Netanyahu, kum modernog izraelskog fašizma

Nova koaliciona vlada, na čelu s predsjednikom šovinističke stranka Likud, mogla bi biti najekstremnija u historiji Izraela.

Problem fašizma u Izraelu se manje nalazi u ekstremističkim strankama koje će biti dio nove vlasti, a više u onima koji su to omogućili, piše autor (AP)

Fašizam je na umu prijatelja i neprijatelja Izraela od posljednjih izbora u “jevrejskoj državi“ i početka pregovora bivšeg premijera Benjamina Netanyahua na formiranju nove koalicije. Upozorenja da Izrael “ide ka fašističkoj teokraciji“ ili da “u snu hoda ka jevrejskom fašizmu“ su se uvećala. No, čini se kako se ignoriraju ova upozorenja dok Netanyahu iscrtava put ka povratku na čelo vlade u koaliciji s izraelskim fašističkim strankama. Odbacuje zabrinutost o potencijalnom srozavanju izraelske demokratije i pogoršanja reputacije na Zapadu, naročito u SAD-u, tvrdeći kako će, kada je riječ o budućnosti jevrejske države, upravo on imati posljednju riječ – i u Izraelu, i u Americi. To je vjerovatno istina, ali to ne ohrabruje – to je katastrofa.

Washington je do sada uglavnom šutio, iako je nekoliko istaknutih američkih Jevreja govorilo o fašističkoj prijetnji koja se ukazala iz izraelskih glasačkih kutija. Umjesto da se direktno pozabavi s problemom, administracija Joe Bidena je beskičmeno naznačila kako će suditi novoj Netanyahuovoj vladi “na osnovu njenih politika, a ne ličnosti“. Ako je Donald Trump bio, pa, nesmotren, Biden je suučesnik. A što se tiče arapskih režima koji su čestitali Netanyahuu na pobjedi, ne mogu naći podesnu riječ za opis. No, ne griješite, problem fašizma u Izraelu se manje nalazi u ekstremističkim strankama koje će biti dio nove vlasti, a više u onima koji su to omogućili – a to su Netanyahu i njegova šovinistička stranka Likud, koja dugo teži ka dominaciji “jevrejske države” na obje strane rijeke Jordan.

Kakav otac, takav sin

U svojoj čudovišnoj autobiografiji Bibi, moja priča, koja je dijelom samoveličanje, dijelom propaganda, a dijelom fašistički manifest, Netanyahu je posvetio poglavlje pokojnom ocu Benzionu. Hvali se njegovim radom kao urednika publikacije koja se prikladno zove Hayarden (Jordan) i vodećim likom militantnog revizionističkog pokreta koji insistira na jevrejskom pravu suverenosti nad cijelom historijskom Palestinom. Revizionistički borci, koji su svojevremeno osnovali Herut (prethodnika Likuda), bili su zloglasni po terorističkim operacijama prije i tokom rata za nezavisnost 1948. godine.

Te godine su brojni istaknuti Jevreji, poput Alberta Einsteina, Hannah Arendt i drugih, opisivali stranku Herut, u javnom saopćenju objavljenom u listu New York Times, kao “političku stranku koja, po organizaciji, metodama, političkoj filozofiji i društvenom djelovanju, jako sliči nacističkim i fašističkim strankama“. Kakav otac, takav i sin. Kako je propovijedao Vladimir Jabotinsky, revizionistički guru njegovog oca, u zloglasnom eseju iz 1923. godine Željezni zid, i Netanyahu vjeruje kako jevrejski naseljenici moraju koristiti vojnu silu da natjeraju palestinske Arape da odustanu od svojih prava na domovinu.

Netanyahu je ušao u politiku s ovim uvjerenjem i polako se izgradio u oca modernog izraelskog fašizma. Počeo je tako što je demonizirao tadašnjeg premijera Yizhaka Rabina, jer je potpisao Mirovne sporazume iz Osla i tako pomogao stvaranju uvjeta da ga ubije jevrejski fanatik. Kada je postao premijer 1996. godine, počeo je praviti novu generaciju fašističkih i rasističkih lidera. Likovi kao što su Avigdor Lieberman, Gideon Sa'ar, Naftali Bennett i Ayelet Shaked nastali su pod njegovim patronatom u stranci Likud, a potom su otišli i napravili vlastite ekstremno-desničarske stranke.

Bijeg od optužbi za mito i prevaru

Uoči posljednjih izbora Netanyahu je kumovao novim odnosima fašističko-vjerskih stranaka Otzma Yehudit i Vjerski Cionisam, pozvavši njihove lidere, Itamara Ben Gvira i Bezalela Smotricha, u svoj dom kako bi lično pomogao u uklanjanju njihovih sporova. Netanyahu je želio ujediniti ih u jednu izbornu listu kako bi mogli ući u parlament i pomoći mu povratak u ured premijera. I uspio je u tome, spektakularno. Iako su ankete predviđale kako dvije stranke pojedinačno neće preći neophodni prag za ulazak u Knesset, zajedno su osvojile 11 posto glasova i 14 od 120 mjesta u Knessetu. Što je još gore, Ben Gvir, koji je, kao i Netanyahu, na steroidima, jako je dobro kotirao među izraelskim mladima.

Netanyahu je, također, njegovao bliske odnose sa dvije izraelske glavne ultrareligiozne stranke – ultra je operativna riječ – Shas i Ujedinjeni Tora Judaizam, koje traže vlast nad vjerskim, obrazovnim i socijalnim poslovima u “jevrejskoj državi”. Sada će dobiti sve što su ikada željeli, pa i više. Zauzvrat će njegovi novi ekstremistički partneri iskoristiti parlamentarnu većinu kako bi blokirali ulogu sudske grane vlasti i okončali nadzor Vrhovnog suda nad Knessetom. Ovim će Netanyahu ne samo ojačati svoju vlast, već i uspjeti izbjeći pravnu odgovornost po optužbama za mito, prevaru i kršenje povjerenja. Ove stranke su već koristile većinu u parlamentu da omoguće imenovanje čelnika stranke Shas Aryeha Derija na mjesto ministra iako je osuđen za mito i neplaćanje poreza.

Izuzmimo korupciju, no izraelski ekstremno-desničarski fanatici pokazuju osnovne fašističke crte kao što je vjerovanje u božansku i historijsku naciju i tradiciju, koji su iznad svake priče o modernoj demokratiji i građanstvu; izražen osjećaj ozlojeđenosti i žrtve; militaristička nastojanja; obožavanje kulta sa zlatnim Netanyahuovim medaljonom koji ide uz to. Također ih vodi osvjedočeni rasizam prema Palestincima, koje gledaju kao uljeze u njima obećanoj zemlji. Nova Netanyahuova vlada kategorično je protiv uspostavljanja palestinske države, podržava širenje nezakonitih jevrejskih naselja na okupiranim palestinskim teritorijama, nastoji anektirati što više, ako ne i svu teritoriju Zapadne obale te negira jednakost domorodačkoj palestinskoj manjini u “jevrejskoj državi”. Tražit će da Palestinci priznaju historijski poraz i  ekskluzivno vlasništvo Jevreja nad zemljom kako bi živjeli u miru.

Ovo nije vrijeme za smirivanje

Većinu ovoga je najavio pokojni profesor Zeev Sternhell, čovjek koji je preživio Holokaust i najveći znalac Izraela kada se govori o fašizmu, a koji je u eseju iz 2018. godine pod nazivom U Izraelu, jačanje fašizma i rasizma srodno ranom nacizmu naveo kako ovi fašisti “ne žele fizički nauditi Palestincima. Oni im samo žele oteti osnovna ljudska prava, kao samoupravu u vlastitoj državi i slobodu od opresije.“ Premda je imenovanje sadiste Ben Gvira na mjesto ministra nacionalne sigurnost jasan pokazatelj želje nanošenja fizičke boli Palestincima.

Ukratko, oni koji i dalje sumnjaju da je fašizam sve veća opasnost po Izrael ne uviđaju kako njegove udružene šovinističke sile planiraju poharati sve što je ostalo o izraelskih liberalnih institucija kako bi pretvorili “jevrejsku državu” u potpunu fašističku teokratiju. Ovo nije vrijeme za smirivanje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera