Kako je ravnodušnost društva ubila muškarca u Parizu

Švicarski fotograf se nasmrt smrznuo u prometnoj ulici jer je pao i tokom devet tragičnih sati, izgledao kao beskućnik – nevidljivo, opasno.

Za Renea Roberta, u noći 18. januara naša kolektivna ravnodušnost pokazala se u pravom svjetlu, kao čin nasilja, što je oduvijek i bila, piše autor [Nareshkumar Mani / EyeEm/Getty images]

Kada sam imao 22 godine, jedan vikend sam posjetio Berlin. Sjedio sam u kafiću, pio iznenađujuće jako pivo i posmatrao svijet u pokretu. Primijetio sam jednog starca, pogrbljenog, nestabilnog, kako polako šepa na drugoj strani ulice. Pao je. Gledao sam starca na hladnom podu iz tople udobnosti kafića i razmišljao sam da pređem ulicu i pomognem mu. Ali, ulice su bile prometne, pa sam mislio da će se, dok ja stignem do njega, neko već pojaviti iz gužve i pomoći mu da se uspravi.

Gledao sam kako četverica mladića prelaze preko njega, kako ga jedna gospođa zaobilazi i kako jedna porodica prelazi na drugu stranu kako bi ga izbjegla. Starac je postao nevidljiv. Izašao sam iz kafića, prešao cestu i pomogao mu da ustane. Ali, kada se uspravio, čovjek me odgurnuo, ljutit što sam mu pomogao. Vratio sam se u kafić preko puta, zbunjen.

Osam godina kasnije, u dobi od 30 godina, radio sam u gradu i živio u Willesden Greenu, u sjevernom Londonu. Bio sam recepcioner na minimalcu i sanjao sam da postanem pisac. Pisao sam između poziva, ostajući budan do kasno, ispunjen nadom. Ali, stanodavac mi je povećao kiriju i, da skratim, dao sam otkaz kako bih živio u lokalnom parku i napisao svoj prvi roman. Ni danas nisam sigruan je li ta odluka nastala iz depresije, uskovitlanih okolnosti ili smiješnog uvjerenja da sam predodređen za pisca. Bez obzira, spakovao sam život u dvije torbe, dao otkaz i preselio se u obližnji park Gladstone.

Kada sam bio beskućnik, baš kao starac kojem sam pokušao pomoći, bio sam nevidljiv. Moje postojanje je širilo strah. Ljudi su prelazili preko mene. Zaobilazili su me. Prelazili su na drugu stranu ulice da me izbjegnu. Bilo je kao da sam pao i da više nisam dio društva. Danas završavam četvrti roman. Radim kao freelance novinar. Bio sam samac, mršav i živio pod drvetom, a sada sam oženjen, otac dvoje djece i ljudi mi plaćaju da pišem. No, i dalje se sjećam kakav je osjećaj biti nevidljiv i zato me nedavna smrt švicarskog fotografa Renea Roberta u Parizu pogodila snažno.

Danas ne bih ni primijetio da je pao

Osamdesetčetverogodišnji Rene umro je od hipotermije usred prometne ulice, nakon što je pao i ignorisan od prolaznika duže od devet sati. Rene Robert je imao dom. Ali tih devet sati on je izgledao kao beskućnik, pa je bio nevidljiv.

Vijest o njegovoj tragičnoj smrti podsjetila me na moje dane u parku Gladstone. Ali još važnije, vijesi o njemu su učinile da se sjetim tog starca u Berlinu. I zapitao sam se, da sam bio u kafiću u Parizu, koji gleda na ulicu na kojoj je pao Rene Robert, da li bih ga primijetio? Da li bih sada, kada sam i sam iskusio beskućništvo i nevidljivost, uradio isto kao i prije 20 godina i prešao ulicu da pomognem strancu?

Plašim se da, istini za volju, danas ne bih ni primijetio da je pao. Gledao bih u telefon, smiješeći se 64. videu na TikToku u beskrajnom prelistavanju. Ravnodušan za bilo šta i sve, osim sebe. Ometen mogućnošću da neki stranac stavi srce na moj komentar, dok miješam nepovezanost sa stvarnim svijetom sa stvarnom privlačnošću.

Danas je u društvu, rasprostranjena nepovezanost. Mnogo je gore nego prije 20 godina. Vlada epidemija nepovezanosti. Rođena iz te nepovezanosti dolazi potreba za opravdanjem. Kako bi održali nepovezanost, naši umovi popunjavaju praznine u našem znanju mislima koje objašnjavaju naš instinkt za separacijom.

