Zašto invazija na Ukrajinu sve više liči na ‘ruski rulet’

Bilans prvih 300 dana rata: Rusija nema punu kontrolu ni na jednoj od četiri anektirane oblasti, a Ukrajina ne želi primirje dok se Rusi u potpunosti ne povuku.

Rusija bi mogla ostati bez prava veta u Vijeću sigurnosti UN-a, koje joj je do sada omogućavalo iluziju o svojoj političkoj i ekonomskoj veličini kao svjetske supersile, piše autor (Reuters)

Prošlo je prvih 300 dana ogromnih razaranja i gubitaka ljudskih žrtava u Ukrajini, a niti jedna strana, uključujući posmatrače i pomagače iz skoro cijelog svjeta, ne može reći da je ostvarila svoje ciljeve. Naprotiv. Rezultati rata su poražavajući. Rusija nema vlast ni u oblastima koje je nasilno proglasila svojim dijelovima, iako je najavila brzu denacifikaciju i demilitarizaciju svog prvog zapadnog susjeda, dok Ukrajina ne uspijeva vratiti okupirane dijelove svoje zemlje. Invazija na Ukrajinu sada sve više liči na “ruski rulet”, u kojem se zauzimanje tek ponekog sela ili naselja proslavlja kao veliki napredak čas ruskih, čas ukrajinskih trupa.

Onaj jedan metak u dobošu revolvera može biti smrtonosan u smislu da se Rusiji uskrati pravo veta u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, pa čak i samo članstvo, dok Ukrajina ulazi u zimu sa skoro potpuno uništenom energetskom i komunalnom infrastrukturom i manjkom od deset miliona stanovnika koji su napustili zemlju bježeći od ruskih granata.

Ulazi li i Bjelorusija u ukrajinski rat?

Na 300. dan otkako je krenuo ruski napad na Kijev Vladimir Vladimirovič Putin posjetio je Bjelorusiju, odakle posmatrači očekuju novi atak baš na Kijev, možda već prvih dana po Novoj godini, ovaj put zajedno sa bjeloruskom vojskom. Informacije o brzom raspoređivanju bjeloruskih trupa na ukrajinskoj granici i podizanju borbene gotovosti nikako se ne mogu odbaciti kao propagandne, pogotovo nakon što je Ministarstvo odbrane Rusije objavilo taktičke vojne vježbe oko 9.000 vojnika u Bjelorusiji.

Ali, ipak treba sačekati i vidjeti o čemu se to Putin dogovorio sa valjda jedinim “pravim saveznikom” Aleksandrom Lukašenkom. Prema riječima ruskog predsjednika, koji je naredio “specijalnu vojnu operaciju” prije deset mjeseci, iako je danima prije toga tvrdio da rata sigurno neće biti, rat će potrajati još najmanje godinu. Njegova najnovija vrišteća komanda FBS-u, iliti po starinski KGB-u, glasi: “Pronađite izdajnike, špijune i sabotere!”

Njegov ukrajinski kolega Volodimir Zelenskij, koji je ranije najavio kako rat neće prestati bar još šest mjeseci, otišao je do prve ratne linije u Hersonskoj oblasti, podijelivši ordenje najhrabrijima u borbama za strateški vrlo važan grad Bahmut u Donbasu. Američki državni sekretar Antony Blinken takođe nije optimista, precizirajući da će rat u Ukrajini potrajati još najmanje godinu.

Ratovi završavaju kad nestane municije i hrane

Iako su ratni rizici i dalje ogromni i nesagledivi – istina, uz sve rjeđe pominjanje eventualnih nuklearnih napada – rat u Ukrajini više nije obavezno na naslovnicama, niti u prvim vijestima informativnih emisija. Ne zbog toga što na frontovima ima manje krvi i stradalih ili zato što je oslabila bjesomučna informativna propaganda obiju strana, nego zato što je publici u cijelom svijetu pomalo dosadilo slušati strogo kontrolisane izvještaje koje serviraju propagandni i vojni štabovi 24 sata dnevno. Tiražnim je medijima, portalima i televizijama stalo do veće čitaonosti i gledanosti, jer samo to donosi reklamne oglase i profite. Na prodaju reklamnog prostora ponajviše je uticalo upravo završeno Svjetsko fudbalsko prvenstvo u Kataru, što i nije nekakvo iznenađenje.

Za razliku od publike, Putin i Zelenskij se još nisu umorili niti ispucali sve zalihe municije i oružja, a vojske i civile niko ništa i ne pita. Prosta logika, ali i teoretičari rata, kažu da se ratovi završavaju onog trenutka kad se ostane i bez municije i bez hrane, a zamor dostigne vrhunac. Putin i Zelenski slažu se samo u jednom: da je situacija na svim bojištima – teška. Iako se skoro na dnevnom nivou smjenjuju ofanzive i kontraofanzive čas u korist jedne, čas u korist druge strane, u zavisnosti od toga ko izvještava, borbe se trenutno najviše vode u vazduhu, i to bespilotnim letilicama ili dronovima, za razliku od početka invazije, kada su glavni bili tenkovi i avioni.

Šta bi Ruska Federacija mogla izgubiti osim onoga što su joj zbog napada na Ukrajinu donijele sankcije i (samo)izlolacija? Najveća zemlja na svijetu po površini, pobjednica dva svjetska rata, vlasnica najvećih rezervi fosilnih goriva i jedna od osnivačica Organizacije Ujedinjenih nacija, mogla bi ostati bez prava veta u Vijeću sigurnosti UN-a, koje joj je do sada omogućavalo iluziju o svojoj političkoj i ekonomskoj veličini kao svjetske supersile. Rusija to nikako ne želi, naprotiv, sve će učiniti da stane uz bok Sjedinjenim Američkim Državama i Kini, koje, sa manje ili više uspjeha, naročito ova prva, trenutno vladaju svijetom. I to je taj “rulet” s kojim se Moskva igra, nastojeći vratiti onu staru hladnoratovsku ravnotežu straha. Koji joj se može obiti o glavu kako god se rat u Ukrajini završio.

Povratak Rusije na nivo regionalne sile

Otkako je Rusija stavila veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a kojom se osuđuje njeno navodno pravo na četiri ukrajinske regije, počelo je žestoko lobiranje u Generalnoj skupštini UN-a. Evropska unija je pozvala skoro sve članice UN-a, osim Bjelorusije, Sirije, Sjeverne Koreje i Eritreje, zbog držanja strane Rusiji. Kijev, Washington i Brisel bili su sasvim direktni: Rusiji treba uskratiti ne samo pravo veta, nego i članstvo u Vijeću sigurnosti UN-a, što bi, realno gledano, mogao biti i kraj ovakvih Ujedinjenih nacija, koje, fakat, odavno nisu bile razjedinjenije.

Iako se mogu čuti glasovi kako je izvjesniji raspad Evropske unije nego što bi se raspale Ujedinjene nacije, iz Evrope raste pritisak da se suspenduje pravo veta zemljama poput Rusije, “koje su započele nepravedan rat”. Upravo toga se najviše plaši Putin, jer bi to značilo povratak Rusije na nivo regionalne sile, što bi je i definitivno udaljilo od slatkih snova o imperijalnoj snazi i obnovi Ruskog carstva na račun Evrope. Kako sada stvari stoje, to su ipak više retoričke igre nego realne skice budućeg svijeta kad jednom rat prestane.

S druge strane, Ukrajina je, po ubrzanoj proceduri, postala kandidat za članstvo u Evropskoj uniji, što joj neće pomoći ukoliko njena prijestonica Kijev poslije Nove godine bude zasuta raketama iz Bjelorusije, koje je Putin upravo 300. dana ratovanja poklonio Lukašenku. I pored toga, Zelenskom, bar zasad, ne pada na pamet da sjedne za pregovarački sto pod bilo kakvim uslovima, iako redovno prati poruke koje mu, prije svega, stižu iz Amerike, ali i iz Evrope. Pogotovo one koje tvrde kako su vojni arsenali oružja pri kraju i da američki HIMARS-i i dronovi i ne vrijede mnogo bez municije.

Ukrajinskog predsjednika, kojeg je američki Time proglasio za ličnost godine, više brine što dobija sve više poruka kako je vrijeme za početak pregovaračkog procesa za završetak rata, iako Kijev nije ni blizu krajnjeg cilja, odnosno uspostave međunarodnih granica prije početka rata. I to je taj njegov metak iz ruskog revolvera za “rulet”. Ukoliko bi se to desilo, onda bi sve žrtve i uništenja sela i gradova bili uzaludni.

Pobjedničko pravo je onih koji su najveći

Ima još nešto nepovoljno za Zelenskog – sve je više dokaza da, pored mnogih ruskih, ima i ratnih zločina koje su počinili pripadnici ukrajinske vojske, koje ne može izbrisati ni poklič “Slava Ukrajini!” Ima o tome podosta u posljednjem izvještaju Amnesty Internationala, o strijeljanju ruskih zarobljenika, naprimjer, koji nisu predviđeni pravilima ratovanja i Ženevskim konvencijama. Na osnovu ovoga, sve je teže posmatrati događaje kao crno-bijele, ili, kako to sam Zelenskij često potencira, o sukobu dobra i zla, u kome su su bad gays isključivo Rusi.

Amnesty International, naravno, ima uticaja na javno mnjenje u državama Zapada, a zapadni lideri najčešće osluškuju javno mnjenje i prema njemu kreiraju svoje odluke. Bez podrške Zapada Zelenski bi mogao brzo i lako postati ruski plijen. Iako zasad ima nepodijeljenu podršku zapadnih zemalja, teško mu je kao istinu prihvatiti mogućnost da bi svijet u nekom trenutku zarad vlastitih interesa mogao nagraditi rusku agresiju komadanjem njegove zemlje.

Srbija, kao zemlja kandidat za ulazak u Evropsku uniju, ni do danas nije uvela sankcije Rusiji, iako je osudila agresiju na Ukrajinu, pa su beogradski mediji s posebnom pažnjom osluškivali šta se dešava na posljednjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a. Odatle je procurila i informacija kako je navodno razmatrana mogućnosti da se Moskvi ospori i sam način kako je postala direktna nasljednica stolice Sovjetskog saveza u UN-u. Nekadašnji ministar spoljnjih poslova Vladislav Jovanović smatra da je pravo veta “pobedničko pravo” i da su to pravo pobjednici zajedno sebi stvorili kako bi osigurali svoje interese i međunarodni mir “kako njima odgovara”. “Ako bi se jednoj članici to oduzelo, onda bi se cela arhitektura očuvanja mira i bezbednosti u svetu odjedanput narušila, ako ne i potpuno srušila. To nikome ne odgovara”, rekao je Jovanović.

I Srbija strahuje od ‘rulet završnice’

Od 193 države, nikad nijedna nije isključena iz članstva, iako je Poveljom UN-a i ta mogućnost predviđena. Rusija bi to mogla da iskusi, samo kad ne bi uložila veto u pitanju sopstvenog isključenja. To bi se eventualno moglo nadomjestiti  dvotrećinskom većinom, a takav primjer je zabilježen na početku Korejskog rata 1951. godine. Ukoliko bi se zaista desilo da se dvotrećinskom većinom izglasa uskraćivanje veta Rusiji, to bi otvorilo vrata i da se Rezolucija Vijća sigurnosti UN-a 1244 o Kosovu izmijeni i da se donese nova, koja sigurno ne bi odgovarala ni Rusiji, ni Srbiji.

Dok ovakva razmatranja spadaju u one najgore moguće scenarije po principu “šta bi bilo kad bi bilo”, većina Ukrajinaca, onih koji nisu u rovovima, lože namještaj kako bi se ugrijali, ne očekujući da će se uskoro nešto promijeniti na bolje uprkos dolasku novogodišnjih praznika. Većini je dozlogrdilo čekanje da revolver s jednim metkom u dobošu konačno opali.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera