Šta nam uspon Prigožina i Kadirova govori o Rusiji

Osnaživanje lojalista Vladimira Putina koji zapovijedaju vlastitim snagama možda neće biti dobar znak za stabilnost ruske države.

Jevgeni Prigožin servira jelo Vladimiru Putinu tokom večere 2011. godine (AP)

“Kad teško krene, teško se i nastavlja”, kaže stara izreka. Ona mi pada na pamet kad razmišljamo o situaciji u kojoj se ruska politička elita nalazi usred vojnih neuspjeha u ratu u Ukrajini. U prvim danima invazije punog obima ruski predsjednik Vladimir Putin održavao je redovne sastanke s ministrom odbrane Sergejem Šojguom i načelnikom Generalštaba ruske vojske Valerijem Gerasimovim, o čemu su izvještavali državni mediji. Redoviti brifinzi Ministarstva odbrane također su bili u centru pažnje medija. Bilo je jasno da su odbrambene institucije angažirane na upravljanju ratištem u Ukrajini i da vode službeni ratni narativ.

Ali, kako je “specijalna vojna operacija”, kako je naziva Kremlj, počela trpjeti neuspjehe, u ruskoj politici krenule su “teškoće”. U prvi plan izbili su moćnici poput biznismena Jevgenija Prigožina i čečenskog vođe Ramzana Kadirova. Iako nijedan od njih ne obavlja funkciju u odbrambenim ili sigurnosnim strukturama države, odigrali su značajnu ulogu na bojnom polju i u oblikovanju ratnog narativa.

Samo Ramzan Kadirov može kritizirati vojni vrh

Kadirov, koji je od 2007. godine na čelu Čečenske Republike, jedini je regionalni čelnik u Ruskoj Federaciji koji zapovijeda sopstvenim oružanim snagama. Njegovi borci sudjelovali su u sukobima u Gruziji i Siriji te su od početka bili angažirani u ratu u Ukrajini. Kadirov je tvrdio da je 12.000 čečenskih vojnika u februaru poslano u Ukrajinu, a da su dodatni bataljoni organizirani u junu i septembru.

Iako je bio prilično aktivan na društvenim mrežama, Kadirov je postao glasniji kada je Ukrajina u augustu pokrenula uspješnu kontraofanzivu na istoku i jugu zemlje. Čečenski vođa bio je među rijetkim glasovima visokog profila u Rusiji koji su se suočili sa stvarnošću povlačenja ruske vojske i pretrpljenim teškim gubicima. Oštro je kritizirao vojni vrh, posebno upirući prstom u komandanta Centralnog vojnog okruga, generala Aleksandra Lapina, koji je smijenjen krajem oktobra.

Kritika Kadirova bila je odjek javne kritike Prigožina, osnivača i čelnika grupe Wagner, privatne vojne kompanije koja je bila uključena u ratove u Siriji, Libiji, Centralnoafričkoj Republici i Maliju. Dok Wagnerovi plaćenici u istočnoj Ukrajini djeluju od 2014. godine, Prigožin je kao njihov vođa “izašao iz sjene” tek u septembru ove godine. Prvo je procurio videosnimak o tome kako bivši robijaš koji je postao poslovni mogul lično regrutira ruske zatvorenike da se bore u Ukrajini. Tada je otkrio da je zaista vlasnik Wagnera, koji je početkom novembra otvorio službeno sjedište u Sankt Petersburgu. Prigožin se, također, javno hvalio miješanjem u američke izbore uoči međuizbora.

Čečenski vođa Ramzan Kadirov bio je među rijetkim glasovima visokog profila u Rusiji koji su se suočili sa stvarnošću povlačenja ruske vojske i pretrpljenim teškim gubicima (AP)

Cilja li Jevgenij Prigožin na predsjedničku funkciju?

Ti su događaji značajni po tome što otkrivaju rastuće napetosti u Moskvi i signaliziraju potencijalne putanje za budući sukob unutar elite. Postaje očito da Kremlj, kako bi održao konsenzus elita, pojačava pritisak na one koji su skeptični u vezi s izgledima Rusije za pobjedu u ratu. To je jačanje pozicije tvrdolinijaša koji imaju resurse i spremni su ne samo prijetiti i vršiti pritisak, već i djelovati na osnovu svojih prijetnji. To su akteri koji, također, nude alternativna rješenja usred percipiranog neuspjeha vojnih zapovjednika i oficira FSB-a (Savezna služba sigurnosti) da ispune početne ciljeve rata.

Pomjeranje moći i utjecaja od službenih sigurnosnih i obrambenih institucija prema nedržavnim organizacijama poput Wagnerovih i Kadirovljevih snaga (također poznatih kao “kadirovci“), koji se osjećaju ovlaštenim da otvoreno i oštro kritiziraju državne zvaničnike i vojne generale, moglo bi imati značajne posljedice. Tu novu dinamiku možda pokreću Prigožin, Kadirov i drugi koji se bore za određene državne položaje. U septembru je čečenski vođa požalio što je šef republike s najdužim stažom u Rusiji i nagovijestio namjeru da napusti dužnost. Ove su izjave pokrenule glasine da traži drugu državnu funkciju, vjerojatno na saveznom nivou.

Slično tome, postoje nagađanja da se Prigožin priprema stvoriti novi konzervativni pokret, koji bi promovirao patriotske vrijednosti i narativ Kremlja, kao način da formalno uđe u rusku politiku. Dok Kadirovljeve šanse za usponom u ruskoj državnoj hijerarhiji mogu biti ograničene njegovim etničkim porijeklom, Prigožin se ne suočava s takvim ograničenjima i mogao bi čak ciljati na predsjedničku utrku. Sve veći utjecaj ovih aktera u kontekstu posrnule ekonomije, društvenih pritisaka i vojnih poraza također signalizira destabilizaciju struktura vlasti koje omogućuju kontinuirano upravljanje.

Mirnodopski establišment je zabrinut, možda i u panici

Zapadni posmatrači već raspravljaju o mogućnosti kolapsa režima ili države. Neki ističu mogućnost sloma upravljanja zbog vojnog poraza; drugi ukazuju na potencijal regionalnog separatizma, jer Moskva ostaje bez sredstava za subvencioniranje najsiromašnijih regija. Čak i ako raspad države ili separatistički ustanak još nisu na pomolu, sve veća vidljivost Prigožina i Kadirova signalizira slabost države. Rasprave o unutrašnjoj nestabilnosti ili čak kolapsu bez sumnje izazivaju duboke strahove od haosa i nasilja.

Prigožinova grupa Wagner je početkom novembra otvorila službeno sjedište u Sankt Petersburgu (Reuters)

Rani znakovi da Prigožin želi otvorenije ući u rusku politiku i možda čak ući u predsjedničku kandidaturu daju naznake o mogućim scenarijima koje bi Kremlj mogao planirati za predsjedničke izbore 2024. godine. Kremlj bi mogao osnažiti njega i druge aktere kao način očuvanja kohezije unutar elite. Imenovanje Prigožina na službenu poziciju u državnim strukturama ili čak njegova priprema za Putinovog nasljednika mogao bi biti način da se upozori elita – evo ko bi mogao doći ako ne podržite sadašnjeg predsjednika.

Nije slučajno što Prigožin, Kadirov i tvrdokorni nacionalistički političari poput Igora Girkina, pa čak i ultranacionalisti poput Aleksandra Dugina, napadaju rusku elitu i optužuju je da teži ličnom profitu i komforu. Rat, insistiraju, razotkriva nelojalnost i unutrašnju trulež. Nasuprot tome, tvrdolinijaši su izrazili spremnost na žrtvu i potpunu lojalnost Kremlju. Kadirov je, naprimjer, obećao poslati svoja tri sina tinejdžera da se bore u Ukrajini. Takva spremnost, zajedno s percipiranim čečenskim vojnim doprinosom, omogućuje mu da zauzme visoku moralnu poziciju u odnosu na ostatak ruske elite.

Prigožin također lično doprinosi ratnim naporima sa svojom grupom Wagner i to mu daje pravo da glasnije izrazi svoje mišljenje i dodatno unaprijedi poziciju u ratnom kontekstu. Dio ruske elite koji predstavlja mirnodopski establišment, bez sumnje s osjećajem zabrinutosti, ako ne i panike, posmatra ove nedavne događaje i sve veći utjecaj ovih aktera. Dok se u ovom trenutku ne čini da je konsolidacija elite oko Putina ugrožena, povlačenje iz Hersona zajedno s ranijim vojnim porazima posijalo je sumnje u izglede Rusije da dobije ovaj rat.

‘Nadaj se najboljem, pripremi se za najgore’

Kako vojni poraz postaje sve vjerovatniji, budućnost zemlje i elite postaje neizvjesnija. Takav bi scenarij mogao pokrenuti potragu za Putinovom zamjenom bez destabilizacije zemlje. To bi bio najveći izazov za ruske elite. Na kraju bi strahovi od kolapsa bez Putina mogli biti toliko intenzivni da bi ruska elita poraz pokušala prikazati kao neporaz. S obzirom da je većina Rusa sve umornija od rata, takav bi se pristup mogao smatrati najmanje destabilizirajućim.

Ono što je vidljivo odsutno među tim alternativama je scenarij demokratske Rusije. Ruska elita je nedemokratska i demokratija u Rusiji u ovom trenutku može biti nametnuta samo izvana, silom. Budući da se to ne čini vjerovatnim, Zapad mora naučiti kako obuzdati i nositi se s nedemokratskom Rusijom, čak i nakon rata. Kao što kaže druga izreka: “Nadaj se najboljem, ali se pripremi za najgore.”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera