Bratstvo Zaljeva Guantanamo

Mučenje i zlostavljanje u Guantanamu nisu ubili našu čovječnost; samo su je ojačali.

[Jawaher Al-Naimi/Al Jazeera]

Odrastao sam u porodici koja je naglašavala snažne vjerske vrijednosti kao što su bratstvo, suosjećanje i ljubaznost. Također sam primjećivao takve moralne vrijednosti praktikovane širom mog malog sela u Jemenu. Kod kuće i u školi učili su me da slijedim primjer Poslanika Muhammeda (neka je mir na njega) i posebno mi se dopada njegova izreka “Poslan sam samo da usavršim najviše moralne vrijednosti.“

Godinama kasnije tek sam kroz interakciju s drugim zatvorenicima u Guantanamu u potpunosti shvatio značenje tih riječi. Kroz našu zajedničku vjeru razvili smo sponu koja ne može biti prekinuta, iako smo pretrpjeli najužasnije mučenje i maltretiranje.

U jesen 2001. godine putovao sam po Afganistanu kada su me lokalne ratne vođe otele, predstavile američkim snagama kao “višeg egipatskog Al-Kaidinog operativca“ i prodale me njima. Imao sam tek 18 godina. Nedugo potom, u februaru 2002. godine, prebačen sam u Guantanamo.

Odrastanje u Guantanamu

Kao i drugi zatvorenici, nisam znao gdje sam, zašto sam tamo, ili zašto se čulo stalno udaranje i vikanje. Bio sam zbunjen, užasnut, ljut i često bih se bunio protiv pravila koja su se stalno mijenjala. Budući da sam bio zatvoren 14 godina, u suštini sam odrastao u Guantanamu. Često sam se prisjećao lekcija koje sam naučio u djetinjstvu i čak bih se i tokom nemilosrdnog zlostavljanja, sjećao Poslanikove tradicije i učenja o moralnom karakteru.

Nakon što smo živjeli zajedno godinama, nakon što su nas prebacivali iz jednog u drugi kamp u Guantanamu, od improvizovanih ćelija preko samice do zatvorskih ćelija, mi, zatvorenici smo razvili blisko povezanu zajednicu. Imali smo zajednički život, kulturu i uspomene. Prošli smo kroz sve to zajedno, u dobru i zlu, i postali porodica.

Tokom 2010, kada smo prebačeni na život u zajednici u Kampu 6, naša se veza produbila. Ispitivača i čuvara je bilo manje, pravila u kampu su bila manje stroga da nam daju više slobode, i počeli smo se više družiti međusobno, i sa osobljem kampa.

Umjesto da se molimo u odvojenim ćelijama, mogli smo se moliti kolektivno u redovima, kao što bismo u džamijama. Umjesto da jedemo sami, mogli smo uživati u zajedničkim obrocima kao što bismo radili kući s porodicama. Umjesto da se igramo s fudbalom samostalno, mogli smo se igrati u timovima, baš kao što bismo i van zatvora. I umjesto da razgovaramo sa istim komšijama svaki dan u ćelijama, sada smo mogli razgovarati sa desecima zatvorenika u različitim blokovima.

Nismo imali mnogo, ali smo imali jedni druge. Kada su se zatvorenici dozivali, imali su običaj reći „naša afganistanska braća“, „naša jemenska braća“ i tako dalje. Podučavali smo i učili jedni od drugih o raznim temama i kulturnim tradicijama. Posuđivali smo najbolje karakteristike iz naših kultura. Arapi su se počeli ponašati kao Afganistanci, a Afganistanci su se počeli ponašati kao Arapi.

Imali smo jedni druge

Ne iznenađuje da su nas ispitivači pokušavali okrenuti jedne protiv drugih. Postojali su zatvorski blokovi u kojima su većinu zatvorenika činili ili Arapi ili Afganistanci. Jednog dana, kada su me ispitivači željeli izolovati, premjestili su me u afganistanski blok, misleći da će mi život biti teži jer nije bilo Arapa s kojima bih mogao razgovarati.

