Ne, Rusija neće napasti Ukrajinu

Tokom protekle godine, dok je Rusija okupljala veliki broj trupa duž granice sa Ukrajinom, rasla je bojazan od neminovne invazije. Brojni zapadni lideri su često upozoravali na ovu mogućnost.

Moskva je negirala da ima takve planove, premda nije povukla svoje trupe. Neki posmatrači su tumačili ove ruske izjave kao neistinite i čak optuživali ruske vlasti da priprema operaciju pod lažnom zastavom.

Detaljnija analiza ruskog geopolitičkog ponašanja u posljednje dvije decenije, međutim, ukazuje da njeni lideri možda i ne pokušavaju prevariti međunarodnu zajednicu. Otvoreni rat u Ukrajini se ne uklapa u korištenje teške sile Kremlja u njegovim geopolitičkim igrama. Primjeri Gruzije, Sirije, Libije i (do saa) Ukrajine pokazuju kako on vodi isplativu politiku.

U svakom od ovih slučajeva, Vlada Rusije je imala jasno razumijevanje rizika na terenu. Detaljno je pravila analizu isplativosti i uspostavila jasne i ograničene ciljeve za korištenje teške sile. Isplativa politika je svjestan izbor jer ruski čelnici znaju dobro da nemaju sredstava za vođenje rata šireg obima.

Od Gruzije do Sirije i Libije

Rusija je, bez sumnje, imala ove kalkulacije isplativosti prije rata u Gruziji 2008. godine gdje je intervenirala na strani separatističkih snaga regija Južne Osetije i Abhazije protiv vlasti Gruzije od koje su se željele odvojiti.

Tada ruske snage nisu imale jačeg protivnika i bile su u stanju lako poraziti gruzijske snage u Južnoj Osetiji za nekoliko dana. Potom su ruske snage prešle u ostatak Gruzije, poharale grad Gori i stale. Kada je ograničeni cilj progona gruzijskih snaga iz Južne Osetije i Abhazije postignut, Moskva je bila spremna za evropsku medijaciju.

Ruske snage su mogle prepoloviti Gruziju, zadobiti kontrolu nad vrijednim plinovodima i naftovodima koji idu iz Azerbejdžana do Turske, te paralizirati ekonomski i politički sistem. Sve ovo bi bilo vrijedno u pregovorima gdje bi nagnali gruzijske vlasti za priznaju nezavisnost separatističkih regija. No, regionalna i globalna cijena ovih napredaka bila bi previsoka za Rusiju, pa se zadržala na ograničenoj vojnoj operaciji.

Slična računica je napravljena prije intervencije u Siriji gdje se pomoglo režimu Bashara al-Assada 2015. godine. Moskva nije poslala velike kopnene sile, kao što je SAD uradio u Afganistanu i Iraku na primjer, već se odlučila da ograniči svoju silu na mlazne avione, specijalne jedinice, plaćenike, vojne savjetnike i brodove mornarice. Kako bi dodatno umanjili rizik, ruske diplomate su se uvezale sa raznim zainteresiranim stranama, kao što su SAD, Izrael i Turska, u određenim etapama rata. Ovo uvezivanje je osiguralo da pobunjeničke snage ne dobiju protivzračno naoružanje što je garantiralo zračnu nadmoć ruskih i sirijskih snaga.

Rusko opsežno bombardiranje područja pod kontrolom pobunjenika pružilo je efikasnu podršku iz zraka za snage sirijskog režima i omogućilo im da iz odbrane krenu u napad. Za nekoliko mjeseci je Damask, uz podršku ruskih i iranskih snaga, povratio kontrolu nad velikim dijelovima teritorije i za naredne tri godine protjerao pobunjenike iz nekoliko uporišta i ograničio njihovo prisustvo na sjeverozapad države. Rusija je ostvarila svoj cilj, a to je očuvanje Assadovog režima, uz male gubitke, govoreći i o žrtvama i o finansijama, te čak zabilježila diplomatske dobitke protiv zapadnih sila na međunarodnoj sceni.

Kada je bila pozvana da intervenira u Libiji, Moskva je još manje dala i opet mnogo dobila. Ruska umiješanost je bila ograničena na slanje ruskih plaćenika i oružja odmetnutom generalu Khalifi Haftaru koji je kontrolirao istok države. Iako je njegova ofanziva na prijestolnicu Tripoli na kraju propala, Rusija se nije našla na strani gubitnika. Ustvari, uspjela se postaviti kao posrednik između libijske Vlade i Haftara i dobiti istaknuto mjesto za pregovaračkim stolom, zajedno sa drugim učesnicima i sa Zapada i iz regije.

Moskovske računice za Ukrajinu

Kada je Rusija intervenirala u Ukrajini 2014. godine, nakon prodemokratske Majdanske revolucije protiv ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, imala je sličan isplativi pristup. Nije izvršila masovnu invaziju na daleko slabijeg susjeda. Umjesto toga, razmjestila je neobilježene snage, uz negiranje da to radi, na Krimski poluotok gdje su se nalazili strateški vojni ciljevi koje je željela osigurati – tačnije, sjedište i postrojenja njene Crnomorske flote.

Potom je izvršila preuzimanje, relativno bez prolivene krvi, ove ukrajinske teritorije organiziranjem referenduma i predstavila aneksiju Krima kao ispunjavanje „volje naroda“. Nije išla u dalje osvajanje ukrajinske teritorije. Rat punom silom nije bila metoda i okupacija Kijeva nije bila cilj.

Umjesto toga, kako bi kaznila i podčinila novu vlast u Kijevu, uspostavila je separatističke snage na istoku države, dala im novac i naoružanje, a potom poslala i nešto jedinica kao podršku. Tu se jako oslanjala na plaćenike i ruske vojnike bez oznaka kako bi mogla negirati svoje učešće i predstaviti dešavanja na terenu kao spontani ustanak. Tako je Moskva zadobila uporište protiv Ukrajine sa minimalnim troškovima.

Danas, osam godina od početka sukoba, Rusija masovno okuplja veliki broj jedinica duž granice. Da li je promijenila pristup? To je malo vjerovatno. Uprkos zapadnjačkim predviđanjima skore invazije, upitno je da li je Ukrajina ciljana meta ruske vojne mobilizacije.

Moskva nije izgubila svoju nadmoć nad Kijevom u regiji Donbas i skoro je nemoguće za ukrajinsku armiju da okonča tamošnji separatistički pokret dok on ima rusku podršku. Da Kremlj želi izvršiti pritisak na Vladu Ukrajine, to može jednostavno uraditi eskaliranjem sukoba na istoku što mu ne traži veliko slanje ruskih trupa.

Zapravo, samo veliko vojno prisustvo duž granice već čini veliku štetu Ukrajini: jako potkopava njenu ekonomiju. Nadalje, ruske vlasti ne vide prijetnju iz „demokratske Ukrajine“ pošto je Majdan do sada izgubio svoju čar u ruskim prodemokratskim krugovima.

Stoga, okupljanje vojske duž rusko-ukrajinske granice nema za cilj Kijev, već Zapad. Moskva želi natjerati zapadne države da konačno započnu pregovore o pitanjima evropske sigurnosti. I čini se kako ta strategija djeluje. Od 1991. godine, ovo je prvi put da se Zapad ozbiljno uključio u razgovore sa Rusijom o evropskoj sigurnosti.

Ruski zvaničnici bez sumnje razumiju kako Ukrajina neće ući u NATO jer trenutno nema entuzijazma za tu ideju u toj vojnoj organizaciji. Ono što Kremlj zabrinjava je to da li će SAD razmjestiti rakete ili protivraketnu odbranu na ukrajinskoj teritoriji.

Moskva želi dogovore o nekoliko stvari, uključujući obustavu razmještanja balističkih raketa srednjeg dometa u Evropi i ograničenje vojnih vježbi blizu ruskih granica. Ona je 17. decembra dala prijedlog u kojem ističe svoje zahtjeve i NATO-u i SAD-u.

Šta će se dešavati?

Sve dok Kremlj ne osjeti da je dobio neophodne sigurnosne garancije, vjerovatno će nastaviti sa vojnim pritiskom na ukrajinskoj granici. Mogao bi razmjestiti balističke projektile srednjeg dometa u Bjelorusiji ili čak dovesti do eskalacije na drugim žarištima u regiji, kao što je Gruzija.

Može doći i do organiziranja vojnih igara blizu Zapadne Evrope, kao što je to bio slučaj sa nedavnim pomorskim manevrima kod Irske. Čak može doći do toga da pokaže svoje vojne kapacitete blizu granica SAD-a tako što će poslati podmornice sa supersoničnim raketama ili razmjestiti rakete dugog dometa u Venecueli, na primjer.

Sve ove mjere, međutim, uklapaju se u ruske kalkulacije isplativosti. To znači kako je jako malo vjerovatna veća invazija ili sam rat.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.