To se nigdje ne vidi bolje nego kada ljudi unutar društva prolaze, prelaze ili zaobilaze beskućnika. Običan čovjek će podići pogled s telefona, vidjeti beskućnika, i odmah će mu se misli okrenuti ka bilo čemu što objašnjava – opravdava – njihovu ravnodušnost.

„Beskućnik je, pa mora da je pijan.“

„Na ulici je pa mora da ima problema s drogom.“

„Kladim se da on čak nije ni beskućnik.“

„Mora da je negdje zabrljala.“

Okrivljavanje, okrivljavanje, okrivljvanje.

Sljepilo je saučesništvo

Današnje društvo, čiji sam i sam dio, održava gotovo neograničen kapacitet da čini užasne stvari dok održava narcisističko vjerovanje u svoje čuđenje. Uspješno društvo je sretno društvo, pa tako mora biti oblikovano od gline zabluda. Kako bi funkcionisalo, treba vjerovati da je ispravno i pravedno, a da bi imalo to uvjerenje, treba zažmiriti pred svojom ružnom realnošću. Da je današnje društvo osoba, ono bi bilo zatvoreno u ustanovu, zbog naše zaštite. I zbog sigurnosti naše djece.

Ali ako je ravnodušnost pištolj kojim je pucano na Renea Roberta, onda je metak bio strah. Strah nam dozvoljava da našu ravnodušnost spram beskućništva pretvorimo u oblik obmanute samozaštite. Društvo se plaši sebe, ali posebno se plaši onoga što vreba izvan njegove kontrole. Društvo se plaši stranaca. Društvo se plaši beskućnika. I tako, kao i svi strahovi, beskućnici postaju nevidljivi.

Strah je naveo Parižane da gaze preko Reneovog tijela. Devet tragičnih sati. Rene je izgledao kao beskućnik – neko nevidljiv, neko ko mora da je nešto zgriješio, neko opasan. To je bio zločin. I društvo ga je za to kaznilo. Za tih devet sati, Rene nije bio samo beskućnik, bio je, tragično, i naprosto, „manje“.

Manje od stizanja na autobus, manje od još jednog pića u baru iza ćoška, manje od napora koji bi bio potreban da se nagneš, manje od vremena koje bi ti trebao da pitaš: „Jesi li dobro?“, manje od tog da stigneš kući pet minuta kasnije, manje od svih planova, manje od osobe.

Već je bio nevidljiv za društvo jer čim je udario o pločnik, izgledao je kao siromah u gomili odjeće. Pao je kao član društva, ali se dočekao kao dio zajednice beskućnika. Društvo je konstrukt koji je evoluirao tokom godina, kako bi zaštitio one koji u njemu žive, od strahova da budu izvan društva. U tom pogledu, Robert je bio mrtav prije nego je udario o tlo.

Sljepilo je saučesništvo. Šutnja je dozvoljavanje. Ravnodušnost je društvo.

Siromaštvo je najgori oblik nasilja

Na koncu, nije osoba s kućom, poslom i porodicom, zastala da pruži pomoć Reneu. Nije to bio sretni član našeg kluba čuda koji zovemo društvo. Ruka koja se spustila da dotakne Renea, da pita je li dobro, bila je ruka beskućnika. Čovjek bez imovine bio je jedini čovjek koji je posjedovao saosjećanje i odsustvo ravnodušnosti, da pozove hitnu.

Kada su ga kasnije našli, ovaj muškarac nije htio reći svoje ime. Jer, za razliku od ljudi unutar društva, jedina stvar koju beskućnik posjeduje je ime. Zašto bi ponudio svoje ime društvu tako ravnodušnom da ljudi koji žive unutar tog bogatog društva ne mogu odvojiti trenutak da provjere kako je jedan od njih?

Gandi je rekao da je siromaštvo najgori oblik nasilja. A ipak, evo nas u 2022, kada najbogatiji ljudi na planeti postaju još bogatiji, i hvale ih za njihov uspjeh, dok su siromašni siromašniji nego ikad i još ih okrivljavaju i ogovaraju što su tu gdje jesu. Gandi je preminuo 1948, ali možda bi da je još živ, rekao da je najgori oblik nasilja prekoračivati osobu i ostaviti je da umre od hipotermije na hladnim ulicama Pariza.

Jer ravnodušnost može biti neznanje, može biti osuda, samozaštita ili čak prezir. Ali za Renea Roberta, u noći 18. januara, naša kolektivna ravnodušnost pokazala se u pravom svjetlu, kao čin nasilja, što je oduvijek i bila.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera