Project Syndicate: Zapad mora prihvatiti stvarnost u Ukrajini

Jasno je da je Rusija puno posvećenija svojoj stvari nego NATO odbrani ukrajinskog suvereniteta.

Za strategiju Vladimira Putina je ključno zadržati Ukrajinu unutar sfere utjecaja Kremlja (EPA)

Gomilanje ruskih snaga blizu ukrajinske granice probudilo je strahove od novog rata. Ali ovaj sukob zapravo nije novi, a nisu to ni ruski ciljevi.

Ukrajina, koju indirektno kontrolišu ili direktno guše moskovske vlade već stoljećima, želi da je NATO zaštiti od budućih ruskih upada, poput onog koji je Kremlj pokrenuo 2014. No, ruski predsjednik Vladimir Putin zahtijeva obećanje NATO-a da se neće širiti više niti u jednu istočnoevropsku državu koje graniče sa Rusijom (koja već dijeli granicu sa pet članica NATO-a).

NATO, predvođen SAD-om, odbija Putinov zahtjev na temelju ideje da sve države imaju pravo odlučivati o svojim sudbinama. Ali zaštititi ukrajinsku nezavisnost nije jednostavno kao što se čini. Prisutan je nesrazmjer između cijene koju je Rusija spremna platiti da kontroliše Ukrajinu i cijene koju je NATO spreman platiti da je zaštiti od ruske vrhovne vlasti.

Susjedne države kao tampon zona

Rusija ima malo saveznika, dok se NATO sastoji od 30 najbogatijih svjetskih država, od kojih mnoge imaju modernizirane vojske. Kako god, tokom proteklih 200 godina, Rusija je uspjela – gotovo uvijek koristeći silu i agresiju – da iskoristi male susjedne države kao tampon zonu protiv zapadnoevropskih država koje bi je mogle ugroziti.

Putin današnju geopolitičku situaciju vidi na isti način. Brine se da je, nakon raspada Sovjetskog saveza, ruska zapadna tampon zona svedena na Bjelorusiju. Stoga je za njegovu strategiju osiguravanja ruske nacionalne sigurnosti i osnaživanja njene geopolitičke uloge ključno zadržati Ukrajinu unutar sfere utjecaja Kremlja.

Većina članica NATO-a, uključujući i SAD, gotovo sigurno nema isti nivo motivacije kao Putin. Štaviše, historija je pokazala koliko je teško osigurati nezavisnost država sa velikim ratobornim susjedima. Tokom Hladnog rata, SAD je vodio skupi rat da sačuva južnokorejsku nezavisnost. Potom je vodio još skuplji rat da sačuva nezavisnost Južnog Vijetnama, ali bezuspješno. Sveukupno, ta dva rata u Aziji trajala su 20 godina i koštala blizu 1,3 hiljada milijardi dolara, rezultirajući sa više od 90.000 američkih vojnih žrtava.

SAD je nedavno ponovo naučio neke od lekcija iz ovih ranijih ratova. Prošle godine se povukao iz Afganistana nakon što je 20 godina bezuspješno pokušavao uspostaviti politički red ili funkcionalnu nacionalnu ekonomiju. Talibani su preuzeli vlast u ovoj državi i prije nego što je zapadnjačko osoblje napustilo Afganistan. Iako je Afganistan umnogome drugačiji od Ukrajine, činjenica je da američka javnost nema mnogo želje za još jednom stranom vojnom kampanjom.

Ove činjenice su dobro poznate Putinu, autoritarnom lideru kojeg ne sputava mišljenje domaće javnosti na način na koje sputava njegove kolege sa Zapada. Dok će SAD i saveznici teško uvjeriti birače da je rat za odbranu Ukrajine toga vrijedan, Putin može profitirati na osnovu činjenice da je ruski nacionalizam u stalnom porastu u novije vrijeme. Putinova popularnost je vrtoglavo porasla nakon pripajanja Krima 2014.

Strategija agresije

Istina, Putinova popularnost znatno je opala od tada, i ruska javnost je izgleda oprezna u vezi rata u Ukrajini. Ali Putin zna iz historijskih epizoda kao što je velika sovjetska glad, da je moguće nametnuti znatne troškove ruskoj populaciji kako bi se postigli značajni politički ciljevi.

Štaviše, ponašanje NATO-a je možda osnažilo Putinovu riješenost da slijedi strategiju agresije. Kada su ruski BDP i vojna potrošnja bili na rekordno niskom nivou nakon raspada Sovjetskog saveza, NATO se nije raspustio, iako je bio uspostavljen zbog eksplicitne svrhe hladnoratovskog suzbijanja Sovjetskog saveza. Umjesto tog se proširio da uključi bivše satelite Sovjetskog saveza u centralnoj i istočnoj Evropi – pa čak i tri bivše sovjetske republike.

Do 2008, ruski BDP i vojna potrošnja su se oporavili, i Francuska i Njemačka su počele izražavati rezervisanost u vezi provociranja Rusije pozivanjem Ukrajine i Gruzije da se pridruže NATO-u. To ih je dovelo u sukob sa administracijom američkog predsjednika Georgea W. Busha, i dogovoreno je da će NATO dati neodređeno obećanje o budućem članstvu Ukrajini (kompromis iz Bukurešta).

Nekoliko mjeseci kasnije, Rusija je izvršila invaziju na Gruziju, a Zapad nije organizovao veliki otpor. Štaviše, ova strateška pobjeda za Putina podudarila se sa ekonomskim procvatom, a sve je to pomoglo da se učvrsti njegova politička moć.

Vjerodostojna prijetnja ratom do maksimuma

Iz Putinove perspektive, NATO  će vjerovatno u svoj sastav uključiti Ukrajinu prije ili kasnije ako misli da se Rusija više neće boriti da to spriječi. Ali ako Rusija vjerodostojno pokaže da će se boriti za kontrolu nad Ukrajinom, mogla bi se desiti jedna od dvije stvari: Zapad će pregovarati za mir; ili će doći do rata za koji NATO neće imati mnogo želje. Kako god, vjerodostojna prijetnja ratom do maksimuma povećava Putinove šanse da zadrži Ukrajinu u ruskoj sferi utjecaja.

SAD, historijski najglasniji pobornik proširenja NATO-a, treba trezveno procijeniti situaciju. Rusija će se boriti, i ako SAD ne pokaže vjerodostojno da će se i oni boriti, Ukrajina neće moći pobjeći od ruskog utjecaja i biti zaista nezavisna. U najgorem scenariju, SAD i Zapad, neodlučni i mlaki, završit će u ratu koji će na kraju napustiti, a Ukrajinci će ponijeti teret ljudske i ekonomske cijene.

Iako neki na Zapadu pokazuju znake prihvatanja današnjih surovih stvarnosti, drugi su stava da bi bilo kakva spremnost da se postigne sporazum s Putinom bila ravna smirivanju nacističke Njemačke od strane britanskog premijera Nevillea Chamberlaina u Minhenu. To nije tačno. Sprečavanje rata je najbolja stvar koju SAD i saveznici mogu uraditi da sačuvaju blagostanje Ukrajine, ako ne i ideal pune nezavisnosti.

 

Izvor: Project Syndicate