ kako je Washington nazivao Iran.
Također je izbjegao zamke povlačenja analogija i suzdržao se od toga da zasniva svoj slučaj na poređenju izraelskog aparthejda sa onim u Južnoafričkoj Republici.
Umjesto toga, koristio je direktno je koristio riječ „aparthejd“ kao međunarodno priznat pojam koji potiče iz 1965. godine i koji je ovjekovječen u Međunarodnoj konvenciji eliminacije rasne diskriminacije koju su SAD i Izrael potpisali zajedno sa još više od 170 država.
Za Amnesty, aparthejd nije politički termin, to je pravni zaključak njegove obimne analize dokaza protiv izraelskog institucionaliziranog sistema opresije i dominacije nad Palestincima kojim ih se decenijama oduzimaju ekonomska i socijalna prava.
Kako govori Paul O'Brien, direktor Amnesty USA, njegova organizacija se slaže sa Bidenovom administracijom da „Izraelci i Palestinci trebaju imati jednake mjere slobode, sigurnosti, prosperiteta i demokratije“, te ističe: „Da bi to postigli, sistem opresije koji sada postoji mora biti ukinut. To se ne može postići bez da se on tačno ne nazove. Aparthejd.“
Ipak, američke i zapadne vlade do sada nisu imale političke vizije i moralne hrabrosti da nazovu stvari njihovim pravim imenom, a kamoli da djeluju protiv izraelskog aparthejda u historijskoj Palestini kao što su to uradili protiv aparthejda u Južnoafričkoj Republici.
Trebale su skoro četiri decenije američkom Kongresu da usvoji Sveobuhvatni zakon protiv aparthejda 1986. godine i čak i tada je predsjednik Ronald Reagan odugovlačio sa njegovim provođenjem nakon što je njegov veto bio odbačen. No, kada je u potpunosti proveden, američki i širi zapadni pritisak bili su ključni za ukidanje aparthejda u Južnoafričkoj Republici početkom 1990-ih.
„Intifada jedinstva“
No, južnoafrički momenat Izraela je još daleko jer on i dalje učvršćuje svoj aparthejd umjesto da ga rasformira. Ipak, da parafraziram zloglasnog izraelskog lidera, pesimizam je luksuz koji sebi Palestinci ne mogu dozvoliti.
Sa ljepše strane priče, izraelska arogancija urušava zapadnjačke simpatije i odguruje tradicionalne saveznike, uključujući mnoge članove utjecajne zajednice američkih Jevreja jer stalna kolonizacija i proboj na palestinske zemlje čini suvišnim dvodržavno rješenje za koje se zalaže Zapad.
Sa skoro jednakim brojem Palestinaca i Izraelaca koji žive jedni pored drugih, izraelsko društvo će na kraju morati riješiti problem dekolonizacije i jednakosti u ovoj izvrnutoj jednodržavnoj realnosti i Zapad će morati imati djelovati kako bi se okončala nekažnjivost Izraela.
„Intifada jedinstva“ iz prošlog ljeta, ustanak mladih Palestinaca sa obje strane Zelene linije koji su se izdignuli iznad geografske i političke razjedinjenosti da ukažu na faličnost „jevrejske demokratske države“ i traže okončanje supremacije izraelskih Jevreja, najava je onoga što dolazi.
Dok traje borba za zapadnjačko javno mnijenje, međunarodne organizacije za ljudska prava mogle bi donijeti prevagu u korist pravde u Palestini. Izrael je možda značajna vojna i ekonomska sila, ali gubi svoj međunarodni legitimitet, i to brzo.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.