A nisu znali da biste, ako završite u bloku s grupom koja nije vaša, vi zapravo bili sretni. Tretirali su vas kao svog gosta dok ste boravili tu, i pokušavali su vas utješiti kako god su znali.

To se meni desilo. Afganistanci su me tretirali kao člana porodice. Na kraju sam podučavao arapski nepismenog afganistanskog zatvorenika i slušao prekrasnu poeziju drugog – afganistanskog pjesnika i pjevača u 60-im godinama koji je napisao dvije knjige poezije na paštunskom jeziku u Guantanamu. Uvijek je cijelom bloku pjevao svoju poeziju, a pjevao je i za mene.

Budući da su Arapi činili većinu zatvorenika u kampu, mnogi su bili uključeni u proteste i otpor protiv mučenja i zlostavljanja tamo. Na početku se većina Afganistanaca i zatvorenika drugih nacionalnosti pokušala ne miješati. Administracija kampa je to shvatila kao znak straha i pokušala je to iskoristiti da kreira podjele.

Jednog dana je prevodilac za paštunski došao da podijeli listove papira samo za afganistanske zatvorenike. Na njima je na paštunskom i na dariju bila ispisana riječ „licemjeri“ sa nekim fotografijama arapskih zatvorenika. Prvi afganistanski zatvorenik koji je primio taj papir bacio ga je na prevodioca i pljunuo ga. Ispitivači zaista nisu razumjeli naše bratstvo. Iluzorno su vjerovali da nas mogu promijeniti.

Neki čuvari su prešli na islam

Što smo duže bili zajedno, to je snažnija bila veza između nas. Nevolja, mučenje i loš tretman koji smo podnosili povezao nas je i osnažio naše drugarstvo. Razvili smo jedinstven oblik solidarnosti.

Kada su ispitivači mučili jednog od naše braće, većina nas bi prestajala razgovarati s njima. To nikada nije bilo koordinirano i niko nam nije rekao da to uradimo – samo smo osjećali obavezu da se zauzmemo za našu braću koja su patila.

U rijetkim trenucima radosti, mi smo također bili zajedno. Svi smo slavili kada bi zatvorenik dobio lijepu vijest, posebno kada bi se jedno od njihove djece oženilo ili udalo ili kada bi dobili unuče. Vjerske praznike smo slavili zajedno. Zajedno smo postili mjesec ramazan i obilježavali Bajram. A kada su zatvorenike prebacivali iz Guantanama, pravili smo veliku proslavu.

Čuvari i drugo osoblje kampa bili su iznenađeni našim ponašanjem. Govorili su im da će sresti najgore od najgorih – ubice, „teroriste“, čudovišta koja su im bila u stanju slomiti vrat u sekundi. Kada su čuvari počeli raditi i razgovarati s nama, njihovi pogledi su se u potpunosti mijenjali. Mnogi zatvorenici i čuvari su razvili snažna prijateljstva, a neki čuvari su čak prešli na islam.

Veze koje smo oformili i moralni karakter kojem sam svjedočio u svakom od mojih kolega zatvorenika pokazali su mi moć Poslanikovog učenja. Islam se zasniva na usavršavanju veze između nas i našeg Stvoritelja (Allaha), ali veze između nas samih, naših porodica, komšija i sviju koji nas okružuju – uključujući i naše neprijatelje.

Ove veze su isprepletene, ovise jedna o drugoj i oblikuju to ko smo i ko postajemo. One nas izazivaju, hrane i osnažuju čak i u teška vremena. Naučio sam da čak i kada ne možemo kontrolisati šta nam se dešava, čak i kada drugi odbacuju svoju čovječnost, mi moramo uraditi sve što je u našoj moći da sačuvamo svoju. I dalje imamo moć da utjelovimo visoku moralnu etiku kao pojedinci i kroz naše međusobne veze. U Guantanamu smo vježbali Poslanikove upute svaki dan.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera