Hrvatska, saveznica koje nema

Hrvatski Sabor odbio je učešće države u misiji europske obuke ukrajinskih vojnika, usprkos tome što su svi saborski klubovi nedvosmisleno podržali ukrajinsku borbu za slobodu i samostalnost (Reuters)

Hrvatska neće obučavati ukrajinske vojnike. To je epilog političko-proceduralnog nadmudrivanja koje je rezultiralo time da Hrvatska, jedina članica NATO-a i EU čiji su građani na vlastitoj koži osjetili što znači ostati nezaštićen u ratu, neće sudjelovati u europskoj misiji obuke ukrajinskih vojnika koju podupire više od dvadeset članica EU.

Kada je riječ o solidarnosti s napadnutom Ukrajinom, Hrvatska se tom odlukom, koju je 16. prosinca donio hrvatski Sabor, svrstala među politički najslabije karike Unije, rame uz rame s Mađarskom Viktora Orbana. Ali, etički još važnije od toga, nije li razočaravajuće da zemlja koja živi u uvjerenju kako ju je Europa 1991. ostavila na milost i nemilost agresiji susjedne zemlje, nije smogla snage da se pridruži saveznicima i napadnutoj Ukrajini pošalje sadržajno skromnu, ali simbolički važnu poruku solidarnosti?

Hrvatska je, naime, odbila obučavati do stotinu ukrajinskih vojnika, koji bi se smjenjivali svake dvije godine, u misiji EUMAM Ukrajina (Military Assistance Mission of the European Union to support Ukraine). EUMAM je EU uspostavila 15. studenoga, a u misiji u više država – zapovjedništvo je u Poljskoj – već se obučava oko 1,100 ukrajinskih vojnika.

Slabost političke elite

Paradoks je tim veći što ne bi trebalo brzati sa zaključcima, pa tvrditi kako Hrvati ne podržavaju borbu Ukrajinaca za neovisnost i slobodu. O tome, uostalom, pouzdanih istraživanja nema, ali nedvosmislen je javni dojam kako hrvatski građani, i to baš na temelju vlastitog iskustva devedesetih, itekako suosjećaju s patnjom koju Ukrajincima – ali i mnogim Rusima, ako ćemo pravo – nanosi sadistički režim Vladimira Putina.

Pa ipak je hrvatski Sabor odbio sudjelovanje zemlje u misiji europske obuke ukrajinskih vojnika, usprkos tome što su svi saborski klubovi nedvosmisleno podržali ukrajinsku borbu za slobodu i samostalnost. U tome je paradoks, i u tome je, pokazalo se, slabost današnje hrvatske političke elite, koja je demonstrirala zabrinjavanjuću nesposobnost da jasno razluči prioritete: etičke od političkih, političke od proceduralnih, proceduralne od etičkih – i tako je članica EU koja nedvosmisleno podržava borbu ukrajinskog naroda za slobodu, odbila sudjelovati u misiji EU koja toj borbi simbolički pripomaže.

Nekoliko je razloga uzrokovalo takav ishod. Neki su proceduralni, neki politički, a neki, bogme, naprosto iracionalni. Već je od početka sve krenulo naopako, nakon što je hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman u Bruxellesu najavio da će se Hrvatska pridružiti EUMAM-u, pa je vijest o tome prvi objavio portal politico.com.

Tako se dogodilo da je hrvatski predsjednik Zoran Milanović, vrhovni zapovjednik Oružanih snaga i po Ustavu sukreator vanjske politike, stav vlade doznao – iz medija. Posve dovoljno za novu, ovaj put fatalnu svađu: propust Plenkovićeva ministra savršeno se uklopio u višemjesečnu blokadu suradnje Vlade i predsjednika Republike, koju je uzrokovala osobna netrpeljivost premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića.

Milanović je odmah najavio kako neće dopustiti da ukrajinski vojnici dolaze na obuku u Hrvatsku. Premijer Plenković uzvratio je optužbom, za koju bi se moglo pronaći uvjerljivih argumenata, kako Milanović, svjesno ili ne, podržava Vladimira Putina, pa je najavio kako će se o sudjelovanju Hrvatske u EUMAM-u odlučivati dvotrećinskom većinom u parlamentu. Ta premijerova najava izazvala je žustru javnu raspravu o tome predviđa li Ustav uopće da se takve odluke donose u parlamentu, ili o takvim temama zajednički suodlučuju samo premijer i predsjednik, pa ako se dogovore, dogovore; ako ne, odluke nema.

Kako bilo, odluka je došla pred parlament, uz premijerovo očekivanje da će dvotrećinska većina nadvladati predsjednikovo protivljenje i podržati njegov odlučan zagovor sudjelovanja Hrvatske u EUMAM-u. Dogodilo se, međutim, suprotno: četiri ruke u Saboru su nedostajale za dvotrećinsku većinu od 101 zastupničkog glasa, pa su izgubili svi: i Ukrajina, i EU, i europsko savezništvo, i premijer, i predsjednik, i parlamentarni zastupnici, a najviše, nažalost, zemlja koju bi trebali zastupati.

Fokus na neborbena područja

Parlamentarna je rasprava pokazala svu nesposobnost današnjega hrvatskog političkog vodstva da se, mudrošću političkog kompromisa, uzdigne do odgovornosti koju nalaže aktualna apokalipsa Europe. Premijer je, čini se, bio uvjeren kako opozicija neće riskirati da preuzme moralnu odgovornost za odbijanje hrvatskoga sudjelovanja u EUMAM-u, pa s dijelom ljevice nije ni pokušao pregovarati o njihovu kompromisnom i očito dobronamjernom prijedlogu kojim bi Hrvatska u EUMAM-u sudjelovala, ali ponajviše u neborbenom sektoru.

Zeleno-lijevi blok, naime, koji je zajedno sa Socijaldemokratskom partijom (SDP) podnio alternativni prijedlog, izjavio je kako “podržava Ukrajinu i podržava obuku, pa i obuku vojnika”, ali je predložio da se ona fokusira na neborbena, ali itekako važna područja, među kojima je, primjerice, i “pravovremeno i adekvatno osiguravanje mjesta ratnih zločina radi dokumentiranja, kriminalističkog istraživanja, predistražnih radnji i istrage kaznenih djela”. Da je Plenković pokazao spremnost za dogovor, i time i sam demostrirao svijest o važnosti trenutka, ne treba sumnjati da bi, čak i na ljevici, skupio dvotrećinsku većinu za odluku.

No on tu spremnost naprosto nije pokazao: posve nespreman za kompromis, čak nadmen i sklon optuživanju, premijer Andrej Plenković nije se pokazao ništa boljim od onih koje sada ne prestaje optuživati za “kukavištvo”, “provincijalizam”, “bešćutnost”, “podršku Putinu i Rusiji”, “mržnju prema HDZ-u”… SDP, Zeleno-lijevi blok i još nekoliko stranaka, naime, odbili su glasovati i napustili sabornicu, želeći poručiti kako odbijaju sudjelovati u procesu, ali ne zato što ne podržavaju sudjelovanje Hrvatske u EUMAM-u, nego – za opoziciju donekle logično – zbog neprihvatljivog odnosa parlamentarne većine prema proceduri i oporbi. I time je Plenković izgubio glasove koje je mogao dobiti.

No pravi su se paradoksi odvili unutar parlamenta, među strankama koje su glasale. Istarski demokratski sabor (IDS), stranka liberalne ljevice koja se sustavno, već trideset godina, suprotstavlja HDZ-ovom nacionalizmu i ratobornosti te – za razliku od HDZ-a – uporno čuva tekovine antifašizma, nedvosmisleno je podržala premijerov prijedlog o sudjelovanju Hrvatske u EUMAM-u.

“Pitanje potpore Ukrajini za IDS je prije svega stvar morala, etike i ljudskosti. Posebice ako uzmemo u obzir našu nedavnu povijest, kad je tijekom Domovinskog rata našoj zemlji bila potrebna upravo takva pomoć”, objasnio je u parlamentu stav IDS-a predsjednik stranke Dalibor Paus. ”Vodili smo se time na koga se odluka odnosi, a to je, naravno, Ukrajina koja se svim snagama bori protiv ruske agresije i napada na njezin teritorij, sa svim tragičnim posljedicama koje rat sa sobom nosi”, dodao je.

Neuvjerljivi argumenti

S druge strane, protiv potpore Ukrajini glasao je Domovinski pokret (DP), ekstremno desna stranka nastala iz desnog krila HDZ-a, čiji je predsjednik Ivan Penava gradonačelnik Vukovara, pa u gradu traumatiziranome ratom, umjesto da liječi traume i miri ljude, uporno nastavlja politiku nezavršenog rata, etničkih podjela i međunacionalnog nepovjerenja. “Prošli smo rat i znamo možda bolje od ikoga što znači imati rat te ne želimo dovesti rat svome narodu i svojoj državi”, objasnio je Penava zašto će DP glasati protiv priključivanja Hrvatske misiji EUMAM.

Najdojmljivije su zvučali argumenti potpredsjednika DP-a Marija Radića, vukovarskog ratnog veterana kojemu je poslije okupacije grada ubijen otac. “Osobno znam što je rat. Bio sam u ratu i bio sam i borac, za razliku od Andreja Plenkovića”, kazao je Radić. “Vjerujem da se rat puno više osjetio u Vukovaru, Osijeku i u Hrvatskoj nego u Parizu, gdje je on bio. To (sudjelovanje u EUMAM-u, op.a.) je preporuka Europske komisije, a ne direktiva. To nije misija NATO-a”, objasnio je Radić, dodajući “da se Ukrajini moglo pomoći na području saniteta.”

Takvi argumenti mogu zvučati uvjerljivo. Nitko, naravno, ne želi rat u svojoj zemlji. Problem je s tim razlozima, međutim, isti kao i problem s argumentima hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, koji tvrdi da rat u Ukrajini “nije naš rat”. Ti argumenti, naime, ignoriraju očitu činjenicu da Hrvatska, sviđalo se to njoj ili ne, već jest u ozbiljnom neprijateljstvu s Rusijom, i to ne zato što bi tako sama htjela, nego zato što je tako odlučila – Rusija.

Hrvatska je, treba li podsjećati, članica NATO-a, i to članica onog dijela NATO-a za koji je ruski predsjednik Vladimir Putin, u pismu SAD-u u prosincu prošle godine, zahtijevao da se vrati na pozicije od prije 1997. godine. Taj Putinov zahtjev praktički znači zahtjev Rusije da Hrvatska istupi iz Sjeveroatlantskog saveza, jer mu je pristupila tek 2008., kao što traži da iz Saveza istupe Češka, Poljska, Slovačka, Mađarska… Mogu li se, u svjetlu današnjeg stanja u Ukrajini, takvi zahtjevi zvati prijateljskim?

Osim toga, Rusija je u srpnju i Hrvatsku uvrstila na listu neprijateljskih zemalja: 22. srpnja ove godine, ruski premijer potpisao je odluku kojom Hrvatsku i još četiri zemlje EU uvršta na popis “zemalja koje čine neprijateljske radnje protiv ruskih tvrtki i građana”. Time je Hrvatska pridružena cijelome nizu država, uključujući SAD, Kanadu, Veliku Britaniju, Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju, pa i cijelu EU, koje je Rusija još u ožujku ove godine proglasila neprijateljskima.

Naposljetku, odluka u sudjelovanju u EUMAM-u nije prva odluka kojom je Hrvatska nedvosmisleno poduprla Ukrajinu: u ožujku ove godine, isti je taj hrvatski Sabor usvojio nedvosmislenu Deklaraciju o Ukrajini, kojom je “najoštrije osudio ničim izazvanu agresiju na Ukrajinu” te pozvao Rusiju “da odmah prestane s vojnim napadom i povuče svoje trupe s ukrajinskog teritorija”; od tog je vremena, pak, Hrvatska Ukrajini pomogla na najrazličitije načine, od prihvaćanja mnogih ukrajinskih izbjeglica, pa do otvorene pomoći u vojnoj opremi.

Cinična opozicija

Hrvatska, dakle, od samoga početka nedvosmisleno jest na strani Ukrajine, ali sada joj je uskratila solidarnost, i potkopala jedinstvo euroatlantskih saveznika. Valja ovdje podsjetiti na riječi predsjednika IDS-a Dalibora Pausa kojima je argumentirao glas svoje stranke za sudjelovanje u Misiji:

“Kad govorimo o solidarnosti Ukrajini, smatram da je solidarnost nešto što ili imate ili nemate. Biti na pola solidaran nema smisla. Mi smo prepoznali golemu ljudsku patnju ukrajinskog naroda, a srce nam nalaže da moramo i želimo pomoći”.

Glasajući protiv sudjelovanja u EUMAM-u, Hrvatska se pokazala zemljom polovične solidarnosti, a njezini političari, i pojedinačno i zajedno, zabrinjavajuće nedoraslima: predsjednik uobičajeno svadljiv, sklon preteškim riječima, nepredvidiv i protusaveznički raspoložen, premijer nadmen i nesklon kompromisu, a dio opozicije neupućen i nesvjestan okolnosti u kakvima živimo.

Osim što se pokazala ciničnom – baš onakvom kakvom je prema njoj 1991. bila Europa – današnja se hrvatska vlast ovakvom odlukom razotkrila kao uznemirujuće nepouzdana, uzajamno posvađana, nesnalažljiva i kratkovidna: vlastito je društvo, u ovome odsudnom vremenu, pretvorila u zajednicu polovične solidarnosti, a Hrvatsku, strateški važnu članicu na istoku NATO-a i EU – u saveznicu koje nema.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera