Crna Gora, još jedan pacijent ovisan o intervencionizmu Zapada

Za sada se ne vide snage koje bi mogle situaciju okrenuti u nekom drugom pravcu, a do tada nas čeka nas predvidivo loša situacija.

Sadašnje političke stranke ostat će ušančene u svoje pozicije, štiteći lične interese, piše autor (Reuters)

U Crnoj Gori bi vam trebalo puno vremena da nabrojite sve krize koje je trenutno pogađaju. Ali, da bih približio situaciju, suština je u tome da kraj godine u Crnoj Gori kulminira u savršenoj oluji loših stvari. I ta oluja posljednjih dana ove godine doživljava kulminaciju. Prvo je parlament, i pored jasnog protivljenja Evropske unije, Amerike i Velike Britanije izglasao Zakon o predsjedniku Crne Gore. Nakon što je vratio zakon, predsjednik Milo Đukanović ga je, shodno ustavnim ovlašćenjima, drugi put potpisao. Ali, to nije nikakav kraj zapleta, već njegov nastavak.

Đukanović ima mogućnost, jer su se stekli svi uslovi, da se parlament raspusti i da se raspišu vanredni parlamentarni izbori. Aktuelna većina smatra da predsjednik treba da prihvati Miodraga Lekića za mandatara nove vlade. I tu počinje sljedeći čin političke (i ne samo političke) drame u Crnoj Gori. Kako stvari sada stoje, a sudeći po izjavama čelnih ljudi vladajuće većine, nova vlada na čelu sa Lekićem će sigurno biti izabrana.

Obesmišljavanje izbornog procesa

Sa druge strane, sasvim je izvjesno da opozicija i Đukanović to neće prihvatiti i da postoji mogućnost da predsjednik odgovori raspuštanjem Skupštine. U normalnim državama ovakve situacije rješava sud: Ustavni ili neki drugi koji je zadužen za to. Ali, problem je u tome što Crna Gora već duže vremena nema Ustavni sud. A kad će ga dobiti ne zna se.

Nepostojanje Ustavnog suda se manifestuje i kroz krizu implementacije rezultata lokalnih izbora od 23. oktobra. Poslije izbora podnijeto je nekoliko ustavnih žalbi od građana i političkih subjekata, koje, pogađate, treba da riješi Ustavni sud. Kojeg, opet pogađate, nema. Nema sumnje da je ova situacija posebno dobrodošla Demokratskoj partiji socijalista u Podgorici, kojoj ovo omogućava da prolongira predaju vlasti.

Ali, koliko je u Crnoj Gori situacija usijana najbolje govore izbori u najmanjoj opštini, Šavniku. Po posljednjim podacima, tamo živi tek nešto više od 1.000. Izbori se bezuspješno održavaju evo već deveti put u posljednja dva mjeseca. Država, za sada, ne pokazuje ni najmanju namjeru da izborni proces dovede do kraja. Nema sumnje da je u pitanju namjerno obesmišljavanje izbornog proces i da aktuelna vlast neće dozvoliti da procrnogorski blok pobijedi čak ni u ovoj maloj opštini.

Rješenje svega bi bilo da se izabere Ustavni sud, ali zato nema političke volje. Postavlja se pitanje: kako izaći iz sadašnje situacije? Ne znam koji je način i put izlaska iz krize, ali znam nešto drugo: koji god da bude on će doći van Crne Gore. Pretpostavljam da će se na kraju u rješenje krize uključiti i predstavnici Evropske unije, koji Crnu Goru, bar deklarativno, drže za svoje dvorište.

Stabilokratija Zapada pokazuje svu raskoš

Naravno, neće ovo rješenje moći da prođe bez konsultacija sa Aleksandrom Vučićem i zvaničnim Beogradom. Nemam nikakvu sumnju da će se na kraju pod međunarodnim pritiskom postići određeno rješenje. Vjerovatno u vidu formiranja koncentracione vlade, nešto kao i za parlamentarne izbore 2016. godine, u koji će ući svi politički subjekti. Biće makar djelimično popunjen Ustavni sud, a nema sumnje da će biti i povučen Zakon o predsjedniku države.

Siguran sam i da će se implementirati rezultati lokalnih izbora, a nekako će se, možda srećni 13. put , završiti i izbori u Šavniku. Ali, ostaće jedan puno veći problem. Izbori, koji će se održati u narednih šest mjeseci, nažalost, neće donijeti političku stabilnost. Opet ćemo imati problem nestabilne političke većine i vlade. Takođe, ekonomska kriza će dobiti na zamahu. A onda ćemo opet ući u neku sličnu institucionalnu krizu. I opet će se tražiti intervencija izvana. Mi smo, nažalost, došli u fazu kad je svako rješavanje jednog problema samo predah do novog, još većeg. Istina, tome je prilično kumovao i međunarodni faktor.

Stabilokratija, koju i dalje forsira Zapad, počinje da pokazuje svu raskoš promašenosti takvog koncepta. A on se u Crnoj Gori sastoji od nasljeđenog DPS klijentelističkog koncepta i kalemljenja populizma Vučićevog tipa na isti. Takav hibrid sistem se pokazao toliko naprednim da je uspio da za dvije godine uništi i dokrajči sve ono što prethodni nije za dvije decenije. Ono što je najgore od svega po Crnu Goru i njene građane jeste da smo ozbiljan kandidat za još jednu neuspjelu državu na Zapadnom Balkanu.

Sa slabim ili nepostojećim institucijama, sa permanentnom krizom koja će stalno sputavati ozbiljna strana ulaganja i razvoj. Ovo će, naravno, spriječiti svaki ozbiljniji pokušaj reforme. Sadašnje političke stranke ostaće čvrsto ušančene u svoje pozicije, štiteći isključivo svoje lične interese. Evropska unija će i dalje ostati samo parola tokom izborne kampanje. U stvarnosti bićemo sve dalje od nje. Institucije će izgubiti svaki značaj, a kao jedini arbitar pojavljivaće se strane ambasade. Građani, osiromašeni i obespravljeni, tražiće izlaz u emigraciji ili pristupanju političkim strankama Ovo je, nažalost, naša bliska budućnost.

Nismo na vakat čitali basne

Za sada ne vidim snage ni u Crnoj Gori, ni u regiji, ni u Evropi koje bi mogle situaciju okrenuti u nekom drugom pravcu. Do tada čeka nas predvidivo loša situacija. Nju realno još lošijom mogu učiniti samo zapadne diplomate, gurajući Crnu Goru u političke i ekonomske asocijacije koje znače njenu sigurnu i mirnu eutanaziju. Na ovaj način majka Evropa nas opet vraća na onu basnu (a basne su nam došle iz stare Grčke, mjesta rođenja Evrope) u kojoj se na kraju kaže: “Nije vjera tvrda u jačega.”

Nije da je Crna Gora savršena zemlja, ali je, pošteno govoreći, bila najmanje loš đak Zapadnog Balkana. Očigledno, trebali smo možda biti lošiji pa i ne bismo ovako loše prošli. Ali, fakat, nismo na vakat čitali basne.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera